ZAPISI SA UŠĆA

Pešta - zbirka okamenjenih priča

To što posjetioci očekuju od Beča izdašnije nudi Pešta - bečke kafane svjetskog ranga. Raskošni bulevari, smjele građevine, mladenačke ulice, pijaca koja je građena kao katedralna crkva. Dunavski mostovi koji pričaju priče

6385 pregleda 2 komentar(a)
Zgrada Parlamenta, Foto: D. Dedović
Zgrada Parlamenta, Foto: D. Dedović

Prije nego što ga pređemo dolazeći iz Budima u čudesnu Peštu, zastanemo da mu se zadivimo - drugom po stažu budipeštanskom mostu, onom koje nosi Margaretino ime. Drugom polovinom 19. vijeka projektovao ga je Francuz Ernest Guen. To je jedini trokraki most koji sam vidio. Kad dolazite sa budimske strane, negdje na drugoj trećini mosta, jedan krak lijevo vodi ka rječnom ostrvu Margareta, dok cijeli most usred Dunava savija nadesno prema peštanskoj obali. Krak prema rječnoj adi je dodatno napravljen mnogo kasnije, kada se blagajna opet napunila. Ovakav, kakvog ga mi vidimo, most je od 2011. Tada je rekonstruisan. Inače, rušen je u Drugom svjetskom ratu, čak dva puta. Prvi put slučajnom eksplozijom 1944. kada su varnice sa broda koji je prolazio ispod mosta skočile na upaljač na njemačkom eksplozivu ugrađenom u most, zlu ne trebalo. Poginulo je 600 civila, među kojima je bio olimpijski mačevalački šampion iz Berlina 1936, a tada, zbog jevrejskog porijekla, prinudni radnik Endre Kabos. Drugi put kada je Vermaht, povlačeći se pred sovjetskim nadiranjem, minirao sve mostove zauzimajući busiju u Budimu.

Rječna ada do koje se može pješke jeste omiljeno izletište građana i turista. Nekada se zvalo Zečije ostrvo, ali se u 13. vijeku ćerka mađarskog kralja Bele IV, Margareta zamonašila na tom ostrvu i ono se od njene prerane smrti - umrla je u dvadeset i osmoj - zove po njoj. Kao i most kojim koračamo.

Ovako je sa skoro svim mjestima u gradu. Priče, velike i teške, male i šarmantne. Budimpešta je zbir priča pretočenih u zdanja.

Sjećanja na mišolovku

Trg Verešmarti
Trg Verešmartifoto: D. Dedović

Misli mi se roje oko mojih nekoliko prethodnih boravaka u ovoj svjetskoj varoši. Iz Beča sam se vraćao u Beograd, u pet ujutro iskočio sam iz kola na stanici Keleti, iako sam u Beču šilinzima platio vožnju do Srbije. Bio sam mlad i znatiželja je bila veća od razuma. S malo para i nenaspavan proveo sam taj dan rane jeseni 1988. u Budimpešti, bolje reći u Pešti, jer Dunav nisam prelazio.

Sljedeći boravak, 1994, bio je iznuđen odbijanjem beogradskih njemačkih službenika konzulata u Birčaninovoj da mi dozvole povratak u Njemačku. Posle višednevnog maltretiranja u redovima sjeo sam na voz i preko jedine otvorene granice, one sa Mađarskom, otputovao do Budimpešte. Tada sam nekoliko puta provodio sate i sate u njemačkoj ambasadi za koju više ne bih znao reći ni gdje je. Kada vas stisne neka muka, vaše oko se suzi, kroz njega ljepota grada skoro da ne dopire. Tada je u Budimpešti još poneki pekar govorio njemački. Ruski su skoro svi znali, a niko nije htio da ga koristi. Iznajmio sam jeftinu sobicu, na pola sata vožnje od Moskovskog trga ka dubokoj periferiji, negdje gdje vas budi cvrkut ptica. Ali autobusi su jurili prema centru svakih deset minuta.

Tih petnaestak dana bio sam nevoljni stanovnik Budimpešte, miš koji je umakao iz srpske da bi se obreo u mađarskoj mišolovci. Ali vizu sam na kraju ipak dobio.

Sada, dok preko jednog od gizdavih budimpeštanskih mostova ulazim u Peštu, vjerujem da će engleski biti jedini jezik na kojem ću da razgovaram sa domaćim stanovništvom.

Pešta sa razglednice

Već pogled sa Margaretinog mosta liči na poznate razglednice. Na lijevoj obali golemi, kitnjasti parlament, sazidan u epohi koja je čak i od željezničkih stanica pravila katedrale. I već silazimo ulicom pored Dunava, šetamo iza zgrade Parlamenta, zagledajući ovaj ili onaj spomenik - u Pešti ih ima toliko da ih posle izvjesnog vremena počinjete doživljavati kao puki ulični dekor.

Naš cilj, međutim, nije kulturno-istorijske naravi. Internet sve zna, pa i to da jednu od najboljih kafa u centru možete popiti u Espreso ambasadi (Espresso Embassy). Tu, nadomak Trga slobode (Szabadság tér) u minimalistički i moderno uređenom lokalu jedva se može pronaći mjesto. Uz nešto sreće već sjedimo za stočićem i ispuštamo „oh“ i „ah“ posle prvih gutljaja dobrog kapućina. Čovjek koji je za šankom primio našu porudžbinu, donio nam je kafe za sto. Stariji momak sa konjskim repom i naočarama progovorio je na čistom srpskom bez akcenta.

Tako da me je Pešta već na prvom koraku demantovala - prva prava komunikacija je uslijedila na mom maternjem jeziku. To neće biti jedino iznenađenje tih dana.

Espreso Ambasada
Espreso Ambasadafoto: D. Dedović

Uskršnja rakijica

Desilo se da smo u Pešti bili za paravoslavni Uskrs. Otišli smo do Srpske ulice (Szerb utca) koja svjedoči o nekadašnjem snažnom prisustvu srpske zajednice u Pešti. U blizini je, recimo, živio Mihailo Vitković, čovjek koji je u 18. vijeku kao pjesnik i advokat bio cijenjen i kod Mađara i kod Srba. Porodica vodi davno poreklo iz Trebinja. Bio je mađarski akademik i vidio je sebe kao most između dvije kulture. On je doživio gradnju nove, barokne crkve, koja je po nacrtu austrijskog arhitekte Andreasa Majerhofera nastala na mjestu starije srpske bogomolje 1733. Crkva Svetog Georgija je jedna od ljepših baroknih građevina u Budimpešti i pod zaštitom je države.

A dvorište ove crkve je tog uskršnjeg jutra bilo puno vjernika, što domaćih Srba, što izletnika iz Srbije. Popovi su svima nudili po čašicu rakije - popili smo po jednu u ime ideje da je jedan bogočovjek prije mnogo vremena pobijedio smrt.

Pijaca kao bazilika

Dalje prolazimo trasom kojom svaki turista mora barem jednom proći. Najprije izađemo na trg nazvan po pjesniku i dramskom piscu Mihalju Verešmartiju, koji je životom i djelom pratio uspone i padove Mađarske u prvoj polovini 19. vijeka. Sa tog prometnog trga vodi Vaci ulica. Ime je dobila po gradu Vacu nadomak Budimpešte i zasigurno je napoznatija peštanska pješačka ulica. To je sestra beogradske „Knezmiške“. Vodi na jug, dužinom od preko jednog kilometra, sve do Velike pijace. U samoj ulici ljudi pronalaze isto to što se nalazi u pješačkim zonama svih evropskih i svjetskih metropola - svjetlucava obećanja konzumerizma.

Velika hala pijace je druga priča. Zgrada je, kao i većina drugih peštanskih javnih građevina, dovoljna sama sebi. Nije građena samo kao funkcionalni krov nad glavom ljudima koji se dovikuju na tezgama. Ne. Kada u Pešti odeš na pijacu, osjećaš se pomalo kao da si otišao u crkvu. Istoričari umjetnosti i kažu da ju je krajem 19. vijeka arhitekta Samu Peč projektovao po uzoru na bazilike. Tek kasnije sam posložio kockice koje je ovaj čovjek posijao po Budimu i Pešti - njegov rukopis je čitljiv i na zgradi Mađarskog državnog arhiva nadomak Budimskog dvorca.

Za narodski karakter pijace, koja je šarena i bujna, ali čista kao apoteka, pobrinuo se spomenik seljaku koji prodaje jaja. To me podsjetilo na istanbulski spomenik pijačnom nosaču ili ahenski čistaču ulica. Istoriju možemo vidjeti i brehtovski, odozdo.

Velika pijaca
Velika pijacafoto: D. Dedović

U Pešti se dobro jede

Za sve koji su ljubitelji gulaša, stepenice od ulaza u pijačnu halu vode desno. Na galeriji je nekoliko restorana. Onaj u kojem se gulaš sipa u plastične tanjire, ubjedljivo je najbolji. Sve što nepčana čežnja istrenirana vojvođanskom kuhinjom očekuje od Pešte, ovdje se ispuni.

Inače, najbolje rangirani peštanski restorani su poznati po tome što su pred njima - redovi. Tako je još prve večeri bilo i sa restoranom Hungarikum Bistro u centru - da nisam rezervisao još iz Beograda, teško da bismo došli na red. Ali isplatilo se - guščiji bataci i tokajsko bijelo vino, uz mađarsku muziku. I zbog toga smo ovdje, zar ne? To, naravno, ima svoju cijenu.

A kada smo se, drugi dan, opet našli u blizini Velike pijace nismo imali strpljenja da gledamo sopstvene planove zabilježene na telefonu. Vikendom je na pijačnoj galeriji neopisiva gužva. Naprosto smo ušli u obližnji restoran Pipa etterem (ako me rječnik ne vara to je „pušionica lule“) etno restoran kariranih stolnjaka, dobre kuhinje i pristojnih cijena. Tek kad smo zadovoljni izašli iz njega, vidjeli smo simpatičnu Mađaricu u narodnoj nošnji kako reklamira restoran na glavnom pijačnom ulazu.

Ipak, najluđe gastronomsko iskustvo ponudila mi je jedna ljupka pekara u Radaj ulici - punoj kafea, knjižara i restorančića. Blizu su studentski domovi, pa je atmosfera uporediva sa Latinskom četvrti u Parizu. Ovdje ima više Mađara nego turista. To je pješačka ulica južno od centra u kraju zvanom Ferencvaroš - ljubitelji fudbala će odmah prepoznati ime najtrofejnijeg mađarskog fudbalskog kluba. Tog jutra smo privučeni mirisom svježeg peciva i kafe ušli u pekaru. U vitrini su se šepurila peciva zamršenih imena. Pokazao sam prstom na neku vrstu kroasana. Kada sam ga zagrizao shvatio sam da jedem lisnato tijesto sa ljutom paprikom. Pariz začinjen Peštom. Izuzetno iskustvo.

Pešta
foto: D. Dedović

Blistavije od Beča

Ono što posjetioci očekuju od Beča, izdašnije nudi Budimpešta - bečke kafane svjetskog ranga. Kafe Žerbo sa slavnom istorijom koja seže u 1858. ne može se odbraniti od posjetilaca. Osnovao ga je Hajnrih Kugler, ali tek sa preseljenjem radnje na današnje mjesto, na Trg Verešmarti 1870. i sa dolaskom francuskog poslastičara Emila Žerboa, kafe Žerbo će postati mitsko mjesto za ljubitelje ekscentričnih napitaka i slatkiša. Sjeli smo tamo na kafu i kolač, kafa je bila dobra, kolač osrednji. Ali sjaj lustera sa visokih stropova i tamno, plemenito drvo namještaja kao da govore da su na tom mjestu znali sjesti Franc List, Elizabeta Bavarska ili Franc Deak, političar koji je 1867. isposlovao austro-ugarsku nagodbu. Kao i sve stvari sa istorijskom patinom, i ova se pretvorila u lukrativnu iluziju.

Prostor koji sam doživio kao još impresivniji, posjetili smo jednog od naših popodneva u Pešti. Pariski pasaž (Párisi Udvar) je kafe koji čuva sjaj onoga što su Evropljani u decenijama prije Prvog svjetskog rata nazivali La Belle Époque - lijepo doba. Buržoaska raskoš i u livrejisanju osoblja i u enterijeru i u cijenama.

Od Njujorka do Keletija

Ako je prije toga postojala dilema, onda je po ulasku u kafe Njujork, potpuno raspršena - to je najraskošnije mjesto na koje možete otići na kafu ili doručak u Budimpešti.

Zgradu i kafe podiglo je američko osiguravajuće društvo, a čuveni kafe je otvoren 1894. Za vrijeme komunizma zvao se Hungaria, a od 2007. novi italijanski vlasnici uložili su značajnu sumu u renoviranje. Ako rezervišete dan unapred, dobićete mjesto. Inače, morate strpljivo čekati u redu da se neko zasiti ambijenta, dobre kafe i jednosatne iluzije da za dvadesetak eura svako može biti dendi. Doručak u kafeu Njujork mogao bi se uporediti sa doručkom u raskošnoj baroknoj crkvi. Ali odveć svečanu atmosferu vešto razbijaju sjajni muzičari koji sa galerije prate žamor gomile mađarskim melosom i svjetskim hitovima.

Iz ovog čuda od kafea izašli smo u lijep proljećni dan. Vrijeme je da se šetnjom do Željezničke stanice Keleti vratim za časak u prošlovjekovne uspomene. Odavde sam u jesenje svitanje 1988. prvi put zakoračio u Peštu. Stanica Keleti (riječ znači istok) je ono mjesto koje svakome ko dolazi vozom s juga bude prva kapija za Budimpeštu.

Kafe Njujork
Kafe Njujorkfoto: D. Dedović

Sinagoga

Jedna od stvari koje najbolje pamtim jeste da sam bez cilja hodao ulicama koje su se tek budile, i odjednom, skrenuvši u jednu ulicu, ugledao bogomolju kakvu do tada nisam vidio. Velika sinagoga u Budimpešti je - ustanoviću to mnogo kasnije - po mavarskim citatima na fasadi u rođačkim odnosima sa sarajevskom Vijećnicom ili berlinskom Novom sinagogom. Zaustavila mi je dah. Nije bilo posjetilaca, nije bilo nikoga. Zrak sunca je pao na tornjeve i ja sam osjetio neku vrstu sreće. To pamtim bolje nego poslovično osorne policajce i graničare u umirućem komunizmu.

Trideset i četiri godine kasnije opet sam pred istom građevinom. Unaokolo je gužva. Nedostaje mi ono jutro kada smo ova ljepotica i ja bili sami.

Šetajući krajem oko Sinagoge naišli smo na Kazinči ulicu gdje je Street food karavan, pobočni sokak sa brojnim radnjicama koje nude uličnu hranu - mađarsku kao i onu iz cijelog svijeta. Nešto dalje, u oronuloj zgradi je alternativni centar, jedan od trendovskih pabova-ruina, sa buvljakom, buticima i kafićima, unutrašnjom baštom. Mogu da zamislim, da bi se ova Budimpešta u jevrejskoj četvrti svidjela mom sinu kao i svim mlađim putnicima.

Sinagoga
Sinagogafoto: D. Dedović

Vožnja brodom

Kada ste nekoliko dana u Budimpešti neminovno ćete prošetati Bulevarom Andraši - nazvanom po grofu Đuli Andrašiju koji je kao austrougarski ministar spoljnih poslova učestvovao na Berlinskom kongresu, a u mladosti bio mađarski revolucionar. Niz kafea i radnji čuva šarm prohujalog vremena. U jednoj sporednoj ulici pred Muzičkom akademijom Franc List, naišao sam na interesantan spomenik mađarskom virtuozu i kompozitoru. Ovaj spomenik, za razliku od patetičnih istorijskih poza drugog počasnog kamenja - pokušava, i čini mi se uspijeva da uhvati silinu Listovog muzičkog zamaha.

Put će vas u centru prije ili kasnije nanijeti i pred Baziliku Svetog Stefana. Sama crkva i prostor ispred nje ne djeluju manje impozantno od rimskih bazilika, uključujući i onu Petrovu.

Još jednu stvar ne bi trebalo propustiti - noćnu vožnju brodom ispod budimpeštanskih mostova. Raskoš grada tada u oku posmatrača dobija prave dimenzije.

Konstatujem da nismo ušli ni u jedno od slavnih peštanskih kupatila. Putniku uvijek treba razlog da opet dođe.

Poslednje veče se vraćamo dunavskom obalom, pored osvijetljenog Parlamenta, penjemo se na takođe osvijetljen Margaretin most. Budim i Pešta bezbrojnim iskricama na tamnoj plohi Dunava ispisuju svoje priče. Jedna od njih je da je Margaretin most neko vrijeme bio mjesto sa kojeg su nesrećnici siti života skakali u smrt. Tako da ne znam da li je neka od ovih žiški na vodi, koje bljesnu pa nestanu u tami, tek škrti trag jedne od tih napaćenih duša.