ZAPISI SA UŠĆA

Porto - tečni kolač

Na sunčanom brijegu katedrala stara osam vjekova. Na stolu porto star deset godina, iz podruma vinarije Tejlor, а njoj je 330 godina. Hlad ti pravi krošnja mandarine neodređene starosti. Zbog takvih se trenutaka putuje

7508 pregleda 4 komentar(a)
Degustacija vina u Portu, Foto: D. Dedović
Degustacija vina u Portu, Foto: D. Dedović

Spuštamo se Ulicom Svete Katarine - krošnje drvoreda te ulice vidimo sa prozora našeg apartmana. Prvo jutro u Portu. Sitne mozaičke kocke kojima su popločani trotoari još u Lisabonu su me podsjetile na riblju krljušt. Grad se polako budi, pekare se pune. U jednu od njih nas namami mješavina mirisa - vanila, kafa, cimet. Čuvena portugalska peciva. Vidi se da su preci ovih ljudi radi začina osvojili pola svijeta.

Ovom ćemo se ulicom spuštati nekoliko dana. Brzo ćemo shvatiti da su u njoj najbolji butici i prodavnice u gradu. Ali ovog jutra naš cilj je - Donji grad. Prednost položaja našeg stana, kod stanice metroa Trinidad, jeste da svi putevi vode naniže, ka rijeci.

Već posle pola sata hvata nas neka grozničava radost. Porto nudi slike koje su u skladnom suživotu, a čista su suprotnost. Kitnjaste crkve i betonske kule, šarm prohujalih stoljeća na fasadama i fensi barovi, pijačna gungula i otmene terase, prosjaci i japiji na istom ćošku.

Ako bi silazak od Trga Trinidad do rijeke u Portu mogao da se pretvori u muziku - meni na pamet pada jedino Točkov „Ulazak u harem“. Porto je moćan. I melanholičan i žilav. I samosvojno gizdav i ravnodušan.

Željeznička stanica Sao Bento
Željeznička stanica Sao Bento foto: D. Dedović

Pločice kao strip

Prošli smo i preko reprezentativnih trgova i duž sjetnih uličica sa istorijskim šarmom. I evo nas već kod željezničke stanice Sao Bento. Ne idemo nikud, tek smo stigli. Ali znamo da ulazak u staničnu halu ne smije da se izostavi. Azuležo, pločicu kojom je obložena unutrašnjost istorijske građevine, ali i mnoge fasade u portugalskim i andaluzijskim gradovima, donijeli su Arapi: al-zulejdž je ornament doveden do savršenstva. Arape su Portuglaci potisnuli još u 11. vijeku, ali su zadržali sklonost ka izradi glaziranih pločica. Potom su se one razvile, za razliku od strogo ornamentalnih arapskih pločica, u način da se figurama ispričaju priče - to je neka vrsta dekorativnog istorijskog stripa. Muvamo se tu neko vrijeme, divimo se, ali nas sa platforme ispred stanice mami vreva u Ulici cvijeća. To je najčuvenija gradska ulica. I ona, naravno, vodi naniže, prema rijeci. Na njenom početku odlični muzičari šire brazilsko-portugalsku atmosferu svojim laganim samba džezom. Ulica je dobila cvjetno ime jer je, kada su je gradili, a to je bilo u doba velikih otkrića i portugalske pomorske moći u 16. vijeku, prolazila kroz baštu gradskog biskupa. Tako je biskupova sklonost cvijeću ostavila vjekovni trag u imenu ulice - Rua des Flores.

Pješačka ulica sa vinskim lokalima, prodavnicama suvenira, buticima. U jednoj od njih su čak i bicikli od portugalskog nacionalnog materijala - plute. Fasade su živopisne i sjetne kao fado. Cijelom dužinom izlozi radnji odvraćaju pažnju od dubokih bora na istorijskim pročeljima iznad njih. Nekada je bila stvar prestiža i moći imati ovdje adresu. Sada je to kameni putokaz u sjećanje na bolja vremena.

Portugalci - ljudi iz luke Porta

Trg Enrikea Moreplovca
Trg Enrikea Moreplovcafoto: D. Dedović

Izbijamo na trg, koji je samo jednim blokom zgrada odvojen od rijeke. Ime trga, kao i figura na spomeniku - sve je ovdje u znaku Enrikea Moreplovca, kraljevskog sina, koji je rođen ni sto metara odavde krajem 14. vijeka, a zaslužan za mnoga portugalska pomorska otkrića i početak uspona Portugalije kao kolonijalne i pomorske sile.

Ovo je zgodno mjesto da se razmisli o nekoliko istorijskih anegdota. Starorimski tragovi su u najstarijim temeljima Porta. Uostalom, stari naziv za Porto je latinskog korijena - Porto Kalo. Izgovorite li ovo kao jednu riječ shvatićete da je luka u Portu dala ime cijeloj zemlji, a Portugalci su - ljudi iz luke Porto. Mavari su zagospodarili ovim predjelom u 8. vijeku, ali su ih hrišćani protjerali već 892. Upravo odavde je Alfonso, prvi kralj Portugalije, isplovio 1147. zajedno sa engleskim, flamanskim i njemačkim krstašima za Lisabon. Preoteli su grad od Mavara. To je početak uspona male kraljevine do ranga svjetske pomorske sile. Iz tog razdoblja potiče nadimak stanovnika grada „tripeirosi“ - iznutričari. Stanovništo je meso davalo vojnicima koji su isplovljavali u osvajačke pohode, a za sebe su ostavljali samo iznutrice.

Na rijeci, ispod mosta

Most Luiša I
Most Luiša Ifoto: D. Dedović

Sa trga je još samo nekoliko koraka do obale. Pred nama je moćna rijeka koja iz Španije dolazi kao Duero, u Portugaliji postaje Douro, pri čemu se ono „u“ jedva čuje, pa je naš jezik, ionako sklon gutanju sopstvenih, a kamoli portugalskih samoglasnika, podlegao zavodljivom prekrštavanju u „Doro“. Cijeli kraj se zove Ribeira - to na portugalskom ionako znači rječna obala - i dio je svjetske kulturne baštine. Rijeka dolazi iz klanca sa lijeve strane, a nekoliko kilometara nizvodno od Porta uliva se u Atlantski okean. Suprotna obala je zvanično - drugi grad. Vila Nova de Gaja, računate li je odvojeno od Porta jeste treći po veličini grad u zemlji. Nije važno što tamo možete da stignete gradskim prevozom za nekoliko minuta. Vjerovatno su građani Porta smislili formulaciju „najveće predgrađe u zemlji“. Tamo ćemo ići sjutra - skoro svi istorijski podrumi slatkog vina sorte porto nalaze se na onoj strani. Cijeli tok rijeke je vinogradarski kraj, a bačve su se u prethodnim vjekovima dopremale brodićima i skladištile baš na obali koja već trepće svjetiljkama. One se ređaju stepenasto u visinu, jer su kuće kao u lijepim primorskim mjestima, građene na skoro okomitoj strmini.

Na keju je gužva, restorančići, ulični muzičari, patina na starim fasadama. A lijevo, ispred nas, čelični luk čuvenog mosta. Most je nazvan po kralju Luišu I kojeg naši izvori često neportugalski nazivaju Luis. Svojim čeličnim lukom most spaja dvije obale rijeke i dva grada koji srastaju u jedan. Družićemo se nekoliko dana sa ovim ljepotanom. Odakle god ga pogledate, sa starogradske obale Ribeire ili sa suprotne obale, sa brda na kojem je zasjela katedrala ili iz žičare, ova građevina magično privlači pogled. Taj motiv je najčešći na razglednicama Porta, po toj silueti grad prepoznaju u svijetu.

Priča o nastanku mosta je povezana sa imenom Gustava Ajfela, konstruktora Ajfelove kule. On je kilometar uzvodno od ovog mosta 1877. već izgradio prvi čelični most preko rijeke, željeznički most Ponte Maria Pia. Most je zapravo čedo Ajfelovog saradnika, Teofila Zajriga. Dvije godine posle gradnje tog mosta, Zajrig koji je rođen u Berlinu, a radio u Belgiji, odvojio se od Ajfela, osnovao je svoju kompaniju koja je onda 1886. izgradila ovaj most. Pod njim maja 2022. sjedimo u jednoj kafanici na obali uz čašu vina i sardine i - divimo se. Mostu. Rijeci. Portu. Svijetu koji je pun čuda.

Korpica i žičara

Porto, panorama
Porto, panoramafoto: D. Dedović

Žutom linijom metroa smo već sjutradan sa stanice Trinidad za desetak minuta izašli na most, ispod kojeg smo sinoć zalivali magiju mjesta magičnim portugalskim vinom. Na drugoj obali izlazimo na prvoj stanici i silazmo strmim uličicama ka obali. Već smo na promenadi. Posmatran sa ove obale, Porto na drugoj obali izgleda lijepo kao bezobrazno fotošopovana fotografija. Sunčan dan. Nazivi vinskih podruma i skladišta koji su svjetski poznati. Njih su zasnivale engleske porodice - tako da je engleska imperija svojom trgovinom učinila porto svjetskim hitom.

Ali rano je za tu vrstu slatkiša. Jedan moj drug je, saznavši da putujem u Porto, rekao sa sjetom da je kao mlad čovjek uvijek naručivao čašu porta kada bi drugi naručivali kolač. Jer Porto i jeste tečni kolač.

Nije rano za lisabonske korpice kojima se radujemo još od Beograda. U lijepoj bašti na obali, iz koje se vidi i most, i slikovnica zvana Porto i manastir Serra do Pilar na stijeni iznad mosta, konobar nam predlaže da uzmemo paketić od šest lisabonskih korpica za pet eura. Zakucao je kod nas na otvorena vrata. Narednih sat vremena smo meračili po meni najbolje pecivo na svijetu uz bijelu kafu „galao“, koja je, moram priznati, ipak bolja u Lisabonu. Ali korpice su odigrale neriješeno s glavnim gradom.

Odlučili smo da se vratimo žičarom do vrha mosta gdje je stanica gradskog prevoza. Žičara Teleférico de Gaia postoji već više od deset godina. U kabini koja nas lagano diže iznad bezbroj krovova i rijeke, naspram čeličnog mosta, dođe mi misao da mi je žao svih onih ljudi koji su možda i život proveli u Portu, a nisu imali prilike da ovako, iz orlovske perspektive, vide svoj grad. A on se kupao u zlatnim iskrama koje je rijeka po sunčanom danu žureći svom okeanu izdašno razbacivala prema očima posmatrača.

Porto ispod mandarinine krošnje

Fado u vinskom podrumu
Fado u vinskom podrumufoto: D. Dedović

Trećeg dana je došao i taj trenutak. Penjemo se na Gornji grad. Ulični prizori su ponekad nevjerovatni. Stare kuće postaju ivice tobogana koji završavaju na drugom brijegu, na kojem se šepuri katedrala iz 12. vijeka. Danas je maj odlučio da glumi juli, pa se krećemo sjenkama izbjegavajući uličnu vrelinu. Na Gornjem gradu su turisti već zauzeli svoje lovačke poze. U objektivima im je Toranj klerika, koji je u 18. vijeku voljom italijanskog graditelja nastao po uzoru na toskanske kule. Najprije je služio brodovima kao orijentacija. Danas je jedan od prepoznatljivih artefakata grada. Namjeravali smo da posjetimo jednu od najstarijih knjižara na svijetu - neki kažu i jednu od najljepših - knjižaru Lulo. Ali kada smo vidjeli da je najmanje 100 ljudi u redu - očito su imali istu namjeru - odgodili smo to na neodređeno vrijeme. Otišli smo do Viktorijinog vidikovca (Miradouro da Vitoria) odakle nam se Porto, sa rijekom, mostom i katedralom, još jednom otvorio iz neočekivanog ugla. Potom smo počeli da se spuštamo Viktorijinom ulicom. Zaviri smo preko kamenog zida u jednu baštu u kojoj su hlad pravila stabla mandarina. Stolovi i stolice, ljudi u tihom razgovoru. Pomislili smo da je to privatan posjed, ali na ulazu je pisalo Rooftop Flores. Sišli smo u baštu, čekao nas je jedini slobodan sto. Ovdje se mogu probati proizvodi vinarije Tejlor. Porto je vino kojem se fermentacija nekada zaustavljala lozom, a danas je to alkohol od 77 odsto. Grožđe mora biti iz ovih krajeva. Skladišti se godinama da bi dobilo kompleksan ukus - od karamele, preko vanile, do ukusa koji i nemaju imena. I boju rubina.

Pokušaću da opišem ovaj Edenski vrt.

Ukratko: ispred tebe, iznad talasastih krovova, na drugom, osunčanom brijegu pročelje katedrale stare osam vjekova. Pred tobom u čaši porto star deset godina, proizveden u podrumima vinarije Tejlor - stare 330 godina. Iznad tebe krošnja mandarininog stabla neodređene starosti. Pored tebe osoba sa kojom si u dvadeset i prvoj htio ići i na kraj svijeta. Zbog ovakvih se trenutaka putuje.

Poljubac „Francezinje“

Porto
foto: D. Dedović

Svakako valja spomenuti i obilazak šest mostova brodićem - sve smo ih vidjeli odozdo, kako dijele nebo iznad Porta nadvoje, spajajući strme obale. Kada se brod vraća u luku, pogledom se širi kej, sa svojim raznobojnim istorijskim višespratnicama, čitavim rojem šetača i dokonih gostiju na terasama. Grad viđen sa vode ima jasne crte lica, nema mu sličnog. Valja napomenuti i skitanje Avenijom saveznika (Avenida dos Aliados), čuđenje zbog raskoši i veličine gradske većnice. Porto zvanično nema ni 250.000 stanovnika. Ne treba prećutati da Portugalci znaju da spremaju i ribu i meso, da su i ostala vina, a ne samo porto, izuzetna.

Najviše me je iznenadio sendvič „Francezinja“ - mala Francuskinja. Bio sam najprije skeptičan. Sendvič kao najčuveniji specijalitet grada? Onda je u jednom lokalu kuvar počeo da sprema taj sendvič koji je postajao sve kompleksniji. A onda ga je prelio vrelim umakom od piva, paradajza i senfa sa malo konjaka i bijelog vina. „Francuskinja“ me očarala.

Ne bih da zaboravim i činjenicu da su u izlozima portugalske boje svježije, sunčanije, bliže Africi nego srednjoevropskom dizajnerskom sivilu. Spomenuću i da smo jedno veče proveli slušajući fado u kamenom vinskom podrumu, bez pojačala i trikova. Čista duša pretvorena u glas i igru prstiju na portugalskoj gitari.

Naposljetku, jednom smo došli i pred katedralu i ponovo vidjeli Porto drugim očima, naročito kada zalazi sunce da bi kupole crkava i uvrnuti stub srama pred katedralom pretvorilo u crne obrise. Dugim, prastarim stepenicama, ispresijecanim sokacima, siđemo do rijeke. Zavirimo u svaki usputni sokak. Vidimo prizore koji bi se svidjeli Van Gogu.

Kada se umorimo od gužve, kao poslednje večeri, odemo da pregrizemo nešto u komšiluku - kafana nije na turističkim mapama. Portugalci zadubljeni u razgovore, bez neugodnih decibela. Riba i vino za pamćenje. Na jelovniku je bila i čorba na bazi svinjske krvi. Neću vam odati da li sam je probao.

Stižem na kraj teksta, a imam utisak da nisam rekao ni pola od toga što Porto zaslužuje. Odlazimo iz grada kojem bi trebalo posvetiti još nekoliko dana. Ti dani nam, osjećam, stižu iz budućnosti.