Аkteri na crnogorskoj političkoj sceni izgledaju kao dječarci, koji se bezbrižno igraju na minskom polju. Samo na prvi pogled čini se da pažljivo odmjeravaju svoje korake. U stvari, to je zaludna i opasna igra, koja u sklopu svjetsko-političke situacije ostavlja utisak da imamo posla ne samo sa nezrelim i nedoraslim ljudima, nego sa nepodnošljivo narciosiodnim tipovima.
Đukanovićev smjeli iskorak, odnosno povjeravanje mandata za sastavljanje nove vlade Abazoviću, u tom smislu, predstavlja, vjerovatno, jedini strateški promišljen potez; možda je iskusni predsjednik shvatio ono što mi mučno otkrivamo tek ovih dana - da su dogovori teško ostvarivi, i da će, na kraju krajeva, postati jasno da se bez DPS-a, kakav god da je, jednostavno ne može. Da je zatezao, ili Abazovićev mandat od početka smatrao nerealnim, bio bi optužen za opstrukciju, u složenom i neuralgičnom političkom trenutku. Ovako, ukoliko do dogovora ne dođe, jedino DPS može profitirati: bili su kooperativni, i ne snose krivicu zbog toga što su bivši koalicioni partneri bivše vlade - kao rogovi u vreći.
Sporadični gafovi Đukanovićevih sljedbenika, u ovom kontekstu, izgledaju kao smišljene provokacije, sračunate da iznerviraju prosrpske stranke i njihove predstavnike, kako bi nastupila pat-pozicija, i stvoreni uslovi za nove izbore.
Sa druge strane, kako objasniti uporno zakeranje SNP-a? Jeste, bilo bi možda bolje da se ne paktira sa strankama za koje se i dalje vezuju određene afere, ali je malo nemoguće. Nije potrebno mnogo pameti da bi se razumjelo da se bez podrške SDP-a i SD-a, u aktuelnim političkim okolnostima - ne može formirati privremena vlada.
Odbijanje saradnje sa SDP-om i SD-om, odnosno njihovo personalno učešće u vladi, uz istovremeno insistiranje na nekim partijskim interesima, SNP stavlja u sumnju da im, u stvari, najviše smeta imperativni mandat vlade - a to je korak ka evropskim integracijama i kvalitetna saradnja sa NATO-om. Jeste, bilo bi lijepo zadržati vojnu neutralnost, ali je malo nemoguće. Okružena robusnim i do zuba naoružanim susjedima, na sjeveru i jugu, Crna Gora svakako mora da se osloni na neko savezništvo, koje ne podrazumijeva ustupke u pogledu suvereniteta, a sjevernoatlantska vojna alijansa je u tom smislu, vjerovatno, najbolji izbor.
Abazović, po starom, želi u vladu sa SNP-om. Čini se da mu je do toga stalo više nego do programske saradnje sa suvenističkim strankama, koje su mu u tom (ideološkom) smislu bliže. Svakako, bolje je da u Vladi bude i prosrpska partija, ali, izgleda da, u ovim okolnostima - i to (postaje) malo nemoguće.
Vrijeme nepovratno ističe, a prividno taktiziranje, i stvaranje nerazrješivih antinomija, osim mogućih malokrvnih političkih poena, u stvari nikome ne ide u prilog. Zapravo, eventualni neuspjeh Abazovića kao mandatara štetan je po Crnu Gotu, to jest sve njene građane. Pripadnici političkog vrha većine crnogorskih partija, međutim, ostavljaju utisak kao da ne pripadaju narodu, već su tu samo kao zgubidani - kojima se eto posrećilo da se mogu baviti čim žele i kako žele.
Sve i da se narednih nekoliko dana, kojim čudom, vlada ipak formira - a tu mogućnost svakako ne isključujemo - femkanja i zanovijetanja glavnih aktera ove priče ne pružaju mnogo razloga za uvjerenje da njen mandat neće biti jednako kilav.
Pretpostavimo da se tvrdi SNP-ovci nekako slože sa prisustvom suverenističkih ministara na sjednicama kabineta - ali to ne jemči da se na svakoj sjednici neće odigravati istovjetna drama. Jedni hoće u Evropu, a drugi, malo neće; jedni hoće da ispravljaju spiskove birača, a drugi, ili nijesu za to ili bi to drugačije radili...
Iako ne sumnjamo u Abazovićev mentalni kapacitet, skeptični smo da će istorijske i političke prilike pružiti prostora za ovakav komfor. Odluke o odnosu prema Rusiji, nabavci energenata, hrane i ljekova - čije cijene na svjetskom tržištu vrtoglavo skaču, o obnavljanju turističke ponude poslije pandemije, ili sred nekog novog talasa zaraze - sve to zahtijeva ne samo stabilnu i odgovornu, nego i operativnu Vladu. Beskrajna vijećanja i preglasavanja, stalno pabirčenje i obezbjeđivanje većine, zavade i mirenja, prevaziđene su fabule, koje baza više ne može da svari.
Lijepo reče Vanja Ćalović - postali smo taoci političkih partija, koje očekuju da i dalje budemo dobra publika, koja aplaudira i onda kada akteri šmiraju, ostanu bez teksta i scenskog pokreta. Lijepo, ali i to je pomalo nemoguće.
I zato se, mimo dirigovanog „događanja naroda“ kojim prijete jedni, i blokade političkog života, kojim taktiziraju drugi, Crnoj Gori se može dogoditi nova Žuta Greda. Ne u pogledu ishoda, nego u smislu uzroka - kada na trg izađu poniženi i uvrijeđeni, oni koje crnogorski političari smatraju vječito zahvalnom publikom. Umjesto toga možda sve igrače na političkoj sceni čekaju ne samo zvižduci, nego i nova artikulacija bijesa - koja će ih nagnati da postupe baš kao i njihovi (po)daleki prethodnici u „antibirokratskoj revoluciji“ - da svi zajedno siđu sa pozornice.
Ne prizivamo mi ovdje ni novu „revoluciju“, čiji je nezaustavljivi marš bio jači od pendreka na Žutoj Gredi - ni antibirokratski čin, koji bi sadašnje dječarce naučio pameti. Baš kao i onda, lako je moguće da neko, iz prikrajka dograbi vlast, i instrumentalizuje one kojima je već svega dosta. Sa druge strane, i sadašnja publika je nešto naučila iz iskustva proletera iz „Radoja Dakića“. Narod je uvijek zreliji od njegovih političara.
Pa ipak, ako se nastavi po starom, ovakav scenario svakako nije isključen. Treba toga da se prisjete i oni na svjetlu refektora, i oni iza scene. Iskreno, nijesam optimista. Čini se da je izglednija minhauzenvoska akrobacija, o uklanjaju iz zamke vučenjem sopstvenog perčina, od obazrivog izbjegavanja skrivenih opasnosti minskog polja, na kome ovdašnji dužnosnici opušteno boćaju boce.
Strpljenje je lako kvarljiva roba, a posle žute grede može doći - žuta minuta.
Autor je sociolog i doktor političkih nauka
Bonus video:
