STAV

Abortus i rodno zasnovani govor mržnje

Za očekivati je da se vjerske zajednice protive abortusu kao izboru, ali je neprihvatljivo da svoj svjetonazor žele učiniti opštevažećim kroz izmjenu postojećih zakonskih rješenja na što upravo smjeraju

5412 pregleda 8 komentar(a)
Foto: Shutterstock
Foto: Shutterstock

Jedna od prvih žena u modernoj istoriji Evrope koja je ušla u politički život zemlje koju je voljela i za čiju se revolucionarnu transformaciju zalagala, ovaj je drski i herojski čin platila glavom. Olimpija de Guž, autorka Deklaracije o pravima žene i građanke kojom je uprla prstom u jednooki univerzalizam slobode, jednakosti i bratstva, giljotinirana je, između ostalog, i zbog toga što je “zaboravila svoje prirodno mjesto”. Mjesto koje “po prirodi” pripada ženama bilo je određeno njihovom anatomijom - jajnicima i matericom koje je gospodar, uz božju pomoć, posjedovao u mraku privatnosti iz koje, ‘prirodno’, ženama nije bilo izlaza. Ni za milion godina se protiv ovog domaćinskog ropstva ne bi čuo glas revolucionarne braće, čast incidentnim izuzecima (poput Kondorsea ili Dž. S. Mila), a još manje crkve koja je izvela virtuoznu apoteozu patrijarhata bez trunke griže savjesti. Zato kada govorimo o rodno zasnovanom govoru mržnje i mizoginom govoru protivnom ljudskim pravima koji se javljaju u raspravama ili solilokvijima o pravu na raspolaganje vlastitim tijelom koje uključuje i abortus, ne čudi da su perjanice ovakvog govora u medijima upravo crkveni velikodostojnici, ili pak anonimni komentatori po portalima i društvenim mrežama.

Prvi val feminizma imao je relativno jednostavan, ali bez sumnje izrazito težak i zahtjevan zadatak - pokazati da su žene ljudi, a ne svojina i resurs, i - učiniti ovaj princip opšteprihvaćenim. Izgleda da ni danas taj zadatak nije ispunjen do kraja. O tome nam svjedoče žive rasprave koje se vode oko toga ko i kada može i treba da odlučuje o ženskom tijelu. Svedene na mjesto biološke i društvene reprodukcije, žene su tek prije nekih stotinjak ili manje godina izborile zakonom prepoznato i zaštićeno pravo na raspolaganje vlastitim tijelom u većini svjetskih država. Međutim, ovo pravo nije nesporno i jednom i zauvijek osvojeno što nam zorno pokazuju nedavna dešavanja u Americi ili Hrvatskoj, ili ranije dodatne restrikcije ovog prava u Poljskoj. Abortus je u Jugoslaviji u ograničenom smislu dekriminalizovan 1951. godine. 1960. su kao legitimni razlozi za prekid trudnoće dodate i “teške lične, porodične ili materijalne prilike” što su utvrđivale u tu svrhu formirane komisije, da bi Ustav iz 1974. godine ženu konačno učinio “svoga tijela gospodaricom”, zaštitivši slobodu rađanja koja je mogla biti ograničena samo i jedino radi zaštite zdravlja (čl. 191).

Raspad Jugoslavije koji se odvijao u korak sa retradicionalizacijom i repatrijarhalizacijom novostvorenih država “vratio je u život” i pitanje prava žena na raspolaganje vlastitim tijelom. U namjeri da smanje broj abortusa, populacione politike u nacionalističkom ključu potpomognute moralnom panikom vezanom za tzv. “bijelu kugu” koju su u svojim poslanicama po potrebi raspaljivala sveštena lica, dovele su do uvođenja i zaštite prava na priziv savjesti koje danas koristi više od polovine ginekologa u Hrvatskoj, ili do značajnog usložnjavanja procedure za vršenje pobačaja na zahtjev, kao što je to slučaj u Makedoniji. Majčinstvo se proglašava dužnošću svake žene, a žene koje su imale abortus nazivaju se ubicama - čedomorkama, o čemu su tako nadahnuto govorili patrijarh Pavle, patrijarh Irinej ili mitropolit Amfilohije koji kaže:

”Otuda svaki abortus - čedomorstvo, predstavlja ne samo čovekoubistvo nego i hristoubistvo, bogoubistvo. Zato nije slučajno što je čedomorstvo ozakonjeno upravo u vremenima ateizacije ljudskog roda. (…) Otuda nije čudo što se u tim istim vremenima “praznik majke zamenjuje praznovanjem ‘žene’ – Danom žena, nečim bezličnim”.” (Amfilohije, Božićna poslanica 2018.)

Ili godinu dana ranije, kada je Srpkinje nazvao čedomorkama i optužio ih za ubistvo istaknuvši:

”One u svojim utrobama pobiju za jednu godinu više dece nego što su pobili Musolini i Hitler i Broz i ovi koji su ovde na Kosovu i Metohiji. A hoćete da kao narod imamo blagoslov Božji.” (Amfilohije, prilikom služenja liturgije u Pećkoj patrijaršiji, 2017.)

U čemu mu se ubrzo pridružio i Irinej kazavši:

”Dužni smo da obnovimo naš narod i da preporučimo našim materama da su dužne da rađaju decu po božjem blagoslovu i da na taj način ostanemo u istoriji, iako smo postradali.” (Irinej, na promociji knjige i filma Zatiranje Srba u BIH u XX veku, 2017.)

Žena odvojena od majčinstva ovom je logikom nešto pred-ljudsko ili kako bi Amfilohije rekao “nešto bezlično”. Majčinstvom se “bezlična” žena kvalifikuje za ljudskost, za ličnost. Nepotpuna, nedovršena, još-ne-čovjek žena iskupiće se i razdužiti na kredit povjereno ljudsko dostojanstvo samo rađanjem koje je, kako Irinej ističe, njena dužnost - rađanje za naciju, rađanje za državu, kako bi “postradao narod opstao u istoriji”. Zlo takođe predstavlja i seks odvojen od reprodukcije, osobito istopolni, kojeg je Amfilohije, oglašavajući se po pitanju usvajanja Zakona o istopolnom partnerstvu u Crnoj Gori, izjednačio sa “čedomorstvom”:

”Međutim, ne samo Crkva hrišćanska, Islam i Judejstvo, nego sveukupno religiozno iskustvo svijeta, od pamtivijeka do danas, to i takvo proglašenje polnog nagona za čovječnost, samo za sebe, doživljavalo je i doživljava kao čovjekomržnju. Jer ono što je ugrađeno u čovjeka za rađanje, za stvaranje novog života, obogotvoriti samo za sebe, lišavajući ga njegovog prirodnog smisla, proglasiti ga za smisao čovjekovog postojanja, znači obogotvoriti smrt i ništavilo, mrziti čovjeka i njegovu prirodu, njegov vječni smisao i dostojanstvo (…) To što važi za homoseksualizam važi podjednako za čedomorstvo (abortus), ubijanje začete, nerođene djece.” (Amfilohije, izjava, 2020.)

Za očekivati je da se vjerske zajednice protive abortusu kao izboru, ali je neprihvatljivo da svoj svjetonazor žele učiniti opštevažećim kroz izmjenu postojećih zakonskih rješenja na što upravo smjeraju, slaveći najavljeno ukidanje presude Roe vs. Vejd, kao što je nedavno učinio mitropolit Joanikije, u čemu je pritrčao da ga podrži i bivši ministar ekonomskog razvoja, Jakov Milatović, koji je nakon sastanka sa mitropolitom apostrofirao “demografske probleme” i naglasio neophodnost “unaprijeđenja nataliteta”. Nije li dovoljno, mogao bi se upitati pokoji “nevjerni Toma” da pitanje abortusa ostane stvar ličnog izbora, moralnog čina sa kojim živi onaj koji ga donosi? Čemu pojačavanje restriktivnim zakonskim odredbama? Zar za vjerujuće, koji čine ogromnu većinu stanovništva, nije dovoljan stav konfesije kojoj pripadaju? Izgleda da nije jer, osim što se žele nametnuti kao vrhovni moralni arbitar u društvu, vjerski poglavari nastoje svoj svjetonazor učiniti obavezujućim za sve.

U kojim je situacijama najlakše i društveno najprihvatljivije mrzjeti žene? Upravo u onima u kojima žena odbija da, makar i privremeno, prepusti kontrolu i vlast nad vlastitim tijelom nekome ili nečemu drugome, bilo da je u pitanju muž, nacija ili vjerska zajednica, dakle u situacijama kada se oglušuje o imperativ njenoga “prirodnog mjesta” čije je nepoštovanje prije 230 godina sprovelo Olimpiju de Guž pred giljotinu. Niti mogu, niti žele, niti imaju priliku sve žene da budu majke, što ih ne čini manje ljudima. Jesu li muškarci bez potomstva, poput mitropolita, biskupa, pape ili patrijarha, manje ljudi jer se nisu ostvarili kao očevi? Sa koje pozicije govori osoba koja je odlučila da nema djecu kada kaže da su “očinstvo i materinstvo dvije najveće svetinje ljudskog života” i da “svetinja braka predstavlja žižu vječnog smisla svega što čovjek jeste i radi čega postoji” (Amfilohije, 2020)?

Imputiranje krivice ženama od strane institucije koja uživa najveći stupanj povjerenja u društvu čini ih lakom metom rodno zasnovanog nasilja koje posebno snažno buja na slabo, ako ikako, moderiranim komentarima na portalima, poput komentara na izjavu jedne crnogorske poslanice vezanu za problematizovanje učešća svetovnog lica u emisiji o abortusu. Uvrede, seksualizovane prijetnje nasiljem, ponižavanje i posramljivanje predstavljale su dominantni tip reakcija na njene javno iznesene stavove. Nemojmo onda da nas iznenađuje nedovoljno učešće žena u politici ili javnosti uopšte - drznu li se da napuste “prirodno mjesto” koje za njih čuva obogotvoreni patrijarhat žene se i danas izlažu mržnji i nasilju.

(CIN-CG)

(Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Kolumne" nisu nužno i stavovi redakcije "Vijesti")