VIŠE OD RIJEČI

Lutanje

Istorijska je odgovornost, upravo zbog budućnosti demokratije u Crnoj Gori, na sadašnjoj manjinskoj vladi. Moraju jasno i hitno pokazati hrabrost i viziju, inače će se i oni (pre)brzo uklopiti u opasni model lutanja i beskrajnog ponavljanja lošega. Uz pravo “držanje”, podrazumijeva se

24294 pregleda 25 komentar(a)
Foto: Vlada Crne Gore
Foto: Vlada Crne Gore

Ima li lijeka Crnoj Gori? Što je potrebno da se desi da Crna Gora prestane da liči na sebe ovakvu, i da se upiše u zrela društva, a ovo “zrela” treba čitati kao jednostavnu oznaku koja razdvaja ona društva koja mogu da se nose sa sopstvenim problemima od onih koja su vječiti taoci svojih problema ili nesporazuma. Sopstvenih lutanja.

Mnogo je načina na koje neke stvari možemo vidjeti pogrešno. Vjerovatno je jedan od takvih modusa (koji vas mogu gurnuti u raskošnu grešku) i u osnovi plemenita potreba da se nadamo boljem, a koju ljudi obično nazivaju optimizmom.

Potpisnik ovih redova spada među one koji su željeli da vide dobru stranu crnogorskih političkih promjena 2020. Na koncu, vjerovao sam i vjerujem da Crna Gora tek treba da iskustvuje drugačije političke djelatne modele - ovdje je sjenka jednoumlja odavno natkrilila sve. Pa onda jeste dobro da se stvari prodrmaju, da se izađe iz tradicionalnih rovova i da se potraže modeli djelovanja koji će ovo društvo učiniti boljim ili bar zrelijim. Slično sam rezonovao i povodom manjinske vlade - još jedan zabran je osvojen, i demokratiji se mora učiti, a valjda to posebno važi za Crnogorce “svih vjera i nacija”.

Onda sam se sjetio lijepe pričice o jednom velikom i neobičnom matematičkom geniju. On je asistentu koji je, gonjen opasnom kombinacijom ambicije i ogorčenja (a to je paklena kombinacija u svemu, pa i politici), htio da zadivi starog profesora svojim radom, nakon što je pogledao rad, razočarano kazao - “Ovo čak nije ni pogrešno”… Ponekad je, naprosto, stvarima potrebniji pogled koji se ne boji greške od sigurnosti utabanih staza.

Nekada sam se intenzivno družio sa prijateljem koji je uvijek imao krajnje pesimistična očekivanja od svega. I, koliko se sjećam, moje optrimistične analize bile su krajnje “uvjerljive” i neuporedivo ljepše od njegovih tamnih vizija, ali, bar povodom Crne Gore, gotovo uvijek je ispadalo da je njegovo prorokovanje bilo tačnije.

Sjetim se toga svaki put kad vidim neki od detalja koji neodoljivo liči na ono “staro vrijeme”. Kadrovska pogađanja, “privatizacija” uspjeha u borbi protiv kriminala, diletantizam svako malo se ukaže u ovom ili onom obliku, nova i stara lutanja...

Izgleda da nije problem Crne Gore DPS, već da je to njena dijagnoza. Odnosno - svi su oni DPS. Kao što su nekada bili drug Tito. DPS je prava slika Crne Gore - u bilo kojem partijskom obliku da se ukazuje.

Crnogorci su vazda vjerovali u “držanje”. To nas je uglavnom i dovelo dovde. U takvoj svijesti bilo kakav sadržaj je nevažan. “Držanje” je ključna kategorija socijalne samodefinicije. Ako imaš “držanje”, vjeruju, ne treba ti ništa drugo. To su vam oni “gordi konobari”… Oni, ulaskom u politiku, počinju i fizički da liče jedni na druge.

Ipak nije dovoljno… Za promjenu, suštinsku promjenu, potrebno je mnogo više. Ovo što vidimo na sceni sugeriše da se ovdje vizije promjene zaustavljaju pred pejzažom fotelja i kabineta. Duh beskrajne političke pijace, nikada ne može afirmisati principijelnost. U temeljnim vrijednostima koje političke partije afirmišu gotovo nikada nećete zaista prepoznati principijelnost koliko god se svi pozivali na nju.

Istorijska je odgovornost, upravo zbog budućnosti demokratije u Crnoj Gori, na sadašnjoj manjinskoj vladi. Moraju jasno i hitno pokazati hrabrost i viziju, inače će se i oni (pre)brzo uklopiti u opasni model lutanja i beskrajnog ponavljanja lošega. Uz pravo “držanje”, podrazumijeva se.

Ova Vlada ujedinjuje krajnosti, ne samo ideološke nego i logičke. Uspijevaju nekako da istovremeno djeluju kao da znaju i kao da ne znaju što čine. Istovremeno djeluje da će se raspasti za petnaest minuta, ali i da će biti vječna...

Sve ovo što rade ovi mladi ljudi vjerovatno nije “čak ni pogrešno”. Ali, bojim sa da će za današnju (i sjutrašnju) Crnu Goru trebati mnogo više od toga.