Danska spada u zemlje koje su posljednjih nekoliko decenija slijedile sve oštriji kurs kad je u pitanju tretman izbjeglica. Političkim partijama koje su inače bile vrlo rezervisane prema nekontrolisanom prijemu izbjeglica iz područja zahvaćenih prirodnim katastrofama i ratovima, pošlo je za rukom da na talasu dosta rasprostranjenog antiizbjegličkog raspoloženja izglasaju u Folketingu, ovdašnjem parlamentu, zakonodavstvo koje čitavu problematiku steže i stavlja pod kontrolu nadležnog ministarstva. Istini za volju, nije se niko iz vladajućeg establišmenta pojavio u zvaničnim medijima da jasno, kao recimo u australskom slučaju, kaže sirijskim izbjeglicama u vrijeme velike izbjegličke krize da nisu dobro došle, ali je sve bilo daleko od raširenih ruku jedne Angele Merkel ili švedskog, dosta nekontrolisanog, izlaženja u susret izbjegličkom talasu.
A onda se desio rusko-ukrajinski rat i sve postavio naglavačke. Naime, ratna mašina tek što je stavljena u pogon i izbjeglički talas počeo da raste, predsjednica danske vlade Mette Frederiksen pojavila se na televiziji s kratkom, ali veoma emocionalnom izjavom da su ukrajinske izbjeglice dobrodošle. Štaviše, više su nego dobrodošle. Danci imaju naročitu odgovornost da ih prime jer se radi o izbjeglicama iz bliskih oblasti, obrazložila je vidno potresena. Nije se precizno izjasnila o kom broju bi moglo biti riječi, dok su iz partija koje podržavaju vladu stizali glasovi o nebrojenim hiljadama. Činilo se, što više to bolje. Mediji su narednih nekoliko dana doslovce bili preplavljeni prilozima Danaca koji žure prema Poljskoj da prihvate na licu mjesta neku od izbjegličkih porodica. Išli su i prilozi o već etabliranim i solidno integrisanim Ukrajincima kojih je u Danskoj negdje oko 9.000, a koji rade od ranije na velikim farmama svinja i u poljoprivredi uopšte. Kao da se očekivao dobar posao, iako trenutak da se trljaju ruke zbog toga nije bio baš odgovarajući, uzevši u obzir prizore ratnog užasa koji nas je sve zasupnuo.
Teorija o tzv. 'bliskim oblastima' (nærområde), koja je brže-bolje prizvana u pomoć da objasni rastuću nejednakost u tretmanu izbjeglica, o nekoj vrsti A i B izbjegličke populacije, daleko od toga da je ostala neprimijećena. U jednom trenutku postala je i predmetom satire, pa je poznati stand up komičar Jonatan Spang javno, na jednom od vodećih TV kanala, ismijao ovakav pristup kojim se ukrajinske izbjeglice dočekuju raširenih ruku i daje im se privilegovan status. Inger Støjberg, bivša ministarka integracije, nedavno osuđena zbog grubog kršenja zakona po pitanju izbjeglica, ogolila je stvar do kraja, insistirajući na svom Facebook profilu da je sve posve prirodno i normalno jer su Ukrajinci, kako se izrazila „mnogo više slični nama i zato što su primarno hrišćani“. Støjbergova je još navela da domaći političari pakuju čitav problem u sjajni papir i pomalo likujući ukazala na uobičajeni kukavičluk kad su ovakve stvari u pitanju. Naravno da političarima nije lako jer je ogroman politički kredibilitet u pitanju. Očiglednu diskrepanciju u tretmanu ukrajinskih, dakle, evropskih izbjeglica na jednoj strani i svih ostalih izbjeglica na drugoj strani, trebalo je dovesti u nekakav red i okvire određene međunarodnim konvencijama. Međunarodnim konvencijama do kojih se ovdje, bar do sada, jako držalo. Zbog svega ovoga je pristup izbjegličkoj problematici zasnovan na logici da izbjeglice treba smještati u oblasti bliske zemlji iz koje su pobjegle više nego dobro došao da izgladi očigledne očigledne neusaglašenosti.
