Ne moram biti kokoška, da bih znao da je nešto mućak

U prethodnoj kolumni raspravljali smo o racionalnom konceptu javne politike. Koncept smo uporedili sa usvojenim pravilima Generalnog sekretarijata Vlade (GSV) i kroz različite primjere ukazali na odsustvo metodologije. Da bi bolje razumjeli iniciranu temu, u seriji tekstova koji slijede pojedinačno ću analizirati različite primjere. Analiza politike predstavlja “disciplinovanu primjenu intelekta u proučavanju kolektivnih odgovora na javne probleme” (O’Connor & Netting, 2011: 2). Stoga je smisleno upitati, da li je (pokazani) intelekt crnogorskih javnih politika jedino bio određen komponentom moći, da je usvojenim Zakonom o životnom pratnerstvu lica istog pola kreiran kolektivni odgovor o apstrakciji vladavine prava?

Crnogorsko socijalno okruženje je takvo da su LGBTI ljudima ograničeni gotovo svi uslovi. Čak i u pogledu uživanja (definisanih) prava. To uslovljava njihovu (prisilnu) nevidljivost. Mnogi od njih razvijaju paralelne živote i prisilno stupaju u heteroseksualne odnose, veze i brakove, dok veliki broj internalizuje homofobiju (Kojičić, 2021). Podaci ukazuju na visok stepen diskriminacije i socijalne distance. Posljednja istraživanja, iz septembra 2020, ukazuju da najveći broj građana (66%) smatra da su LGBTI osobe bolesne, mentalno poremećene i da treba da se liječe (Bešić 2020: 34). Za 44% stanovništva homoseksualne osobe su izopačene, dok 29% smatra da su protivprirodni i nemoralni (Bešić 2020: 34). Od ukupnog broja ispitanika, pozitivan stav izrazilo je svega 5,3% građana (Bešić 2020: 35). Slični su pokazatelji godinama unazad, da je homofobija snažno ukorijenjena u društvu. S jedne strane homofobija se određuje kao strah ili mržnja od homoseksualnosti (Vajnebrgova definicija homofobije) (Thepsourinthone 2020: 5475), dok s druge strane predstavlja “zajednička uvjerenja” suprotstavljena tradicionalnim rodnim ulogama i životnim stilovima različitih polova (cf. Kojičić 2014: 42). Kako je onda Crna Gora brinula a ostavila veliki broj pravnih praznina u Zakonu o životnom partnerstvu lica istog pola? Kako je administracija izvršavala ustavnu odgovornost i slijedila propise i metodologiju GSV-a?

Najprije, Zakon o istopolnom partnerstvu postoji. Norma takođe postoji, ali u značajnom obimu pravila nijesu precizna i egzistiraju kao apstraktna pojava i dileme o tome kako ih primijeniti. Takve situacije doktrinarno su uslovljene pravnim prazninama, jer država nije jasno uredila zahtjeve pravnog odnosa. Logički silogizam na koji se Zakon poziva nije dovoljan, niti je garancija pravne sigurnosti. Ovaj stav ne treba automatski shvatiti kao isključivu nemogućnost primjene takvih pravila, već kao par ekselans izvjesnost povodom nepredvidljivosti dopune pravila drugim pravilima. U tome i jeste problem, jer se kao rješenje postavlja neizvjesnost, koja treba da se pokaže primjenom - dok određena norma ne pruži rješenje kojima se pravne praznine budu popunjavale. Dakle, na štetu LGBTI zajednice. Međutim, već i sada je (doktrinarno) vidljivo da bez prethodnog usklađivanja zakona neki pristupi u ostvarivanja dodijeljenih prava neće biti mogući.

Pravna teorija razlikuje statutarnu analogiju (analogia legis) i pravnu analogiju (analogia iuris). Ova prva se smatra “interpretativnim argumentom” u odnosu na suštinski sličan slučaj za koji ne postoji pravna norma (Damele, G., Analogia Legis and Analogia Iuris: An Overview from a Rhetorical Perspective, 2014). To bi dakle označilo “shodnu primjenu”. Međutim, analogija je složen pravni pojam. U smislu tumačenja apsorbuje i ekstenzivno tumačenje, kao proširenje značenja nekog pravnog termina, da pokrije novi slučaj (Damele, 2014: 244). U kontekstu krivičnog prava ili poreskog ili građanskog prava, u doktrinarnom shvatanju stvari su drugačije i pravi se jasna razlika između analogije i ekstenzivnog tumačenja (Damele, 2014: 244). Obimna literatura upućuje na razlike između analogije i ekstenzivne interpretacije, kao i između logičke i argumentativne strukture argumenta, njegove ispravnosti, racionalnosti ili razumnosti (Damele, 2014: 245).

”Problem cjelovitosti pravnog sistema povezan je sa problemom vanzakonske analogije (‘analogy extra legem’), gdje se pravne posljedice pripisuju činjenicama koje nisu izdvojene u donijetim pravnim pravilima. U tumačenju postoji problem upotrebe analogije intra legem, gdje se ne izlazi ‘izvan važećeg zakona’ već se jedino pokušavaju fiksirati značenja pravnih pravila da čine najskladniju moguću cjelinu” (Wróblewski 1992: 103, citirano u Damele, 2014: 245).

Dakle, sve ovo i još mnogo toga zakonodavac je ostavio “nedovršenim” i prepustio “shodnoj primjeni” nadležnim i pravosudnim organima - za koje je Evropska unija u posljednjem izvještaju iz 2021. ocijenila da djelotvorna implementacija zakona i dalje postoji kao izazov (…), te da vulnerabilne grupe preživljavaju višestruke oblike diskriminacije i poteškoće u ostvarivanju prava u upravnim i sudskim postupcima.

Ustav Crne Gore, propisuje da je brak zajednica žene i muškarca i naziva ih supružnicima (član 71). U sekciji “Porodica”, Ustav koristi termin “roditelji”, koji brinu o djeci, vaspitavaju ih i školuju (član 72). Porodični zakon uređuje brak i odnose u braku, odnose roditelja i djece, usvojenje… i postupke nadležnih organa u vezi sa bračnim i porodičnim odnosima (Član 1). Porodica je životna zajednica roditelja, djece i drugih srodnika koji imaju međusobna prava i obaveze, kao i druga zajednica života u kojoj se njeguju i podižu djeca (član 2). Nasuprot tome, Zakon o životnom partnerstvu lica istog pola, u članu 4, zabranjuje svaki oblik nasilja u zajednici života istopolnih partnera, a to će se postići u skladu sa zakonom o zaštiti od nasiija u porodici. U članu 31, za sporove poništenja i raskida partnerstva shodno će se primijenjivati odredbe zakona kojim se uređuju porodični odnosi. Prema članu 32, u registar partnerstava upisivaće se partnerstva crnogorskih državljana zaključena u Crnoj Gori ili u drugoj državi, kao i partnerstva stranaca zaključena u Crnoj Gori. U članu 65, povodom zajedničke imovine shodno će se primijenjivati odredbe kojima se uređuju porodični odnosi. U vezi sa nasleđivanjem, član 66, primjenjivaće se odredbe zakona kojim se uređuje nasljeđivanje.

Neuspjeh u prepoznavanju argumentovanog razlikovanja odgovarajućeg “pravnog i laičkog modela” postavlja odgovornost za mnoge političke, doktrinarne i filozofske kontroverze i paradokse povodom diskriminacije, ali ukazuje i na ogromne razlike između obima diskriminacije i stepena njene nezakonitosti (Khaitan, 2015: 4). Na to ukazuje profesor javnog prava i pravne teorije na Pravnom fakultetu na Univerzitetu u Oksfordu, Tarun Khaitan, koji dalje ističe da je: “Razlika između pravnog i laičkog modela dovoljno velika da zahtijeva eksplicitno opravdanje pretpostavke. U suprotnom, postoji opasnost da na kraju pretvorimo moralnu raspravu u lingvističku - jer, kada se jednom postavi pretpostavka, sve što leži izvan centralnog slučaja mora biti ili opravdano kao njegov logički nastavak ili biti osuđeno kao lingvistički nepodnošljivo i moguće nelegitimno” (Khaitan, 2015: 5 i 6). A to je upravo ono što nam se desilo koncepcijom ovakvog Zakona. Laički je što norme ne predstavljaju logičku cjelinu, nijesu definisane kao jasne i sprovodljive po svom karakteru, već se popunjavaju drugim normama prema “shodnoj” i “skladnoj” interpretaciji. Nepostojanje razgraničenja ukazuje da zakon po svom dizajnu nije skladan, jedinstven, jasan, logičan i povezan u cjelinu, već je logički nastavak njegove pretpostavke nepredvidljiv, a rješenja mogu postati nelegitimna (u praksi). Samim tim eksplicitno opravdanje za takvu pretpostavku ne postoji.

Tako dizajnirani modeli o “shodnoj” i “skladnoj” primjeni važnih zakona, ali i sličnih ili istovrsnih pravila (kao što je zakon o braku) ne postoje. Međutim, to nije bila smetnja da se ono učini prema istopolnim zajednicama. U tome se ogledaju i ozbiljna neslaganja, ali i infantilan i inferioran odnos vlasti prema LGBTI zajednici. Moj argument ističe da je takva zakonska koncepcija nastala kao politički odgovor balansirane stvarnosti (javnosti) o moralnim prednostima između razumijevanja evropskih vrijednosti, s jedne strane - i (političke) težnje i vizije kako bi (ono) trebalo da bude u odnosu na stavove (te iste) javnosti, s druge. Nakon pet godina rada zakonodavac je ponudio “nedovršena” pravila. To pokazuje da je i sam predlagač u ozbiljnoj konfuziji da se usudi da eksplicitno izrazi rješenja kojima teži. I kako Skerlić reče: “Ne moram biti kokoška, da bih znao da je nešto mućak” (Vodinelić, 2010: 215). Analogijom objašnjenja ovog citata, koji u svom radu o jeziku i nomotehnici navodi i diskutuje prof. Vodinelić, ja bih još dodao: onaj ko istupa i stvarno brine o (ne)diskriminaciji LGBTI zajednice ne bi trebalo da postavlja različite stilove, modele i nomotehnike u pristupima između heteroseksualnih i homoseksualnih zajednica. Može se desiti da ovakvi dizajni političkih uticaja i moći ne budu nikome korisni, a ponajmanje pravnom i političkom poretku, težnjama o inkluzivnom društvu i evropskom putu. Više ni politički nije čudno zašto se bez snažnog međunarodnog pritiska takav zakon uopšte ne bi ni desio u drugom krugu glasanja. Odsustvo pravne doktrine i metodologije, politička (ne)kultura i (ne)pristojnost nijesu vrijednosti koje mogu odrediti zajednički uspjeh. Moralnu raspravu o našoj budućnosti na taj način pretvorili smo u “mućkove”, tj. lingvističke (težnje) ispraznih populističkih obećanja.

Autor je profesor prava i stručnjak za analizu i kreiranje javnih politika.