Mihailo Lalić, 1963. Miroslav Krleža, 1966. Meša Selimović, 1969. Branko Ćopić, 1972. Blaže Koneski, 1975. Oskar Davičo, 1978. Josip Vidmar, 1981. Desanka Maksimović, 1984. Borislav Pekić, 1987. Dobrica Ćosić, 1990. Stevan Raičković, 1993. Matija Bećković, 1997. Mirko Kovač, 2009. Tomaž Šalamun, 2013. Miljenko Jergović, 2015.
Tako je u Biljardi pisalo do jeseni 2017. Ove godine biće dodato ime Milorada Popovića. I tu ostati dok traje Biljarda. Koja je nadživjela nekolike Crne Gore. Kao što će i stid zbog nekih uklesanih imena, možda i više zbog onih neuklesanih, nadživjeti Njegoševo zdanje. I ovo što je od njegove države preteklo...
Nema tu ničeg začudnog. Njegoševa nagrada, kao i država koja je daje, davno je počela da poništava sebe. Nekad je pogrešno iščitano djelo laureata... Katkad i volja vlasti koja je često presuđivala o dobitniku i prije nego što bi imenovala žiri.
***
Za 54 godine, samo su još dvojica pisaca rođenih u Crnoj Gori dobila tu čast da im se ime nađe uz Njegoševo. Ne znam je li davnašnje kandidovanje Mihaila Lalića prošlo glatko i bešumno kao ovogodišnje... Ali, sjećam se, već prva najava da bi Borislav Pekić mogao dobiti nagradu izazvala je talasanje u tadašnjoj vlasti...
U tom neskrivenom i Ustavom odobrenom jednoumlju, ipak je bilo moguće da partijski vrh izgubi bitku sa drugovima iz Vlade, Skupštine i Predsjedništva države. Ne patim za komunističkom vlašću, ni za njenog života nijesmo dobro stajali... Samo mi nedostaje ono malo otpora oktroisanom mišljenju koje je u ovoj demokratskoj diktaturi dostiglo zenit. Sve rjeđa pobuna umnih izuzetaka tu ne može mnogo da promijeni...
***
Te 1987. nije, kao ove godine, bilo sporno djelo. „Zlatno runo“, to čudo od knjige, malo je ko čitao. Problem je bila biografija Borislava Pekića. I njegovog oca.
Partijski vojnici prisjetili su se kako je gospodin Vojislav bio načelnik Upravnog odjeljenja Zetske banovine. Što se nikako nije uklapalo u liniju partije na vlasti. Koja je tada dopuštala da sin trpi samo loše posljedice očeve karijere. Danas stvari stoje bitno drugačije...
Možda bi čuvari režima bili fleksibilniji da su znali punu istinu. Recimo o tome kako je Vojislav Pekić, baš zahvaljujući funkciji, spasio kraljevskih kazamata mnoge visoke kadrove KPJ. Ili o njegovom visoko moralnom činu, kad su neki znameniti Crnogorci, zajedno sa italijanskim okupatorom, proglasili nezavisnu Crnu Goru na Petrovdan.
- Odbijam da priznam takvo crnogorstvo - rekao je pred Italijanima gospodin Vojislav. I ekspresno protjeran iz te države. Protiv koje su komunisti sjutradan podigli ustanak.
***
Četrdeset šest godina kasnije, Njegoševu nagradu ipak je dobio sin Vojislava Pekića. I svoju besjedu, izgovorenu u lice skoro cijelom partijskom i državnom vrhu, posvetio ocu. A ubrzo i sam bio u prilici da odbije neko novo crnogorstvo.
Mlada, lijepa i pametna vlast dosjetila se kako bi njenom ugledu vrlo godilo da uz nju bude crnogorska intelektualna elita. Kako je jednom polovinom i Pekić Crnogorac, pozvali su ga na samit.
Neupućen detaljno u naše lokalne prilike, pitao me je jesu li pozvali Branka Banjevića, Sretena Asanovića, Milorada Stojovića i Sretena Perovića...
- Ne - začudih se pitanju - dvojicu su već išćerali s posla, a uskoro će i ostale...
Onda se zahvali domaćinima u moje ime i reci da ja nemam posla s vlastima koje progone neistomišljenike, a posebno moje prijatelje - kratak je bio otpozdrav na poziv.
Mislim da ga je nešto kasnije ponovio i pisanim putem... Dolazio je u Crnu Goru, kod prijatelja, još nekoliko puta. I stalno bio na oprezu da nam se za stolom slučajno ne pridruži kakav predstavnik vlasti.
***
Sad su druga vremena... Zato ima i neke pravde u tome što je baš ova vlast dodijelila Njegoševu nagradu Miloradu Popoviću. I što će je baš on primiti od predstavnika ovakve vlasti... Čemu sad, posthumno, narušavati tu idilu...
P.S. Žao mi je što se ne sjećam imena svih članova žirija iz 1987, pamtim samo da se Marko Špadijer žestoko zalagao za „Zlatno runo“ i Borislava Pekića. Još mi je žalije što danima ne mogu da zaboravim imena iz 2017 - predsjednik Bogomil Đuzel i članovi Ivan Lovrenović, Rusanka Lypova, Dušan Šarotar, Jovića Aćin, Miljenko Jergović i Vlatko Simunović...
"I čofek-roba mora profit odbacifati, inače je mrtav kapitalj“, govorio je na iskvarenom cincarskom jedan od Njegovana iz čudesne Pekićeve knjige. A ja, glede ovakve odluke žirija, nemam da kažem više ništa...
Bonus video:
