NEKO DRUGI

HDZ na prekretnici?

Hrvatskoj je potrebna potpuno nova politička klasa koja bi se regrutirala, ako je to još dopušteno reći, iz svijeta rada i lokalne samouprave, a ne iz stranačkih križaljki. U suprotnom, svaka nova kriza zemlju može dovesti u opasne zavoje u kojima postoji opasnost da izleti iz tračnica

4514 pregleda 0 komentar(a)
Foto: Betaphoto
Foto: Betaphoto

Ljudi moji, je li to moguće, uskliknuo je svojedobno Mladen Delić, što se i danas vrti kao foršpan na televizijskim ekranima, iako je on bio protagonist navijačkog, a ne analitičkog sportskog novinarstva koje je danas sasvim nestalo. Da, uvaženi kolega Deliću, sve je moguće. Evo, HDZ je ovih dana unio u svoj program da "poštuje sve zajednice obiteljskog života koje se temelje na međusobnoj ljubavi i brizi", što je sve donedavno zvučalo u ušima prosječnih hadezeovaca, a zvuči sigurno i danas, kao nešto vjerolomno, ako ne i bogohulno.

Uostalom, prije samo nekoliko mjeseci HDZ je odbio prijedlog promjena kojima bi se registriranim partnerima istog spola priznalo pravo na udomiteljstvo djece. Ali sada odjednom sve prolazi, pa i to da ti partneri smiju usvajati djecu, za što postoje dva glavna razloga. Prvi je odluka Ustavnog suda da tako bude, a drugi lakejska odanost Banskih dvora Evropskoj uniji u kojoj prevladavaju trendovi osuvremenjivanja, modernizacije svjetonazorskih pitanja. Pa ipak, ne može se poreći da je Plenković napravio mali, ali važan iskorak u pravcu svojedobnog obećanja da će od HDZ-a i Hrvatske napraviti umjereniju stranku i državu. No to je još daleko od raspleta priče.

Iako je HDZ dobio podršku značajnog dijela opozicije za promjenu Ustava, to je ostalo ograničeno na odredbe Ustava koje se odnose na raspisivanje referenduma (snižavanja cenzusa oko broja skupljenih glasova uz istodobno sužavanje pitanja koja mogu biti tema referenduma). Tu je Plenkovićeva stranka ugradila dva obrambena zida. Jedan je prema ljevici, kojoj se ne dopušta da u Ustav ugradi pravo izbora žena na pobačaj, a drugi je prema radikalnoj desnici, kojoj se ne dozvoljava da ustavno ograniči ili čak ukine prava nacionalnih manjina. Ukratko, u tektonici HDZ-a nije se dogodilo ništa senzacionalno novo.

Po mome dojmu, to je i dalje desničarska stranka iz koje povremeno isklijaju pa uvenu još radikalnije političke opcije, a ona diktira i opću političku atmosferu, koja posebno u Bosni i Hercegovini sliči na permanentnu predvojničku obuku. Osim toga, Plenkovićev reformski zaokret nije jedini u povijesti ove stranke. Smjeliji je bio zaokret Ive Sanadera koji je, po svemu sudeći, htio maknuti HDZ iz sjene zlodjela Franje Tuđmana iz devedesetih, ali to je imalo svoju cijenu. I tada su HDZ-ovi tvrdolinijaši tu tihu detuđmanizaciju doživljavali kao krivokletstvo, pa je Sanader poduzeo trik koji je i danas dobro poznat. Podmitio je nezadovoljnike sveopćom korupcijom koja je sezala od vrha do dna, a to je na kraju dovelo do presude HDZ-u za zločinački pothvat organizirane pljačke.

Nešto slično gledamo i danas. Plenkovićev proevropski reformski zaokret poklapa se s nikada brojnijim koruptivnim aferama u njegovoj stranci, a to čini taj zaokret krajnje neizvjesnim i otvorenim za ovakav ili onakav ishod. Ipak, rekoh, taj zaokret ima određenu simboličku vrijednost i ne može se obrisati kao spužvom na ploči. U krajnjoj liniji, on znači da se HDZ okreće evropskim vrijednostima, a ne devijacijama tipa Mađarske ili Poljske. Ovo ne znači da se pod udarom galopirajuće krize taj trend ne može zaustaviti. Štoviše, najnoviji primjer negiranja optužnica za bombardiranje srpskih izbjegličkih kolona nakon "Oluje" govori da je taj pomak jednako moguć unatrag kao i unaprijed. Ukratko, Hrvatska živi u znaku kreativnog kaosa u kojem se napredak naplaćuje, odnosno, valjda mi neće biti zamjereno što citiram Lenjina, "korak naprijed, dva koraka nazad". U toj zbrci moguće je i da socijaldemokrati odbiju inicijativu svoje matične stranke SDP-a o smjeni Vilija Beroša, iz čega može iskrsnuti tko zna što. Ali to nije glavna poanta ove priče.

Glavna poanta iz koje proizlazi i aktualnost najnovijih vijesti iz HDZ-a je da demokratizacija Hrvatske nije moguća bez demokratizacije HDZ-a i SDP-a, a tu stvari stoje krajnje loše. Obje stranke naginju stranačkom autoritarizmu, s jedinom razlikom da Peđa Grbin čeličnom metlom izbacuje stranačke neposlušnike, a Plenković sličnom metlom ubacuje u stranku sve mlađe pripadnike, ali pod uvjetom da su mu bespogovorno odani i poslušni. O tome rječito govore dva primjera. Prvi je tzv. splitska seks-afera koja je lišena svakog smisla jer joj nedostaje i mrva političkog sadržaja, pogotovo jer pobočnici Ivice Puljka žele upravljati drugim najvećim gradom u Hrvatskoj, a nisu u stanju upravljati ni vlastitom seksualnošću.

Drugi je hapšenje Darinka Dumbovića, nad kojim je bez poznatih dokaza obavljen pravi pravosudni egzorcizam, a jasno je i zašto. HDZ na svaki način, u splitskom slučaju vjerojatno i uz asistenciju obavještajnog podzemlja, želi pokazati da on nije jedini kriv za korupciju u Hrvatskoj i da nije jedino on srce zla u zemlji. Dakle, srž problema hrvatske državne politike nije samo u toj politici nego i u politici konzervativnih političkih stranaka uopće. Iako prema nekim analizama HDZ spada u najuspješnije među njima u Evropi, on je istodobno ključar toga da je Hrvatska jedna od najneuspješnijih zemalja u članstvu Evropske unije.

Najkraće rečeno, hrvatska reformska preobrazba čiji sadržaj, uostalom, nitko nije eksplicitno objasnio, ide puževim korakom, a kako puževima ne možeš upravljati nikakvim aplikacijama, nikada ne znaš hoće li to ići naprijed ili natrag. Dakle, ovoj zemlji potrebna je potpuno nova koncepcija razvoja u kojoj se zna kako ostvariti nove ciljeve i kako do njih doći, a sada nije poznato ni jedno ni drugo.

Da podvučemo crtu, Hrvatskoj je potrebna potpuno nova politička klasa koja neće navodno naprijed pretvarati u faktično natrag. To se najbolje vidjelo kada je Hrvatska primljena u EU, ali je nakon toga krenuo val ustašonostalgije, valjda po logici da smo ispunili zadaću Bruxellesa pa sada možemo raditi što nam padne na pamet. Nova politička klasa regrutirala bi se, ako je i to dopušteno reći, iz svijeta rada i lokalne samouprave, a ne iz partitokratskih kadrovskih križaljki. U suprotnom, koliko god briselski miljenik Plenković iskamčivao pohvale iz EU-centrale, zemlja će teturati na rubu kaosa i siromaštva jer unutar vladajućih nema kapaciteta koji bi je maknuli s ruba propasti, gdje je u opasnosti da u svakoj sljedećoj krizi u zavoju bude izbačena iz tračnica. Dakle, u igri su ozbiljne stvari, ali pristupa tome nema ni blizu.

(portalnovosti.com)