ZAPISI SA UŠĆA

Od stiha ljepša Šolta

Nenašminkane kuće od kamena, stare masline i smokve, makija. More miluje stijene. Zimzeleno rastinje, izraslo na vjetru, nadnijelo se nad kristalnobistru vodu. Jedan se čovjek zabavio čišćenjem svoje barke u luci

11602 pregleda 4 komentar(a)
Stomorska, luka, Foto: D. Dedović
Stomorska, luka, Foto: D. Dedović

Sve je počelo Oliverovom pjesmom. Nesnošljiva vrućina naše treće nedjelje u Splitu. Popodne. Bjelosvjetska omladina pod našim prozorima, nadomak Zlatnih vrata Dioklecijanove palate, ne prestaje da brblja. U polusnu za mene to horsko brbljane poprima dimenzije vavilonske pometnje. Odjednom Oliverov glas unosi u moj dremež sasvim drugačiji zvuk i sliku: “Šoto voće piva klapa u to gluvo litnje doba”. Otvorim oči, a moja saputnica mi širokog osmijeha pokazuje video sa Jutjuba na kojem nam Oliver, onako omamljenim vrućinom i popodnevnom dremkom, pjeva na svoj jedinstveni melahonlično-vedri način: “S ponistre se vidi Šolta, piva klapa ispod volta”.

Dobro, s moje ponistre se ne vidi Šolta, moj prozor gleda u masu mladih konzumerista, okruženih nezamislivo starim građevinama, koje su u njihovoj predodžbi pretvorene u instagramske kulise. Zabavljeni su tamanjenjem hamburgera i piva u gradu nekad poznatom po giricama i vinu.

Trajekt je stao zbog pjesme

“Moramo na Šoltu dok smo ovdje, pa makar samo zbog ove pjesme”, rekla je ona. „Od osamdesetih zamišljam to što se vidi s ponistre”. To popodne smo tri ili četiri puta slušali Oliverov fado o lijepoj udovici koja osluškuje klapu što pjeva o ljubavi i vinu. Tuga i nadahnuće odjednom. Poezija sa jarkim dijalektalnim bojama.

Rečeno - učinjeno. Sjutradan stižemo u luku tek neki minut prije polaska Jadrolinijinog trajekta za Šoltu. Ljubazna dama na informacijama kaže nam da požurimo jer je sljedeći trajekt tek za dva sata. Kada je vidjela da nemoćni stojimo u redu pred šalterom za karte, mahnula nam je, mobilisala koleginicu koja se ulogovala na njen računar. Meni je tonom koji ne trpi prigovor rekla da zaustavim trajekt dok ne dođe moja saputnica sa kartama. Otrčao sam ka trajektu, dvojica momaka su upravo namjeravala da podignu most. Kada sam, s obje noge na trajektu, izgovorio da će moja supruga doći sa kartama, to je zazvučalo toliko apsurdno da smo se sva trojica nasmijali. Ali sačekali su taj minut. Nekada uzalud mašem za gradskim autobusima. A sada me čeka cijeli trajekt sa stotinama automobila u utrobi.

Hvala svima koji su omogućili to dirljivo i smiješno čudo. Mi smo se tako dokopali Šolte već oko devet ujutro.

Maslinica kao maslenica

Luka u Maslinici
Luka u Maslinicifoto: D. Dedović

Iskrcavanje je u trajektnoj luci Rogač. Mjestašce je ružno pače ostrva, jer ga ljudi odmah napuštaju čim kroče na kopno. Dva autobusa čekaju kod pristaništa. Idu u dva različita smjera na ostrvu koje je dugačko 19 a široko oko pet kilometara. Nismo imali plan, samo pjesmu u glavi. Splićani koje smo znali savjetovali su nam da - ako idemo na Šoltu - posjetimo Maslinicu, Stomorsku ili Nečujam. Maslinica je za mene bio naziv zapamćen u detinjstvu. Samo što su ga bosanska djeca izgovarala kao „maslenica”, jer u Bosni nije bilo maslina ali pite malenice koliko voliš. Neko od komšija bi tamo ljetovao i onda uz domine i tabliće pred domom kulture pretvarao svoje ljetovanje u „Maslenici” u anegdote i glasan smijeh.

Seli smo u autobus koji će nas prebaciti preko brdovite unutrašnjosti, čiji se najviši vrh - ni 250 metara - zove Vela Straža. Čim smo se serpentinama popeli na vidikovac iznad mora, pojavile su se prve kuće. Grohota je glavno naseljeno mjesto na ostrvu, njegov administrativni centar. Tako je bilo vjekovima jer su se gospodari ostrva, Mleci, na moru nadgornjavali sa Osmanskim carstvom, pa je Šolta, nekadašnje ostrvce usred Rimskog carstva, od 15. vijeka postala nesigurna granična zona, čije su obale pljačkali i turske galije i omiški gusari. Zato je najsigurnije bilo naseliti se na brdima visoko iznad uvala. U Grohotu.

