Razmišljajući na šta bi mogao da asocira rasplet najnovije, pete ili šeste, epizode političke telenovele vezane za Temeljni ugovor sa SPC, pali su mi na pamet Fridrih Hegel i Momir Bulatović. Hegel je autor misli da „istorija ima tendenciju da se ponavlja“. Karl Marks je dodao - „prvi put kao tragedija, drugi put kao farsa.” A predsjednik Momir Bulatović je 1997. bio apsolutni gazda Crne Gore, njen najpopularniji političar svih vremena, a onda za par mjeseci strmoglavo pao i zauvijek izgubio taj primat. Samo zato što je stao iza opcije bez alternative. „Jugoslavija nema alternativu“, kliknuo je Bulatović, za njim Peđa, Žika, Milica, njih preko 60 članova GO jedinstvenog DPS-a, dok je samo 7, ili deset puta manje, bilo protiv! Da bi nakon par mjeseci ovaj odnos snaga bio drastično promijenjen u korist, činilo se, nepovratno izgubljenog i poraženog Đukanovića.
Sada, poslije 25 godina, istorija se na neki način ponavlja. Talentovani i harizmatični lider Ure, premijer Dritan Abazović, mogao bi iz pozicije gospodara situacije preko noći da ispadne gubitnik, i to iz sličnog razloga - zato što je stao iza Temeljnog ugovora bez alternative. Iako gotovo ništa u okolnostima, predistoriji, zapletu, oko ova dva pitanja nije isto, način formulisanja političkog stava kao sudbonosnog, urgentnog, dana D, i bez alternative, povezuje ove dvije epizode - čak toliko da bi se mogla iskoristiti pomenuta Hegelova misao da se istorija ponavlja.
Pitanje je samo da li u konkretnom slučaju kao tragedija ili kao farsa.
Posmatrano iz ugla Ure i SNP-a epilog bi mogao biti tragičan jer je teško zamisliti kako bi ove dvije partije, koje su uložile čitav svoj kredibilitet i kapacitet u rušenje prethodne Vlade i formiranje nove, rizikujući kao niko prije njih, mogle preživjeti izbore. Ako se uđe u takav rasplet priče, Ura i SNP bi samostalnim nastupom lako mogli ostati ispod cenzusa, iako je na posljednjem Ipsosovom mjerenju Ura bila iznad 10, a SNP skoro 5 odsto.
S druge strane, DPS je tigar od papira. Pravi se živ. Jer kada su mu potpredsjednici Eraković i Vuković onda ništa ne sluti na dobro. Što pokazuje tragikomično obraćanje naciji harizmatičnog Jevta na Roćenovom maternjem, ruskom jeziku. Ili poslanica svetog Ivana Vukovića iz bidona ili rova podgoričkog partizanskog odreda, gdje je dobio dijareju. A u stvari obojica već slave novu zamišljenu pobjedu nad četnikom Dritanom i ostalim saradnicima okupatora. Čak i da im se vrati izgubljeni biznis od 500 miliona, takve projekcije djeluju kao sanak pusti.
Ali da se vratim premijeru. Kod njega se postavlja ključno pitanje - šta je Abazovića natjeralo da uđe u još jednu dramu? Nakon komitskog linča u jesen 2020, traumatične “izdaje izborne volje” krajem 2021, bolnog porađanja nove većine i Vlade prije nepunih 100 dana, sada opet sapunica sa najavom stare većine?!
Dritan je postao istorijska ličnost samim tim što se upisao kao prvi „crni“ premijer neke balkanske zemlje. Prvi „manjinac“ koji je postao vodeća politička ličnost jedne države u buretu baruta. Zbog čega su ga mrzjeli mnogi, s jedne i druge obale - Crnogorci/Srbi zato što nije „njihove vjere“, Albanci/muslimani zato što je izašao iz njihovog nacionalnog/vjerskog zabrana. I postao građanski lider. I za samo par mjeseci osvojio simpatije Crne Gore, regiona, čak i Evropske unije. Ovih dana „na noge“ mu treba doći šef EU diplomatije Žozep Borelj, koliko juče sa svih evropskih i savezničkih adresa stizale su samo pohvale na račun mladog premijera i izvjesnog EU puta koji stoji pred njim i državom koju vodi.
I onda - Temeljni ugovor bez alternative. I vraćen film u prošlost. Evropljani zatečeni, koalicioni partneri posvađani, stranački saborci zbunjeni, javnost nokautirana. Ne toliko zbog samog sadržaja TU koliko zbog načina na koji je to pitanje stavljeno na sto. Po sistemu svršenog čina i preglasavanjem unutar neke zatvorene radne grupe.
Zašto?!
Ja vidim samo dva moguća odgovora. Ili razloga.
Prvi: Dritan je možda uspio da pokori region i EU, ali nije uspio da pobijedi samog sebe. A to je najteži zadatak. Kada je trebalo primiti udarac ispod pojasa od DPS-a, SDP-a, Demokrata, pa i DF-a, on je to činio i u svoje i u ime Ure, u ime manjina, građanstva, Evrope. Kada su mu nacoši sa Belvedera, glasači i fanovi Mila, Raška i Šehovića, psovali muslimansku majku ili u najboljem slučaju četničku, Abazović je smatrao da je to njegov lični problem koji sam treba da nosi i rješava. Dok je većina propagandnih plaćenika i medija, na čelu sa mula Andrejem (nosiocem još jedne DPS državne nagrade za knjigu govora mržnje), podsticala i hranila javni linč Ulcinjanina Abazovića, a većina NVO i slobodnih intelektualaca na sve to ćutala, Dritan nije odustajao od svoje misije da pomiri i promijeni Crnu Goru i svoje komšije.
Odbijao je da prihvati činjenicu kako to nije posao za jednog čovjeka. I da i udarce i podmetanja, ali i obaveze i dužnosti, treba podijeliti. Sa timom u stranci, sa kolegama u Vladi, sa odgovornim i dobronamjernim javnim djelatnicima i institucijama.
Jevrem Brković mi je davno rekao kako je među neostvarenim umjetnicima najviše - najvećih talenata. Da li će to biti slučaj Dritana Abazovića, umjetnika politike? Priča o čovjeku rijetkog političke hrabrosti i strasti koji bi mogao prerano otići na marginu jer ne shvata da u svakom poslu, pa i u politici, uspješan lider i pobjednik postaje onaj koji zna da odabere najbolji tim - one koji znaju. A da propada onaj koji misli suprotno - da mu tim ne treba jer on najbolje zna sve.
Naučiti upravljati svojim emocijama, ali i sistemom - to je najveća tajna uspjeha u bilo kojoj profesiji. Ako je sve do famoznog „TU bez alternative“ Dritan pokazivao zavidan nivo upravljanja emocijama, sa organizacijom se nikad nije snalazio. Čak se može reći - nikad je nije ni imao. Jer je mislio da je sve na njemu. I da primi udarac i da postigne gol.
Drugi mogući razlog jeste - gospodar Vučić? Da li je opčinjen stilom i učinkom predsjednika Srbije, premijer Abazović pokušao i sam da implementira sličan sistem u Crnoj Gori, ne mareći mnogo za činjenicu da AV za sobom ima vojsku i topove a on, DA, četu i golubove?! Dritan je svih ovih godina gledao kako Vučić od Milovog najboljeg političkog učenika i sina postaje “oceubica” i gospodar regiona, pa se možda, u dječačkim snovima rodila ideja da on bude Tito - posle Vučića. Neko ko će ne samo da uvede Crnu Goru u EU, i održi živom ideju priključenja za sve zemlje regiona, već i neko ko će da pomiri Srbe i Albance, obnovi bratstvo i jedinstvo, ali sada na evropskim a ne na ideološkim vrijednostima?! I time upiše svoje ime u istorijske knjige čitavog Balkana. Ako je i bilo takvih snova, realnost je nešto sasvim drugo.
Djeluje kao da je već na prvom koraku i pri prvom dodiru AV ispekao DA. Prvo mu je pacifikovao DF, što je bio jedan od ključnih preduslova za lagodno i relaksirano preuzimanje premijerske pozicije, onda je utišao svoje propagandne kerove i minimizirao priču o izdaji narodne volje, potom mu je AV obezbijedio bliski susret sa patrijarhom jedne hladne beogradske zime, i na kraju mu širom otvorio vrata Open Balkana. Dritan je zaboravio na čuvenu Vergilijevu rečenicu: čuvaj se Danajaca i kad ti darove donose! Za sve što je AV isporučio DA na njegovom putu ka zvijezdama ispostavio je samo jedan zahtjev - TU bez alternative. Znajući da će ga time opasno raniti, ako ne i ubiti. To je Vučić. Nikome ne prašta i nikad ne odustaje. Trošeći saradnike i partnere kao Ilon Mask pare - sa strašću i uživanjem. Evo neka Milo potvrdi.
Ali, možda DA ima keca u rukavu?! Možda može, kao Đoković, od 0:2 da dođe do 3:2. Možda on zna nešto što niko drugi ne zna. Možda ima neki čarobni štapić, kao Milo u vrijeme sankcija i šverca. Tako ga je tada opisivao Momir. Čarobnjak iz Rastoka.
A možda su moji strahovi glede brata Dritana opravdani. Možda se ispostavi da se Abazović prerano približio vrhu piramide. Ili da je platio ceh improvizacijama i soliranju. A politika je ozbiljan posao. Izvini, Slavko, ali posa’ je posa’. Bio je to grafit iz vremena Liberala koji je imao drugačiji smisao - pokušaj nekog fana LSCG-a da tadašnje Perovićevo soliranje i one man show, koji ga je doveo do političkog bankrota, opravda potkupljivim Crnogorcima koji su za peneze i zlatnike izdali Slavka i prešli kod Mila. Čega je, naravno, bilo ali to ne umanjuje Perovićevu odgovornost.
Eto. Istorija se možda i na taj način ponovi. Dritan može da vaskrsne i iz ove situacije, kao Milo pomenute 1997. nakon prvog kruga predsjedničkih izbora, kada je Roćen plakao očajan i izgubljen, a Ranko u SDP-u išao za bureke. A može kao Slavko da se ugasi, i ostavi legendu zašto je tako moralo biti?
Dritan sam priznaje da je kao mali volio da gleda trke Formule 1. Siguran sam i filmove. Jedan iz tog vremena zvao se Posljednji krug u Monci.
Bonus video:
