NEKO DRUGI

Deveta godišnjica Hrvatske u EU

Kad se jednom u EU uđe i više vas nitko ne uvjetuje s tim da se kao zemlja i društvo upristojite, lako se odbaci lijepa fasada i ispliva drugo lice društva

3361 pregleda 0 komentar(a)
Foto: Reuters
Foto: Reuters

Na dan izlaska ovog teksta navršit će se deveta godišnjica članstva Hrvatske u Europskoj uniji. Tog prvog srpnja 2013. godine, kad je Hrvatska službeno postala članica Europske unije, činilo se s jedne strane da je samo nebo granica, dok je s druge bilo izvjesno da je to sad to i da u skorije vrijeme neće biti novih ulazaka u EU. Ruku na srce, i Hrvatsku su jedva pustili, uz puno prepreka i lobiranja, među kojima angažman Milorada Pupovca nije bio zanemariv.

Duh devedesetih

Hrvatska se tada predstavila Europi kao bitno modernija i manje nacionalistička zemlja, nego što je zapravo bila, a takva je bila i službena proslava ulaska. Predsjednik je bio Ivo Josipović, premijer Zoran Milanović, koji je bio u proeuropskoj fazi i govorio o srednjoeuropskom, mediteranskom i balkanskom identitetu zemlje te zadaći Hrvatske da pomogne ostalim zemljama regije da i one uđu u EU.

Na velikoj proslavi na otvorenom svirali su, između ostalih, Darko Rundek, Jinxi, TBF i 2 Cellos, izvedena je rock opera Gubec-beg, pjevala se Gundulićeva “Himna slobodi”, pušten je u rad Teslin transformator i općenito je sve izgledalo onako kako je trebalo izgledati za međunarodnu javnost. Što ne znači da sve navedeno nije Hrvatska, ali definitivno nije samo to, a vrlo je upitno predstavljaju li ovaj modernizam i tolerancija suštinu zemlje. Danas bih rekao da će na koncu vjerovatno tako i biti, ali svakako ne skoro, a pogotovo to nije bilo tada. Podsjetimo se još da je u Zagreb, kao predsjednik Europskog parlamenta, došao Martin Schulz, a kao predsjednik Srbije, u svoj prvi službeni posjet Zagrebu, Tomislav Nikolić.

No, ubrzo su sve prekrili ružmarin, snjegovi i šaš, jer se dogodilo točno ono na što su brojne nevladine udruge upozoravale. Kad se jednom u EU uđe i više vas nitko ne uvjetuje s tim da se kao zemlja i društvo upristojite, lako se odbaci lijepa fasada i ispliva drugo lice društva. To se dogodilo u vidu šatoraške i klerikalne kontrarevolucije, koja je pomela s vlasti i Josipovića i Milanovića, uvela Karamarka i radikalne desničare na vlast, dovela društvo na rub fizičkih sukoba i općenito vratila duh devedesetih u zemlju koja se na koncu ipak tome othrvala.

U ekonomskom smislu Hrvatska nije uspjela značajnije iskoračiti, ostajući na koncu tek ispred Bugarske po većini ekonomskih parametara, što je i logično budući da se HDZ-ov ekonomski model kojeg karakterizira apsolutna politička kontrola i rođački kapitalizam nikad nije razgradio. Ali turizam je sve vrijeme ipak održavao ekonomiju iznad površine. U zemlju je ušla ozbiljna količina novca iz europskih fondova, što je najviše došlo do izražaja sada iz fonda solidarnosti za obnovu zemlje nakon pandemije i potresa. No, također, otvorilo se tržište rada, zbog čega su stotine tisuća građana napustile zemlju, mnoge od njih zauvijek, što također vrijedi za Hrvate iz Bosne i Hercegovine koji su tada postali državljani EU.

Malo iskorištenih, a puno propuštenih šansi

Danas, devet godina nakon, Hrvatska je pred ulaskom u Schengen i uvođenjem eura, s tipičnim europskim birokratom na čelu Vlade i realno je ostvarila sve svoje nacionalne pa i nacionalističke ciljeve. No, ta činjenica jedva da je dotaknula nacionaliste, vječno nezadovoljne stanjem u društvu i bilo kakvim odskakanjem od nacionalističke mitologije. Hrvatska se također, svom trudu unatoč, nije uspjela postaviti kao relevantan vanjskopolitički faktor u regiji, bez obzira na naglašenu bliskost Andreja Plenkovića i Charlesa Michela, ponajprije iz razloga što nije radila na tome da u regiji gradi mostove i nadilazi devedesete. Ponekad jeste, kao kad je riječ o iskoracima u vezi s priznavanjem dviju kultura sjećanja na Oluju, ali kad je u pitanju odnos prema BiH i nasljeđu Tuđmanove politike, nikako. Dodatno, umjesto da bude ponosna na svoju partizansku baštinu i veliki antifašistički pokret, ona jednako kao i Slovenija, nije iskoristila posebno iskustvo da pozicionira jugoslavenski antifašizam kao onaj koji je stajao između blokova. A također nije iskoristila iskustvo življenja u jugoslavenskoj federaciji i iskustvo raspada zemlje da ta iskustva prenese institucijama EU koje također pogubljene traže put u budućnost, s jednako nedefiniranim odnosima između Unije i nacionalnih država.

Ukratko, članstvo je donijelo dosta dobroga, dosta lošega, malo iskorištenih i puno propuštenih šansi, ali je svakako bolje da se dogodilo, nego da nije. Što isto vrijedi i za ostale postjugoslavenske republike koje čekaju svoju šansu.

(oslobodjenje.ba)