Usporavanje kao luksuz

Autobuska vožnja ostrvom pokazala nam je nenašminkane kuće od kamena, stare masline i smokve, makiju, stijene. I malo ljudi. Pitao sam se kako ovamo stiže pitka voda. Posle sam saznao da do ostrva izgrađen ogranak bračkoga vodovoda, koji dovodi vodu iz rijeke Cetine. Šolta je mapirana još na kartama starogrčke civilizacije, pod imenom Olinta, a u srednjem vijeku ga spominju pod imenom Soluta.

Klupe u Maslinici
Klupe u Maslinicifoto: D. Dedović

Za istorijska podsjećanja nema puno vremena. Oblaci se pomalo razmiču - jutrošnja vožnja trajektom je bila ugodna zbog stada oblačića koji su pokrili inače nemilosrdno sunce. Već posle dvadesetak minuta spuštamo se serpentinama prema uvali Maslinica. Izlazimo u mjestašce u kojem je život već na prvi pogled dovoljno usporen da podsjeti na ljetovanja šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog vijeka. Jedan se čovjek zabavio čišćenjem svoje barke u luci. Na malom trgu, naspram table sa mapom mjesta, nalazi se - drvo masline.

Šetamo duž obale, jednom stranom uvale. More miluje stijene. Zimzeleno rastinje, izraslo na vjetru, nagnuto je nad kristalno bistru vodu. Dolazimo do kafea na početku mjesne plaže. I u njemu ima dovoljno mjesta. Jedna klupa na samoj ivici kopna poziva na odmor. Maslinica je lijepa na miran način. Normalnost bez fenseraja i turističkih ekscesa postala je najekskluzivnija turistička roba.

Zafranovići iz Maslinice

Mural iznad natpisa Šolta prikazuje omanju sovu. Bolje rečeno, ćuka. A lokalno narječje ima svoje ime za njega - čuvita. Ona je simbol ostrva. Nekada su uobraženi plemići i građani s kopna posprdno nazivali stanovnike Šolte „čuvitari”. Iz tog vremena je i dalmatinska kletva „dabogda te Šolta dopala”. Danas su stanovnici ponosni na svoj simbol. Najpoznatiji „čuvitari”, rođeni u Maslinici, jesu braća Zafranović. Lordan je veliko ime jugoslovenske kinematografije. Igrani filmovi „Okupacija u 26 slika” ili „Pad Italije” kao i dokumentarac „Krv i pepeo Jasenovca” samo su vrhunci u njegovom obimnom kinematografskom djelu. A njegov pokojni brat Andrija, kojeg je odnijela pandemija, bio je jedan od najboljih filmskih montažera jugoslovenske filmske scene. Filmovi kao što su „Balkanski špijun”, „Otac na službenom putu” ili „Čudo neviđeno” nose njegov potpis.

Istina je da je u jednom od tri zanimljiva mjesta na ostrvu - u Nečujam - svojedobno otac hrvatske književnosti Marko Marulić dolazio često i rado. Tačno je i to da je drugi slavni pisac, Hvaranin Petar Hektorović, podigao spomenik baš toj uvali u svom najpoznatijem djelu „Ribanje i ribarsko prigovaranje”. Ali većih imena od Zafranovića iz Maslinice, Šolta nije do sada iznjedrila. Šteta što i lokalna vlast to tako ne vidi, pa ćete u Maslinici uzalud očekivati tragove ovih velikana jugoslovenskog filmskog jezika.

Opet kroz Grohotu

Stomorska, plaža
Stomorska, plažafoto: D. Dedović

Vraćamo se centru mjesta, na dnu lijevkaste uvale. Vrijeme je da se osvježimo u jednoj od konoba. U njoj nam „riblju juhu” donosi djevojka iz Srbije. Tek je počela da radi, prvi put je u Hrvatskoj. U baštu sijeda grupa sredovječnih Poljakinja. Slušam govornike slovenskih jezika kako, s mukom utjerani u engleski jezički kalup, razmjenjuju informacije o kuhinjskim produktima. Supa je, inače, bila dobra, ali količinski suzdržana, a po cijeni raskošna.

Ulazimo u autobus za Rogač. Opet ćemo proći kroz Grohote, prepoznati staru kamenu crkvu sa grobljem na kojem su pod čempresima još uvijek ranohrišćanski sarkofazi, obnovljenu Slavića kulu u centru. Mene pak proganja izmaštana slika ovdašnjeg mladića kojem je vo rogovima rasporio utrobu, a majka mu to zapisala na nadgrobniku - to nađete u Internetu kada pretražujete zapise o Grohotama.

U Rogaču smo, već je rano popodne. Ljubazna djevojka u kabini nalik na trafiku, koja daje savjete turistima, kaže nam da će brzo stići autobus za Stomorsku. Pitamo je šta da posjetimo, a šta da žrtvujemo - Stomorsku ili Nečujam, jer do posljednjeg trajekta imamo vremena samo za još jedno mjesto. Ona kaže da više voli Stomorsku. A meni se to ime za nijansu više dopada. Autobus stiže, opet se penjemo serpentinama, opet Grohote, ali ovaj put skrećemo lijevo i za dvadesetak minuta ukazuje nam se uvala u koju se ugnijezdilo živopisno mjesto Stomorska.

Stomorska
Stomorskafoto: D. Dedović

Teutine ribe

Kada domaćini pričaju o pomorskoj djelatnosti na Šolti, onda se prvo spomene Stomorska. Mjesto kao da je brat blizanac Maslinici. Sličan položaj uvale s lukom, po red kuća na lijevoj i desnoj obali i centar mjesta, tu dokle je more najdublje prodrlo u kopno. Samo na mjestu, gdje je u Maslinici drvo masline oivičeno kružnim kamenim zidom, ovdje stoji spomenik lokalnim partizanima. Autobus mora da napravi krug oko njega kada pođe nazad prema Rogaču.

Nebo se potpuno razvedrilo, sunce je izlilo svoje ćupove pune zlatnika na vodu. Šetamo rivom. Na jednom drvenom putokazu za restoran piše: „S ponistre se vidi Šolta”. Oliver Dragojević se opet pojavljuje u priči kao deus ex machina da bi nas podsjetio na to da se ne nalazimo samo na lijepom, pospanom ostrvu već i usred pjesme koju volimo.

Prisjećam se da je u jednoj ostrvskoj uvali Dioklecijan imao ribnjake. A lokalna legenda ruševinu jedne tvrđave pripisuje ilirskoj kraljici Teuti, koja je na Šolti navodno pronašla mir. Ako bi ribari željeli da im kraljica ispuni želju morali bi prvu ulovljenu ribu pustiti u more. Volim da vjerujem kako su današnje ribe potomci onih riba koje su pošteđene zahvaljujući kraljičinoj milosti.

Obala Šolte
Obala Šoltefoto: D. Dedović

Izgladnjeli, sijedamo u konobu Volat (piva klapa ispod volta) i ohladimo se ožujskim pivom, a nahrani nas odlična pica sa inćunima. Pošto je sunce već krenulo na dug, samoubilački put prema liniji horizonta, bilo je vrijeme za kupanje. Bućnuli smo se u more na šljunčanoj plaži na kojoj je bilo samo nekoliko Francuza i Slovaka. Plivanje u ovakvoj vodi spada u sam vrh čulnih doživljaja Mediterana. Izvrnut na leđa, u bestežinskom stanju koje proizvodi slana voda ispod mene, kroz trepavice vidim plavu dubinu neba. Kada bi to bilo božje lice izazivalo bi divljenje i ljubav, a ne strah.

Ljepša od stiha

Ime Stomorska, prema jezičkim stručnjacima, odnosi se na ranohrišćansku crkvu Svete Marije (Santa Marija) koja je u lokalnom izgovoru postala Stomorija. Od imena crkve pa do uvale koja pripada crkvi i zove se Stomorska nije daleko. Ipak, postoji i pučko tumačenje - kuga je jednom u selu pomorila više od sto ljudi - pa se od tada zove Stomorska.

Šteta što će ova oaza prije ili kasnije vjerovatno postati žrtva prodiranja krupnog kapitala na ostrvo. Po uvalama Šolte u sezoni već bude usidreno i po stotinu brodova. A lokalna vlast je najavila ogromnu investiciju - sa Mauricijusa. Hoteli sa mnogo zvjezdica. O tome sam čitao kod Viktora Ivančića, u tekstu gdje on kaže da na Šolti provodi veći dio godine. Nema frizera, bioskopa, pozorišta, pa za te potrebe moraš trajektom do Splita. Ali u jednoj uvali namjeravaju da grade betonske komplekse za bogate. Vjerujem mu i kao povremenom stanovniku ostrva i kao prvoferalovcu. Ispade da sam došao na vrijeme, prije nego ovakva Šolta zauvijek iščezne s ponistre.

Onda dođe trenutak da pođemo na poslednji autobus, koji stiže na poslednji trajekt. Znam ja da se sa malo koje splitske ponistre vidi Šolta. Da je to ipak pjesma koja ima svoje zakone. Ali ova Šolta koju smo danas videli lijepa je koliko i stih. Ako ne i ljepša.

(Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Kolumne" nisu nužno i stavovi redakcije "Vijesti")