STRATEŠKI REFLEKTOR

Da li je diplomatija između Rusije i Zapada još moguća?

Može se desiti da se konstruktivni odnosi sa Rusijom uspostave tek u postputinovskoj eri. Ali to ni na koji način ne mijenja interes Zapada da odnosi u međuvremenu ne padnu ispod određenog nivoa

1056 pregleda 3 komentar(a)
Foto: Shutterstock
Foto: Shutterstock

Za više od dva mjeseca pažljivog medijskog praćenja rata u Ukrajini, jedna priča je prošla uglavnom nezapaženo. Krajem aprila, Sjedinjene Američke Države i Rusija su obavile razmjenu zarobljenika. Rusija je oslobodila Amerikanca (bivšeg marinca) koga je pritvorila prije oko tri godine, a SAD su pustile ruskog pilota zatvorenog prije više od decenije pod optužbom za šverc droge.

Zanimljivo je da je do ove razmjene došlo u vrijeme kada je ruska brutalna invazija na Ukrajinu dovela odnose sa SAD na najnižu tačku od kraja Hladnog rata. Sjedinjene Države su odlučile da izbjegnu direktno vojno učešće u ratu, ali čine mnogo kako bi uticale na njegovu putanju obezbjeđujući Ukrajini ogromne količine sve sofisticiranijeg oružja, obavještajnih podataka i obuke kako bi mogla uspješno da se suprotstavi i potencijalno porazi ruske snage. Sjedinjene Države su takođe preduzele korake da ojačaju NATO i uvele oštre ekonomske sankcije Rusiji.

Rat će vjerovatno trajati još neko vrijeme. Iako je fundamentalni interes Ukrajine da okonča rat i spriječi još smrti i razaranja, želja predsjednika Volodimira Zelenskog za mirom je uslovna. On nastoji da vrati teritoriju koju je okupirala Rusija i obezbijedi poštovanje suvereniteta zemlje kako bi, između ostalog, Ukrajina mogla da se pridruži Evropskoj uniji. On takođe želi da odgovorni za ratne zločine budu pozvani na odgovornost.

Ruski predsjednik Vladimir Putin, sa svoje strane, treba da postigne rezultate koji opravdavaju njegovu skupu invaziju ili će u suprotnom izgledati slabo i suočiti se sa unutrašnjim problemima. Malo je vjerovatno da će se mir postići pregovorima koji premošćuju jaz između ove dvije naizgled nepomirljive pozicije. Mnogo je vjerovatnije da će se sukob nastaviti ne mjesecima, već godinama. Ovo će biti kulise za odnose SAD i Zapada sa Rusijom.

Jedna od mogućnosti Zapada je da veže sve odnose sa Rusijom za ruske akcije u Ukrajini. Međutim, to bi bila greška, budući da bi Rusija mogla da utiče na druge zapadne interese, poput ograničavanja nuklearnih i raketnih potencijala Irana i Sjeverne Koreje, kao i na uspjeh globalnih napora da se ograniče emisije štetnih gasova koje dovode do klimatskih promjena.

Dobra vijest je da, kao što razmjena zarobljenika pokazuje, duboke podjele oko Ukrajine ne moraju nužno da isključuju poslovanje jednih sa drugima ako su obje strane spremne da to razgraniče. Međutim, odbrana mogućnosti selektivne saradnje zahtijevaće sofisticiranu, disciplinovanu diplomatiju.

Za početak, SAD i njihovi partneri će morati da odrede prioritete, pa čak i ograniče svoje ciljeve u Ukrajini. To znači odustajanje od razgovora o smjeni režima u Moskvi. Moramo da radimo Rusijom koju imamo, a ne sa onom koju bismo radije vidjeli. Putinova pozicija može biti osporena iznutra (ili on može biti izložen već objelodanjenim zdravstvenim problemima), ali Zapad nije u poziciji da iznudi njegovu ostavku, a kamoli da garantuje da će ga neko bolji zamijeniti.

Isto tako, zapadne vlade bi postupile mudro ako bi odložile razgovore o sudovima za ratne zločine za visoke ruske zvaničnike i ako bi prestale da se hvale kako pomažu Ukrajini u praćenju visokorangiranih ruskih generala i brodova. Rat i istrage se nastavljaju, a Rusi moraju da vide neku korist od odgovornog ponašanja. Isto važi i za reparacije.

Slično tome, iako će se Rusija vjerovatno, zbog rata koji je inicirala, naći u gorem ekonomskom i vojnom položaju, američka vlada treba jasno da stavi do znanja da, suprotno opaskama ministra odbrane Lojda Ostina, cilj Amerike nije da iskoristi rat za slabljenje Rusije. Naprotiv, SAD treba da naglase da žele da se rat završi što je prije moguće pod uslovima koji odražavaju suvereni, nezavisni status Ukrajine.

Što se tiče rata u Ukrajini, Zapad mora da nastavi da podržava Ukrajinu i spriječi eskalaciju izbjegavajući direktne borbe. Kremlju, međutim, treba jasno staviti do znanja da je ova suzdržanost zasnovana na tome da on neće proširiti rat na zemlje NATO-a ili primijeniti oružje za masovno uništenje, nakon čega bi takva samonametnuta ograničenja Zapada nestala.

Zapad takođe mora pažljivo da razmotri svoje vojne ciljeve i način na koji će oni biti postignuti. Cilj bi trebalo da bude da Ukrajina kontroliše cijelu svoju teritoriju, ali to ne mora nužno da opravda pokušaj da se Krim, ili čak cio istočni Donbas, oslobodi vojnom silom. Neke od ovih ciljeva najbolje je postići diplomatskim putem i selektivnim ublažavanjem sankcija. Ali dok se ponašanje Rusije ne promijeni, sankcije ne samo da treba da ostanu na snazi, već treba i da se prošire na uvoz energenata koji finansiraju ruska ratna dejstva.

Diplomatija je sredstvo nacionalne bezbjednosti koje treba koristiti, a ne usluga koja treba da se pruži, i treba je nastaviti koristiti u odnosima sa Rusijom. Privatne sastanke između visokih civilnih i vojnih zvaničnika iz zapadnih zemalja i Rusije treba ponovo uspostaviti kako bi se smanjio rizik od pogrešnih procjena koje bi mogle da dovedu do konfrontacije ili još goreg, i koje bi istražile mogućnosti za ograničenu saradnju.

Može se desiti da se konstruktivni odnosi sa Rusijom uspostave tek u postputinovskoj eri. Ali to ni na koji način ne mijenja interes Zapada da odnosi u međuvremenu ne padnu ispod određenog nivoa.

Copyright: Project Syndicate, 2022.