Prvi impuls mi je bio da se ne bavim aktuelnom Njegoševom nagradom. Laureat je opsjednut nekim ličnostima preko svake mjere, pa u tu patologiju nije prijatno ulaziti... Opet, sjetio sam se detalja iz pretprošlog broja Arta, iz lijepih zabilješki Pera Radovića o susretu sa Andrićem, kad stari mag citira neku Francuskinju koja mu je povodom nepročitane aktuelne knjige, rekla - “Ali, gospodine Andriću, što ste, kao pisac, imali preče”... Lijepa pričica, naravno. Uostalom, iz svih naših ćutnji profitiraju oni najnedostojniji. I uvijek je tako bilo.
Potpuno zaboravimo da je Milorad Popović državni intelektualac broj jedan, najuticajniji Đukanovićev nacionalni ideolog, veliki meštar svih lavirinata ministarstva i užeg kabineta, autor potresnih patriotskih analiza o udaru na Crnu Goru, gdje uredno pravi spiskove antidržavnih autora (pa ako me se sete, sete), intrigant regionalnog formata, dobitnik svih crnogorskih nagrada, izdavač i kulturni pregalac svake godine dotiran od Ministarstva pozamašnim sumama... sve je to (sada) nevažno. Ovo je prije svega - književni skandal. Šnajderov roman je u odnosu na nagrađeni neprijatno bolji roman i moram reći da mi je misterija kako su ozbiljni ljudi u žiriju pristali da to ne vide.
Vjerovatno ponukan stanovitim regionalnim odjekom prvog romana autor je sa nagrađenim romanom požurio - ta knjiga vrišti od suviška ambicije i ostavlja utisak ispraznog samonapuhavanja, ali u suštini je samo - beznačajna. I to teško može promaći bilokojem pažljivijem čitaocu. Regionalna književna moba od bar šest ruku.
Roman „Doba mjedi“ Slobodana Šnajdera jedan je od najvećih romana objavljenih na zajedničkom jeziku u ovih nepunih dvije decenije stoljeća. Fascinantan roman, prozno remek djelo kome bilo koja nedodijeljena nagrada ništa ne može oduzeti - no on je mogao štošta dodati najznačajnijoj crnogorskoj nagradi.
To što je žiri takav roman previdio u korist politički jakog domaćeg autora nagradu unižava. Ostavlja gorak utisak. Nisam siguran da bi bar neki od članova žirija u svojim gradovima glasali na isti način. A to je suština ove prevare...
Ovdje nikoga ne boli glava zbog stvari koja je na duge staze izuzetno opasna. Naime, kulturni život danas i ovdje je devastiran, zaparložen i okamenjeno provincijalan. Ovakve „predstave“ tome presudno doprinose. Prije desetak godina stvari su izgledale kudikamo drugačije, a scena bila dinamičnije i razuđenija. U međuvremenu, što se desilo? Ovakvi komesari i ovakva politika.
Ne treba se ni previše čuditi - Njegoševa nagrada je od početka bila vrlo „politička nagrada“. Zato je nisu dobili Crnjanski, Zogović, Zupan. A jeste Josip Vidmar. Ili, u narednoj fazi nagrade, dobili su je tadašnji ideološki oci sadašnjeg crnogorskog Oca nacije, Ćosić i Bećković, ali nisu je mogli dobiti Kiš, Konstantinović ili Tišma. Tako je i danas. Sada je, istim vlastodršcima, MP prava slika i prilika. Prava mjera duha i svega ostaloga... Tako je to sa nagradama i politikom.
Kada sam prije pola godine čuo podgorička čaršijska naklapanja da je ovdašnji književni komesar i najdržavniji najzabrinutiji najintelektualac siguran dobitnik Njegoševe nagrade, nasmijao sam se. Osuo sam po čaršiji (inače to volim, kad god je prilika) i njenom mjerenju stvari...
To što je MP (posredstvom Ministarstva) sam komponovao žiri, i što je većini članova žirija objavljivao knjige (takođe novcem iz Ministarstva) zasigurno ne može usmjeriti ovako ugledne i važne pisce i profesore... Ali, rekao sam tada, čaršija sve mjeri svojim mjerama.
Kada je javljeno da je MP dobitnik Njegoševe nagrade, prijatelj iz Sarajeva zove i raspituje se za crnogorski kalendar. Da nije prvi april kod vas, pita. Drugi, iz Beograda, veli - Ko je ova Radmila... Tebi se sve pobrkalo, rekao sam mu. Nije vjeruj mi, vama se sve - pobrkalo, odgovorio mi je.
Sve bi zapravo bilo u redu, shvatio sam, sve na svome mjestu - i laureat i žiriranje, i „logistika“ Ministarstva i dejstvo „čaršije“ - samo uz jedan detalj: da se, bar za ovu godinu, nagradi promijeni ime. Da se zove - Nušićeva. I sve - potaman.
Bonus video:
