ZAPISI SA UŠĆA

Mišo Kovač u mom oku

Moj prvi, vjerovatno i poslednji splitski susret sa Mišom Kovačem, junakom naših majki. Mnoge od njih više nisu žive. On jeste, u osamdeset i prvoj, kao za inat na bini. U Splitu je za tren zasjala Dalmacija i u mome oku

6010 pregleda 5 komentar(a)
Foto: D. Dedović
Foto: D. Dedović

Na terasi saksofonista obrađuje moju dušu. On to čini sistematski, onako kako to mađioničari rade, najprije te zavodi melodijama koje prepoznaješ u promuklim frazama iz njegovog piska: Hit the road Jack and don't you come back. Vraća me u očajno ljeto 1982. kada su kroz prozor spavaonice u borongajskoj kasarni ulijetale muve veličine dugmeta na šinjelu, a iz mog kasetofona po peti ili šesti put tog dana neimenovana dama izbacivala izvjesnog Džeka iz svog života.

Kao plavo more

Saksofonista, sa bijelim šeširićem i bijelom bradicom nastavlja da steže omču oko moje stare duše, ovaj put zvanu Black Magic Woman. Čovjek zna šta radi, bliži je rasnom Santaninom zvuku nego pomalo distanciranom izvođenju Pitera Grina, koji je svijetu poklonio ovu pjesmu. Mogao bih nabrojati nekoliko važnih situacija u kojima me je ova melodija pratila. Bila bi to duga priča.

I taman sam mislio da mogu da srknem posljednji gutljaj svog osrednjeg ali skupog “mohita” kadli saksofonista promijeni ploču. Melodija postane maritimna, šlagerska, a saksofon kao da ljudskim glasom priča, dok moje sjećanje dopunjava melodiju riječima Đorđa Novkovića - Najljepše su oči moje majke.

Atmosfera u bistrou 'Galerija'
Atmosfera u bistrou "Galerija"foto: D. Dedović

To baš nije morao da mi uradi, jer ću onda pomisliti na brkatog Mišu Kovača, na njegov glas, na ukupnu pozu koju je voljela - moja majka. I onda ću se sjetiti njenih očiju. One jesu baš onakve kakve su u pjesmi - Kao plavo more/ kao cvijet iz bajke. Uostalom, i kao oči njene majke, moje bake Anete, čiji je otac iz Senja. I eto ti belaja. Dirnuo me saksofonista, koji sigurno ima savršeniji sluh od legendarnog Miše Kovača, tako da sam ovaj zapis morao otpočeti saksofonom koji odašilje radost i tugu u vrelu junsku noć sa terase bistroa Galerije umjetnina u Splitu.

Od fada do Miše

Prije nego što sam došao u Split, namjeravao sam da tekst posvetim portugalskom načinu da se ubije i obraduje duša, načinu koju oni tamo zovu fado. Upravo sam se vratio sa turneje kroz Porto, Koimbru i Lisabon. U svakom od tih gradova bivao sam na koncertima vrsnih umjetnika koji su od ove portugalske muzike napravili životnu filozofiju. Bilo je tu i radosti i bola i udivljenosti. Ali nisam imao vremena da saberem utiske, a već sam se nalazio u avionu koji je za svega sat vremena prevalio relaciju Beograd-Split.

Onda se desilo nešto, što će mi nametnuti potpuno drugačiju muzičku temu. Treći dan mog boravka u Splitu, našao sam se na kapiji Starog placa, fudbalskog igrališta koje je mnogo prije Poljuda pronijelo slavu Hajduka Jugoslavijom i svijetom. I zaglavljen na toj kapiji vidio sam starog i bolesnog čovjeka kako vaskrsava i postaje mlad i harizmatičan - jer najmanje 25.000 ljudi pjeva horski njegove pjesme koje on ponekad jedva može i da izrecituje.

Mišo Kovač me je te splitske noći natjerao da razmislim o tome koliko je njegovih pjesama okrznulo i moj život. Pa se moram vratiti u kraj šezdesetih godina prošlog vijeka, kada je sa radija - ponosnog golemog lampaša - počeo dopirati mlad glas: „O draga, nemoj, nemoj lagati/ jer ti se nikad nećeš vratiti/ u ovaj dom…” Odrasli obično misle da djeca ništa ne shvataju. Ali griješe. Shvatio sam da u pjesmi označena „draga” laže svog „dragog” - otišla je i rekla je da će se vratiti. A on zna da neće. To je na neki načlin i ružno i tužno. Prva razmišljanja o komplikovanim međupolnim odnosima podstaknuta su takvim refrenima, kakav je bio onaj koji je otpjevao Mišo Kovač na „Malom šlageru sezone” 1969.

Fudbalski stadion Stari plac u Splitu
Fudbalski stadion Stari plac u Splitufoto: D. Dedović

Crno-bijele godine

Uslijedile su godine u kojima je sa radija sve češće dopirao taj isti glas: „Na tvojoj ruci prsten/ u tvome oku suze/ taj drugi što te uze/ ne voli kao ja”. Patetično, ali djelotvorno. Uz taj glas išlo je potom i porodično okupljanje oko crno-bijelih ekrana na kojima su bliještale festivalske bine. Na njima su se opjevavale neispunjene ljubavi, žal. To je stizalo tada do svih Jugoslovena, pa i onih najmanjih, poput mene. Došla je i pjesma kraljica iz velikog opusa Miše Kovača: „Ostala si uvijek ista”, pjesma koja je starila kao vino, dobijajući sve izrazitiju, neponovljivu gorkoslatku notu sa svakom godinom životnog iskustva koje je dosuđeno i Miši Kovaču i njegovim slučajnim slušaocima poput mene.

Na splitskom koncertu 2022. zaista sam se iznenadio brojem tekstova njegovih hitova koje sam znao bez greške, iako nisam nikada kupio ni jedan nosač zvuka koji je on potpisao.

Dakle, desila mi se ta splitska noć, desetine hiljada Mišinih fanova u transu. Opet sam bio slučajni slušalac, zaglavljen na kapiji stadiona odakle se odlično vidi bina.

Brkovi i ožiljci

Morao sam da se s naporom prisjećam važnih detalja njegove biografije. Oni su u decenijama u kojima sam ga primjećivao samo perifernim vidom, potonuli u zaborav. Iznenadio sam se kada sam ponovo otkrio da njegove brčine nisu mačistička maska iz sedamdesetih. Čovjek je na prvim omotima singlova bio bez brkova. Iz teške saobraćajne nesreće kod Zadra, on je 1971. jedva izvukao živu glavu, a ožiljak koji mu je ostao za uspomenu od tada prekrivaju brkovi.

Tačno je da se on u jednom trenutku svog života, posle gubitka sina koji je u Zagrebu navodnim nesrećnim slučajem stradao u uniformi, uhvatio neoustaškog HOS-a. Ali je isto tako tačno da je početkom devedesetih izjavio da namjerava da se iseli iz Hrvatske ako na izborima pobijedi HDZ, ili da je u Splitu branio Zvezdinog asa Dragana Džajića od bijesnih navijača Hajduka. Sada ovaj bolešljivi čovjek na bini priča svoju patriotsku priču upravo na hadezeovski način. I sve je to Mišo Kovač. Ali ja ovdje, na kapiji Starog placa, osjećam da je sa njegovim kultnim statusom najprije u Jugoslaviji, a potom, još više u Hrvatskoj, skopčana patnja, čisti bol koji se ne liječi uspjehom. I zato se ne okrećem i ne odlazim u vrelu splitsku noć, već ostajem da slušam kako ostarjeli glas počinje da pjeva vječno mladu himnu Dalmacije.

Publika na koncertu M. Kovača
Publika na koncertu M. Kovačafoto: D. Dedović

Dolazak u Split

Ovome trenutku vodile su me sitnice koje sam od samog dolaska primjećivao u gradu. Plakat na trafici, pano na ulici, reklama na radiju. Kao da se cijeli Split u tih nekoliko dana spremao za taj koncert. Više puta sam drugim poslovima prolazio pored Starog placa, na kojem su danima montirali tehniku kao za nastup međunarodno poznatog benda. Kako onda da i ja te večeri ne odem baš na tu stranu?

Pred kapijom su redari dijelili karte koje su im ostavljali oni koji su nepredviđeno došli bez pratnje. Jedan od redara iza mene je otpjevao svaku pjesmu glasom sigurnijim od Mišinog. Kuda god bih se okrenuo vidio sam radost. Mišo Kovač je prodao najviše nosača zvuka u jugoslovenskoj i hrvatskoj estradnoj istoriji. Do te večeri nisam shvatao zašto. Znao sam za onu otrovnu opasku Arsena Dedića da se u slučaju Miše Kovača radi o čistoj harizmi neokaljanoj trunkom talenta. Ali ovaj čovjek na bini je žižno mjesto za kolektivne zanose, on to umije. Dovoljno je da je tu, ne mora čak ni da pjeva. Njegove pjesme ljudi će ovdje uvijek pjevati kao svoje. I to je to.

Možda zato jer je Šibenčanin koji bezuslovno voli Hajduk. Na koncert je veliki broj ljudi došao sa majicama na kojima je Mišin lik. Ta majica je marketinški poduhvat fudbalskog kluba Hajduk. A Mišo Kovač kao mlad čovjek - tada golman podmlatka u Šibeniku - nije mogao da spava kada bi Hajduk izgubio. Možda zato što se ovaj čovjek popeo do uspjeha i slave vjerom u sebe i svoj dar. Od pjevanja po zagrebačkim kafanama do punih stadiona. Možda zato jer je preživio i smrt sopstvenog sina i sopstveni pokušaj da digne ruku na sebe. Ili zato jer je lokalnu boju svojih pjesama uzdigao do masovne prepoznatljivosti južno od Alpa.

Obećana zemlja druga

Mene je Mišo Kovač te večeri kupio izborom prve pjesme. „Dalmacija u mom oku” nastala je upravo one 1982. kada sam ja u jednoj zagrebačkoj kasarni slušao Hit the road Jack and don't you come back… Dalmacija nije bila u mom oku ni osamdesetih, ni devedesetih. Mislim da sam tu stvar prvi put stvarno čuo prilikom jednog kratkog boravka u Splitu prije dvadesetak godina. Jutro na Rivi, osrednja kafa, sunčan dan i stihovi inženjera brodogradnje, pjesnika i tekstopisca, Šibenčanina Krste Jurasa:

Pitaju me zašto pjevam

O tom moru, buri, jugu

Govore mi kako sanjam

Obećanu zemlju drugu

Tu raznobojnu Dalmaciju, koja nikada ne pripada samo jednom posmatraču, lako je voljeti. Mišo Kovač me je podsjetio na to. Pa sam je i ja dvije decenije posle prvog slušanja pomalo stidljivo zapjevušio.

Znam da nije bila samo moja

Možda sam u snu duboku

Ali živi stotinama boja

Dalmacija u mom oku

Zbogom rođače

Koncert Miša Kovača
foto: D. Dedović

Prošao je i taj koncert, i odmah posle njega, fudbalska utakmica Hrvatska-Francuska u Splitu. Vidio sam da su i Mišo Kovač i fudbal kod južnih Hrvata kultne, neupitne stvari.

Skoro da sam se opet vratio prvobitnoj ideji, da zapišem nešto o tome kuda je moju dušu vodila portugalska gitara u večerima punim fada između Porta i Lisabona, kada je na terasu bistroa Galerija u Splitu stupio saksofonista u bijelom, da bi me posle niza virtuozno odsviranih stvari, lijepim džeziranjem pjesme Miše Kovača podsjetio na oči moje majke. Pa sam umjesto priče o fadu naprosto morao sačiniti ovaj zapis o mom prvom živom muzičkom susretu sa Mišom Kovačem, jednim od junaka generacije naših majki. Mnoge od njih više nisu tu, ali on jeste, u osamdeset i prvoj, na bini, kao za inat.

Nisam njegov fan, nikada na njegove refrene nisam dizao ruke u teatralnoj pogođenosti. Ali sam se posle prve pjesme zaista naježio. Bila je to Dalmacija i u mome oku. I osjetio sam se kao da sam ponovo sreo bliskog rođaka kojeg jako dugo nije bilo u mom životu.

(Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Kolumne" nisu nužno i stavovi redakcije "Vijesti")