ZAPISI SA UŠĆA

Pozdrav sa Žute tabije

Vrijeme sve boji tamnim tonovima, uzalud oko traži žuto. Ali ispod tvrđave se pružila sarajevska kotlina, sve do modrog Igmana - mravinjak pod ćerpićima, bogomolje, beton socijalizma i mahale što terasasto okružuju grad

7219 pregleda 6 komentar(a)
Sarajevo, Kovači, Foto: D. Dedović
Sarajevo, Kovači, Foto: D. Dedović

U Sarajevo navratim nekoliko puta godišnje, najčešće književnim poslom. Skoro da ne poznajem nikoga izvan književnih krugova. Ranije, kada sam dolazio iz Kelna, poneko mi se znao obradovati. Možda zbog mene, možda zbog moje navike da častim.

U poslednjih nekoliko godina pandemija je vidno ubrzala eroziju koja se još ranije neprimjetno uvukla u moje odnose sa ljudima: neki drugari iz književne krčme su umrli. Kada dođem u grad skoro da ih očekujem iza svakog ćoška.

Ljudi nisu tabije

Neki su zakoračili u starost i ne umiju se više nikome i ničemu obradovati. Neki su mi zamjerili ovo ili ono. A neki nikada nisu ni uzvraćali moju prijateljsku energiju - meni je dugo bilo dovoljno da je ja odašiljem. Sada nas je opet okupio jedan književni festival. To znači da ni onih nekoliko ljudi za koje mogu reći da ih smatram prijateljima, nisu imali previše vremena za druženje.

Ovi drugi nisu ni navraćali, jer književna zbivanja udostoje svojim prisustvom samo kada su oni na bini. Ili, ako naiđu, prolaze kraj mene i kažu, reda radi, „đe si”, kao da smo juče izašli pripiti iz neke od sarajevskih kafana - kojih takođe više nema. Socijalna inteligencija i empatija nisu jače strane književnog esnafa.

Možda protok vremena ljušti sa nas maske, pojavljuje se ono što jesmo. U književnoj branši ima dobar broj egomana. Družimo se saktaški, pravimo se da jedni drugima blagonaklono čitamo knjige. Sve u svemu, ne radim ono što sam radio ranije - ne okupljam oko kafanskog stolnjaka desetak ljudi, radostan da ćemo makar jednom godišnje uživati u razgovoru o onome što nas povezuje - o književnosti.

Kapija Širokac
Kapija Širokacfoto: D. Dedović

Sada sjednem samo sa kolegama koji se umiju zaista obradovati drugom čovjeku. Jedan od njih je Refik Ličina. Pretpostavljam da je on, kao i ja, sačuvao svoje senzore iz osamdesetih u inostranstvu - pošto je dugo u Švedskoj. Manje su ga potrošili rat i tranzicija.

Jekovačka romansa

Trebalo bi da ovaj uvod posluži kao odgovor na pitanje, zašto ranije nisam otišao do Žute tabije, iako sam u ovom gradu živio pet godina, a potom u njemu raznim povodima proveo ukupno nekoliko stotina dana. Ranije su moje tabije bili ljudi, na njih sam trošio vrijeme. Sada sam imao vremena na pretek.

Najprije sam pokušao sa obnavljanjem ličnih rituala. Popio sam prvih dana boravka kafu i u bašti Kolobare i u Evropi. Nije mi prijala kao ranije. Nervozniji konobari, lošija usluga, bajat rahatlokum uz džezvu, više turista s koca i konopca.

Odlučio sam da drukčije obnovim svoju romansu sa Sarajevom, koja, uprkos svemu, traje od 1982. Popeću se gore na Jekovac. Ako to nije moguće sa mojim fizički ili duhovno odsutnim prijateljima, onda jeste sa mojom saputnicom, koja nema sarajevske anđele i aveti iz prošlosti, pa može da uživa u gradu ne mareći za moj sjetan pogled.

Prijem u Ministarstvu ćejfa

Polazimo odmah ujutro. Penjemo se na Mejtaš i prolazimo ulicama koje ona prilikom svojih desetak posjeta gradu nikada nije vidjela: Džidžikovcem do Čekaluše, pa onda Mejtašem i duž Mehmed-paše Sokolovića, Pehlivanušom, Josipa Štadlera, Ćemerlinom, sve dok ne stignemo do baščaršijskog ulaska u Kovače.

Kao što rekoh, cilj nam je Jekovac, odakle namjeravam pogledom zagrliti grad. Da bih opravdao naporan uspon po vrelom danu izmislio sam usputnu stanicu koja se ne odbija - na Kovačima se ugnijezdilo Ministarstvo ćejfa, kafić koji je spojio starinsko kafenisanje sa svjetskim standardima. Bilo je relativno rano, pa smo imali sreće. Jedan čovjek je upravo ustao i oslobodio mjesto za poslednjim, najboljim stolom u bašti. Pošto se bašta pruža ulicom uzbrdo, to je ujedno i najviša tačka kafea.

Autor u kafeu Ministarstvo ćejfa
Autor u kafeu Ministarstvo ćejfafoto: D. Dedović

Ćef, ćejf, ćeif

Postoji razlika između dvije riječi istog korijena. Ćef, poznat iz fraze „kako mu se ćefne” upotrebljava se uglavnom u Srbiji. Kratak akcenat na „e”, tri slova. Tako je cijelog života govorila moja majka. Po svom ćefu znači - po svom nahođenju. Tek je Bijelo dugme sa svojim hitom Bekrija si, cijelo selo viče skrenulo tadašnjoj Jugoslaviji pažnju na ono što se odrastanjem u Bosni dobije kao osjećanje svijeta - „ćejf” kao životni stil: Im'o kuću, nemam je/ im'o zemlju, prod'o je/ svo imanje prokock'o, pa šta - bilo mi ćejf.

Ćejf je neosporiva unutrašnja nužnost koja vodi ka užitku. Naspram ćejfa su sve ostale životne stvari sekundarne. A ćejfiti znači sladostrasno, sporo gustirati. Meraklije bolje ćejfe od bekrija, ali Bregi se može oprostiti, pastir-roku i tekstu više odgovara seoski bekrija nego prefinjeniji čaršijski meraklija. Na sjeveroistoku Bosne, gdje sam ja učio ovu životnu filozofiju poneko bi rado ono „j” zamijenio sa „i”, pa bi se „ćeif” izgovarao još duže i sladostrasnije.

Mirišu trešnje niz Kovače

Razmišljam ovako u Ministarstvu ćejfa, gledam niz Kovače koje je prije više od dvije decenije opjevao Dino Šaran za račun Crvene jabuke:

vraćaju se dani, mirišu trešnje

kada siđem niz Kovače

pitat ću te jednom

što ti ove pjesme znače

Dok sam sjedio u Ministarstvu ćejfa nisam znao da je njegov vlasnik sin Sarajlije - iz Australije, čovjek koji je glumio u filmovima na tri kontinenta - od trilera do turskih serija - da bi se skrasio u Sarajevu kao kafedžija međunarodne klase: Rešad Strik.

Ovaj sat vremena uz veličanstvenu kafu, na ulici kojom sam se još kao student ponekad penjao, vratile su mi nešto nade da ću i ovaj put odavde otići sa samo mojim trenucima kojima mi se Sarajevo ljepotom zahvaljuje za ljubav.

Bilo je vrijeme da krenemo, jer je prošlo deset. Juli je nemilosrdno prosipao vrelo svjetlo iz sunčevog bunara na zemlju. Krenuli smo strmom ulicom i kod Šehidskog mezarja - tako ga zovu od rata devedesetih, mada je groblje staro pet vjekova, jer su tu sahranjivali borce Armije BiH - skrenemo desno, uz još strmiju ulicu, koja se zove - Jekovac.

Sarajevo
foto: D. Dedović

Uspon u sjećanja

Mahala se zove Vratnik. U nju sam ulazio Nevjestinom. Osamdesetih sam na toj litici iznad Miljacke slavio novu godinu. U kućerku čiji su prozori gledali na krov Vijećnice bilo nas je četvorica. Dvojica, Dragan i Džanko, su umrla. Vlasnik kućerka, Srbin sa Vratnika, prodao je naslijeđeno imanje i naselio se negdje u ravnicu kod Zrenjanina. On me je posle rata vodio na ovo groblje da mi pokaže gdje mu je sahranjen najbolji prijatelj iz vratničkog djetinjstva, Ismet. Plakao je nad grobom. A borio se, posle prinudne mobilizacije u izbjegličkom kampu u Srbiji, na srpskoj strani, na Grbavici, Ismet je nosio oružje na ovoj obali rijeke.

Negdje gore je bila kafana Jekovac. Tamo sam osamdesetih jednom prilikom, bila je jesen, otišao na piće sa novinarem i pjesnikom Dubravkom Brigićem. Gledali smo grad, ćutali i pili pivo. Dubravko je umro u Kanadi kao emigrant. Ostavio je iza sebe, između ostalog, i zbirku pjesama Jekovac, objavljenu posthumno.

Penjem se i mislim o svim tim ljudima koji su otišli, a bili su ovdje kao sada ja. Mora da sam i njihovu tugu uprtio, pa je uznosim do Žute tabije. Nisu mi otežale noge, već sam zadihan od sjećanja. Da, Jekovac. Nešto od ječanja i jeke koje vraćaju stijene kanjona kojim iz romanijskog gorja dolazi Miljacka. Ječanje osuđenika na smrt koje su ovdje kamenovali.

Sestrinske krošnje

Neke ulice su zapravo basamaci. Kao Bijela česma. I svaki od tih sokaka ima bezbroj priča koje nisu ispričane. Za svaki stepenik po jedna. Izbijamo ispod tvrđave. Zove se Žuta tabija - dio je bedema koje je podigao Ahmed-Paša Rustempašić Skopljak počev od 1729, odmah pošto je postao sultanov namjesnik u Bosni. Ta odluka je imala predistoriju - manje utvrđeni bedemi 1697. nisu izdržali nalet Eugena Savojskog i njegovih austrijskih trupa koje su razorile grad.

Bijela česma
Bijela česmafoto: D. Dedović

Navodno je tabija - riječ je arapskog korijena i označava bastion - građena od žutog kamena. Vrijeme sve boji tamnim tonovima, uzalud oko traži žuto. Ali na platou tvrđave, vidim, rastu tri velika drveta, tri sestrinske krošnje prave hlad. U tom hladu, uz sam zidić prema strmini, poređan je niz klupa. U kafiću na Žutoj tabiji pronaći ćemo hladne napitke. Učinimo i taj poslednji napor i - tu smo. Oporavak od penjanja po sarajevskim uzbrdicama usred jula, vratiće nam ubrzo i sposobnost divljenja.

Bio sam u bašti Bibanove kafane na obroncima Trebevića, na sedreničkoj strani, takođe u kafani sa vidikovcem, kao student sam odlazio na Jevrejsko groblje iznad grada, prije nekoliko godina sam bio i na vrhu Avazovog tornja, ali - neka mi oprosti Dubravkova duša - ovaj prizor je ljepši i od onog davnašnjeg, viđenog iz kafane Jekovac. Ispod tvrđave se pružila sarajevska kotlina, sve do modrog Igmana - mravinjak pod ćerpićima, bogomolje, beton socijalizma i mahale što terasasto okružuju grad.

Glasom do Ilidže

Sjedjeti u hladovini i netremice zuriti u Sarajevo. Nešto se dešava sa unutrašnjim pejzažima u čovjeku, oni postaju svjetliji i širi, oni postaju ljepši, zahvaljujući tome šta oko upija.

Na polasku se oprostim od topa, koji je u osmanska vremena s večeri najavljivao prekid ramazanskog posta, u Titovoj eri ćutao, da bi devedesetih za ramazanskih dana opet nastavio da se oglašava, kao da je socijalistička pauza bila tek manja istorijska havarija.

Pogled sa Žute tabije
Pogled sa Žute tabijefoto: D. Dedović

Vraćamo se drugim putem, da bismo prošli kroz jednu od kapija iznad kojih je kula sa puškarnicama. Ova kojoj se približavamo zove se Širokac, jedna je od tri sačuvane kule. Tu se vidi da je Vratnik imao strateški značaj - vrata ispod kule naveče su bila zatvarana, a izjutra otvarana. Ovim brdom niko nije mogao neprimijećen u grad.

Opet se spuštamo do Šehidskog mezarja, ovaj put s desne strane. Iznad nas je minaret Miščine džamije, koja je podignuta 1543. Kažu da je dobila ime po čovjeku koji je sa minareta vjernike pozivao na molitvu lijepim i silnim glasom koji je dopirao do Ilidže.

I onda opet siđemo niz Kovače. Ne miriše na trešnje već opet na kafu iz Ministarstva ćejfa. Nekada je ovo bio sokak zanatlija. Sada je tu sve podređeno turizmu. Ali je mirnije nego nešto niže, u baščaršijskom grotlu.

Ovaj ću dan iznijeti iz Sarajeva, da mi blista, da bude moj tihi razgovor i sa mrtvim drugovima, i sa onima koji su odselili. Pa i sa onima koji se prave da su živi, dok jedni kraj drugih prolazimo kao pored turskog groblja.

(Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Kolumne" nisu nužno i stavovi redakcije "Vijesti")