NEKO DRUGI

Bijeda političkog realizma

Nova kriza je, dakle, neminovna, a anketirani i intervjuisani ekonomisti se jedino ne slažu oko njenog oblika i trajanja. Neki smatraju da će biti duboka i kratkotrajna, a neki su skloni suprotnim karakteristikama

3056 pregleda 0 komentar(a)
Foto: Shutterstok
Foto: Shutterstok

Iz usputnog pregleda svjetskih i domaćih medija proteklih tjedana jedna je stvar jasna: vrlo brzo, vjerojatno na jesen, očekuje nas recesija. Nova kriza je, dakle, neminovna, a anketirani i intervjuirani ekonomisti se jedino ne slažu oko njenog oblika i trajanja. Neki smatraju da će biti duboka i kratkotrajna, neki su skloni suprotnim karakteristikama, a neki se ne usuđuju prognozirati zbog uključenih brojnih drugih varijabli poput rata i pandemije. No, konsenzus prevladava.

Atmosfera je prilično drukčija u odnosu na predrecesijski period 2007. godine. Osim pokojeg marginaliziranog glasa upozorenja, ekonomska je struka tada u priličnoj mjeri bila slijepa za ono što slijedi. Ili kako se to u naknadnim refleksijama o toj sljepoći isticalo: nisu baratali konceptom sistemskog rizika. Danas su očito oprezniji. Međutim, tome nije razlog rast svijesti o sistemskom riziku - iako su ga prošla recesija i kasnije pandemija značajno potaknule - već prosta činjenica da nadolazeća recesija neće biti “prirodna” ili “spontana”. Ona će biti izazvana. A izazvat će je centralne banke podizanjem kamatnih stopa u namjeri obuzdavanja inflacije.

Sve su važnije svjetske centralne banke krenule u tom smjeru, što potezima što namjerama. Iza takve politike stoji relativno jednostavna logika: više kamatne stope će dovesti do smanjenja ekonomske aktivnosti uslijed visoke cijene kredita, a smanjena ekonomska aktivnost će rezultirati nezaposlenošću i nižom razinom potražnje koja bi trebala smanjiti cijene i umiriti inflaciju. Također, rast nezaposlenosti bi trebao zaustaviti i spiralu nadnica i cijena (wage-price spiral) koja navodno diktira i povisuje inflaciju. Radnici traže veće nadnice, a poslodavci kako bi mogli isplatiti te nadnice podižu cijenu roba i tako ulazimo u nezaustavljivu spiralu koju može zaustaviti samo nezaposlenost. U uvjetima visoke nezaposlenosti radnici nemaju polugu za pritiskanje kapitalista i traženje veće nadnice jer postoje nezaposleni koji bi radili za nižu.

Međutim, kako smo u više navrata ovdje pisali, uzrok trenutne inflacije, a ni njen zamašnjak ne predstavljaju radničke nadnice. Više istraživanja u više država je pokazalo da povećanje nadnica u priličnoj mjeri kaska za inflacijom i da razloge ne treba tražiti u radničkoj “pohlepi”. Riječima britanskog sindikalista Micka Lyncha, svjedočimo istovremeno gotovo punoj zaposlenosti i opadanju nadnica, nezabilježenom fenomenu dosad. No, situacija donekle varira od države do države i guverneri i političari sumnjaju na mogućnost snažnijih klasnih angažmana, pogotovo u SAD-u, koji bi mogli rezultirati dodatnim inflatornim pritiscima. Taj oprez, uz kombinaciju s ustrajnim lekcijama iz osamdesetih godina prošlog stoljeća, motivira monetarne vlasti u smjeru politike podizanja kamatnih stopa. Unatoč tome što podaci ukazuju da iza inflacije stoji spirala profita i cijena. Drugim riječima, da mjesta za obuzdavanje inflacije itekako ima u profitima kompanija koji su značajno narasli u posljednjih godinu dana. Pogotovo u sektorima energije i drugih “globalnih” roba.

No, čak i da su monetarne i političke vlasti u pravu i da nemamo drugu opciju za obuzdavanje inflacije osim podizanja kamatnih stopa, koje će, prema riječima čelnika američkog FED-a Jeromea Powella, “prouzročiti nešto patnje”, u zraku ostaje prilično relevantno pitanje. U kakvom to ekonomskom sistemu živimo da nam je za rješavanje jednog problema potrebna izazvana recesija i patnja ekonomski najugroženijih slojeva društva? Je li to zakon socijalne fizike kojemu se moramo povinovati? Čak i da to je jedino rješenje, a ne klasna politika, minimum političkog i ljudskog dostojanstva zahtijeva da propitamo prirodu sistema u kojem je to jedino rješenje. Promjena samog sistema je trenutno politički nerealno rješenje, ali i za sisteme sa značajno više političkih opcija i rješenja na repertoaru se danas koristi izraz diktatura ili totalitarizam.

(bilten.org)