Ovdje treba još dodati da je upravo u teoriju o 'bliskim oblastima' kad je u pitanju rješavanje izbjegličkog problema u Danskoj investirano posljednjih godina jako puno. Nedavna nastojanja ministra integracije Mattiasa Tesfaye izgledala su mnogima primamljiva i blizu da se u praksi pokažu kao realna opcija. Njegovi kontakti s nekim afričkim zemljama i posebno putovanje u Ruandu, trebalo je upravo da pripremi teren kako bi se uz dansku ekonomsku pomoć, tu u samoj Africi, radilo na prevenciji nekontrolisanih afričkih migracija prema Evropi. Dakle, teorija o smještanju izbjeglica i migranata u bliske oblasti bila je na putu ostvarenja. Sam Tesfaye koji je po ocu afričkog porijekla, trebalo je da kod afričkih partnera potvrdi kredibilitet ovakvog pristupa problemu.
Na ovo očigledno rangiranje izbjeglica u A i B skupinu dovezao se i ovih dana donešeni Specijalni zakon (Særlov) kojim se ukrajinskim izbjeglicama daje privremena boravišna dozvola, pa onda još i pristup radnom tržištu, socijalne povlastice i mogućnost obrazovanja i učenja danskog jezika, sve to zaobilazeći uobičajena pravila kod traženja azila. Tu su, naravno, i smještaji djece u predškolske i školske institucije. Na taj način Danska se spremila za izbjeglički talas koji sigurno slijedi. Od 20.000 hiljada ukrajinskih izbjeglica, koliko se u početku nagađalo da zemlja ima namjeru da primi, sada izgleda da su kapaciteti, kao i ambicije, mnogo veći.
Na drugoj strani, kod onih koji osjećaju da su izbjeglice iz ove druge, dakle, B kategorije, kao da rastu frustracije. Raste osjećanje da je čak i sama pozicija izbjeglica, inače označena kao neka vrsta nulte pozicije, to će reći nešto ispod čega se ne može biti niže na društvenoj ljestvici i gdje bi trebalo da su svi jednaki, ipak izvor nejednakosti.
Nekadašnje izbjeglice sa prostora bivše Jugoslavije takođe se osjećaju povrijeđene. Iako je njihov slučaj integracije u dansko društvo već uveliko završeno poglavlje, sjećanje na trogodišnje tavorenje po izbjegličkim centrima, prije nego što su se vrata ulaska u redovnu proceduru za dobijanje azila konačno otvorila i pripustila ih u više društvene sfere, odjednom je oživjelo. Ali, kako je u njihovom slučaju sve ispalo u saglasnosti s onom famoznom njemačkom frazom ende gut alles gut, sve završava ponekom televizijskom emisijom gdje predstavnici ex-jugoslovena učestvuju sami ili pomiješani s predstavnicima izbjeglica iz cijelog svijeta. Tu padne poneka žalopojka na rat i izbjegličke dane, pošto za više i nema vremena, a vjerovatno ni smisla, jer se većina našeg svijeta snašla. I jer važimo za jedan od uspješnijih slučajeva integracije u ovo društvo. Svi očekuju da će tako biti i s ukrajinskim izbjeglicama, u čijem slučaju se miješa nesumnjiv humanizam danskog društva s kalkulacijom da njihova integracija neće biti veliki problem.
Tolika brzina da se u rekordno kratkom vremenskom periodu ukrajinske izbjeglice stave u proces integracije u dansko društvo, natjerala je, inače veoma zahvalnog ukrajinskog ambasadora Mykhaila Vydoniyka, na reakciju. „Niko od njih ne očekuje da bude ovdje dugo. Svi oni se nadaju da će rat brzo završiti i oni će u tom trenutku krenuti kući“, kaže ambasador, tražeći da Danci malo uspore tempo integracije ukrajinskih izbjeglica, koje po njemu i nisu došle ovdje da ostanu nego samo da se privremeno sklone od strahota rata. Štaviše, to nisu izbjeglice u uobičajenom smislu riječi, nego „osobe trenutno protjerane ratom“, naglašava ambasador, sve više svjestan da procesi mogu krenuti i drugim pravcem. Pravcem koji će ukrajinske izbjeglice pretvoriti u integracioni materijal mnogih zemalja.
No kako u pozadini još uvijek odjekuje oružje, pošto bogovi rata još nisu oduvali sav bijes, to je teško prognozirati koliko će trajati boravak ukrajinskih izbjeglica. U svakom slučaju, predsjednica vlade Mette Frederiksen je odmah požurila da umiri ukrajinskog ambasadora obećanjem da će integraciona mašina koja se zahuktala usporiti tempo.
Bonus video:
