Nakon raspada Sovjetskog Saveza 1991. godine, Ukrajina je naslijedila dio svog nuklearnog arsenala. Međutim, u Budimpeštanskom memorandumu iz 1994. Ukrajina je pristala da vrati ovo oružje Rusiji u zamjenu za „uvjeravanja“ Rusije, Velike Britanije i SAD da će poštovati njen suverenitet i granice. Rusija je 2014. godine drsko prekršila ovo obećanje aneksijom Krima, a svojom invazijom na Ukrajinu 24. februara u potpunosti uništila Memorandum. Mnogi posmatrači su zaključili da je Ukrajina napravila fatalnu grešku pristankom da preda svoj nuklearni arsenal (nekada treći po veličini u svijetu). Da li su u pravu?
Početkom 1960-ih, američki predsjednik Džon F. Kenedi je predvidio da će do sljedeće decenije najmanje 25 nacija imati nuklearno oružje. Ali 1968. godine, države članice Ujedinjenih nacija pristale su da se pridruže Sporazumu o neširenju nuklearnog oružja, koji je ograničio nuklearno oružje na pet država koje su ga već imale (SAD, Sovjetski Savez, Britanija, Francuska i Kina). Danas ga ima samo devet država - pet pomenutih potpisnica, plus Izrael, Indija, Pakistan i Sjeverna Koreja, ali postoje i druge „granične države“ (zemlje sa tehnološkom sposobnošću da brzo naprave nuklearno oružje) koje razmatraju tu mogućnost.
Neki analitičari sugerišu da bi proliferacija mogla biti blagodat jer bi svijet nuklearno naoružanih ‘bodljikavih prasadi' bio stabilniji od svijeta nuklearnih ‘vukova’ i nenaoružanih ‘zečeva’. Po njihovom mišljenju, Rusija se ne bi usudila da napadne Ukrajinu naoružanu nuklearnim oružjem. Štaviše, pitaju se zašto bi neke države trebalo da imaju pravo na nuklearno oružje, a druge ne.
Drugi se zalažu za eliminaciju čitavog nuklearnog oružja, što je cilj sadržan u Sporazumu UN o zabrani nuklearnog oružja iz 2017, koji je stupio na snagu 2021. Trenutno ga potpisuje 86 država i 66 partija (iako ga nijedna od devet država koje imaju nuklearno oružje nije potpisala).
Oni koji sumnjaju u ovakav pristup tvrde da iako ukidanje nuklearnog oružja može biti vrijedan dugoročni cilj, napori da se ovaj cilj postigne prebrzo mogu dovesti do nestabilnosti i povećati vjerovatnoću sukoba. Po njihovom mišljenju, pravi etički problem nije postojanje nuklearnog oružja, već vjerovatnoća njegove upotrebe. Možda bi bilo bolje da čovječanstvo nije naučilo da kontroliše moć podijeljenog atoma 1930-ih; ali ovo znanje se ne može poništiti, pa je bolje da se fokusiramo na smanjenje rizika njegove upotrebe u vojne svrhe.
Recimo da živite u oblasti u kojoj se neprestano dešavaju razorni upadi, pljačke i napadi. Jednog dana, neke od vaših komšija odluče da opreme svoje domove ogromnim eksplozivnim napravama i kablovima, kao i da postave znakove upozorenja kako bi uplašili uljeze. Problem je u tome što će, ako se ovi uređaji koriste, vaš dom takođe biti oštećen. Istovremeno, pokušaji da se ovaj sistem razgradi u kratkom roku takođe nose značajne rizike.
Kako biste vi postupili? Možete zamoliti svoje komšije da koriste sistem samo za zaštitu od uljeza, bez prijetnje drugima. Možete ih podstaći da instaliraju uređaje kako bi smanjili rizik od nesreća i zatražili kompenzaciju za rizik kojem su vas izložili tako što će proširiti svoje znakove upozorenja na vaš dom. I mogli biste ih ubijediti da preduzmu korake za demontiranje sistema nekada u budućnosti, kada bude moguće naći relativno siguran lijek.
Ako napravimo grubo poređenje, to su isti uslovi koji su sadržani u Sporazumu o neširenju nuklearnog oružja (NPT) iz 1968. godine, i zato je ruska invazija na Ukrajinu tako razorna. Rusija nije samo prekršila svoje direktne bezbjednosne garancije iz Budimpeštanskog memoranduma; ona je takođe nagovijestila nuklearnu eskalaciju kako bi spriječila druge da priteknu u pomoć Ukrajini. Čineći to, slabi se tabu, zabrana, tretiranja nuklearnog oružja kao konvencionalnog ratnog oružja, što je sporazum koji je dobitnik Nobelove nagrade ekonomista Tomas Šeling nazvao najvažnijom globalnom normom od 1945. godine.
Ali, bila bi greška preuveličavati štetu koju je invazija na Ukrajinu nanijela režimu neširenja. Prvo, oni koji misle da će invazija dati lekciju drugim državama da bi bile bezbjednije da imaju nuklearno oružje, previše pojednostavljuju istoriju. Ništa se ne bi dogodilo da je Ukrajina zadržala svoje nuklearno oružje iz sovjetske ere.
Na kraju krajeva, takvo oružje se ne isporučuje „sa police“, spremno za upotrebu. Fisijski materijal u sovjetskim raketama dugog dometa stacioniranih u Ukrajini trebalo je da bude uklonjen, prerađen i prenamijenjen. To ne samo da bi zahtijevalo vrijeme i iskustvo, već bi moglo da ubrza intervenciju Rusije. Kada se države približavaju nuklearnom pragu, one upadaju u „dolinu ranjivosti“, što može umanjiti njihovu bezbjednost i povećati ukupnu nestabilnost. Čak je i u slučajevima kada se u ovom ili onom regionu može zamisliti stabilno uzdržavanje veoma rizično pokušavati da stignete odavde do tamo.
Neki teoretičari tvrde da bi - baš kao što je nuklearno oružje podstaklo razboritost među velikim silama dajući im „kristalnu kuglu“ pomoću koje mogu da predvide razaranja koja bi pratila nuklearni rat - širenje nuklearnog oružja na sličan način obezbijedilo stabilnost među manjim regionalnim rivalima. Nuklearna ‘bodljikava prasad’ će se ponašati kao ‘zečevi’, a ne kao ‘vukovi’.
Ali nisu svi regioni jednaki u pogledu rizika od eskalacije, i ne može se pretpostaviti da će svi lideri biti mudri i iskoristiti svoje “kristalne kugle”. Regioni se razlikuju po broju građanskih ratova i srušenih vlada, građanskoj kontroli vojske, bezbjednosti komunikacija i protokolima o kontroli naoružanja. Ako se novi proliferatori suoče sa većim rizikom upotrebe nuklearnog oružja - čak i nenamjernog - oni i njihovi susjedi postaće još ranjiviji u „dolini ranjivosti“.
Na kraju, kada se nuklearno oružje širi, šanse za njegovu nenamjernu ili slučajnu upotrebu imaju tendenciju povećanja, upravljanje potencijalnim nuklearnim krizama postaje sve složenije, a kontrole koje bi jednog dana mogle pomoći da se smanji uloga nuklearnog oružja u svjetskoj politici postaju sve teže. Ukratko, što je više rasprostranjeno navodno odbrambeno oružje, veći su rizici od miniranja cijele oblasti. Prava lekcija ruskog rata u Ukrajini je da moramo da ojačamo postojeći NPT i da se uzdržimo od akcija koje ga potkopavaju.
Autor je profesor na Harvardu
Copyright: Project Syndicate, 2022.
Bonus video:
