VIŠE OD RIJEČI

Čuđenje

Prava riječ. Ključ za današnju Crnu Goru. Ko je zaboravio da se čudi - neće vidjeti ništa. I inače - čuđenje je „velika i sveta moć“. Onaj ko umije za se začudi još ima čistu dušu, valjda je zato A. B. Šimić i ustvrdio - „pjesnici su čuđenje u svijetu“
103 pregleda 18 komentar(a)
Branimir Gvozdenović, Foto: Luka Zeković
Branimir Gvozdenović, Foto: Luka Zeković
Ažurirano: 02.02.2019. 23:37h

Ambasadorka Gudrun Štajnaker povodom sada već legendarnog priznanja ministra Gvozdenovića i dodijeljenog mu zvanja „ambasador obale“ - izrazila je - čuđenje. „Zaista sam se čudila, jer taj ministar baš i nije bio poznat da se borio za vašu obalu...“ I tako dalje.

Prava riječ. Ključ za današnju Crnu Goru. Ko je zaboravio da se čudi - neće vidjeti ništa. I inače - čuđenje je „velika i sveta moć“. Onaj ko umije za se začudi još ima čistu dušu, valjda je zato A. B. Šimić i ustvrdio - „pjesnici su čuđenje u svijetu“. (Oni idu zemljom i njihove oči / velike i nijeme rastu pored stvari / Naslonivši uho na ćutanje što ih okružuje i muči / pjesnici su vječno treptanje u svijetu.) Jer, takav je to posao - iz naših začuđenosti dolazi sve ostalo. Tu je početak. Tu smo osnovni mi: biće začuđeno pored svijetom i svim njegovim čudima. 

Valja razumjeti čuđenje gospođe Štajnaker. Nije lako pojmiti sve ono što ova vlast radi sa Solanom. To je najdrskija pljačka koja je zamisliva. Iako je vlast preuzela obavezu zaštite Solane, ne radi ništa. Čeka se da propadanje bude potpuno... A kada više nište ne bude da se štiti, „igrači“ će završiti ono što su započeli. I to jeste za više od čuđenja. Pretpostavljam da je ukazivanje toga prevarantskog modusa odista začudilo ambasadorku. Eto, postoje ljudi koji vas gledaju u oči i obmanjuju. A onda za to dobijaju nagrade i priznanja. Mehanizam jasno funkcioniše, vama ostaje samo - čuđenje.  

I nije da ne bi bilo prostora i za još čuđenja. Za čitav festival čuđenja.

Za čuđenje je i kada se Njegoševa nagrada pretvori u palanačku orgiju.

Njegoševoj nagradi urađeno je isto što i KAP-u, i svim onim nekadašnjim gigantima - privatizovana je i devastirana. I više ne postoji, iako neki misle suprotno. To jeste za čuđenje. Ili kad gradonačelnik Cetinja,  preko noći postane književni kritičar. Pa nam saopšti, jer on to zna, da je aktuelni laureat, uz rame Laliću i ostalim dobitnicima. To možda najbolje svjedoči književni skandal ovogodišnje Njegoševe nagrade i prirodu nagrađenog - odluku žirija brani jedan (lokalni) političar.  

Kao što je za čuđenje mnogo toga, svaka stopa današnje i ovakve Crne Gore je za - čuđenje. 

Žestoka ofanziva vlasti na Javni servis pokazuje strah od normalnih medija. Normalni mediji mogu aktivirati osjećaj čuđenja kod ljudi. A iz osjećaja čuđenja može se roditi svašta... Začuđeni čovjek može početi da postavlja prava pitanja.

Nije li za čuđenje i presuda poslaniku koji se gurkao sa policajcem na ulici od sedam mjeseci, dok je šef SAJ-a za batinanje nedužnih građana dobio samo - pet mjeseci. 

I suđenje je za čuđenje. Posebno otkad je aktivna strana u cijeloj priči i Mitropolija. Manastiri postaju pritvorske jedinice, a mitropolit objašnjava svoju prijateljsku ljubav prema gazdi režima. Ali, veli mitropolit da bi Đukanović bio mnogo bolji vladar da je - kršten!? Mora da i Đukanović misli da bi i Amfilohije bio mnogo bolji mitropolit da uzme člansku kartu - DPS-a. Zar je nema, odavno, čudiće se neko...

U najkraćem - otimačina na sve strane - i niko se ne čudi. Gdje je nestala naša moć čuđenja? Pošla je i ona tragom Stida, gospodina koji odavno nije viđen, misteriozno nestao... 

A tek dolaze generacije, kako je nedavno upozorio Bojan Baća, koje ne znaju ni za što bolje. Koje nemaju nikakvo drugačije iskustvo. 

Stvarnost kakva je crnogorska pakleno devalvira moć čuđenja. A kad se prestanemo čuditi onda smo spremni na sve. Najjezivija dijagnoza jednog društva glasi baš tako - ovdje se više niko ne čudi ničemu... A zvuči poznato?