Turistički vodiči sprovode grupe Nijemaca, Kineza, Norvežana kroz sokake široke svega rukohvat. Na mjestima, na kojima je gradska uprava odlučila da, uprkos glavnoj sezoni u septembru i oktobru, popravi kocku ili dio fasade na nekoj od višestoljetnih kuća, može se proći samo u koloni po jedan.
Tako azijski turisti mrzovoljno posmatraju razgalamljene Austrijanace, njih stotinjak, dok promiču skoro deset minuta, pošto je prvi od njih tuda naišao trenutak prije svog dalekoistočnog konkurenta. To je najjasnija slika globalizacije: gužvu koriste najbrži. Ili najbezobzirniji.
Al-Andaluz. Zemlja na sjeveru. Tako su Arapi nazvali ovaj deo Iberije. Kordoba je bila glavni grad emirata, pa kalifata. Tih nekoliko stotina godina, od osmog do trinaestog vijeka, Evropi su Mavari vratili Aristotela, smisao za fino ponašanje za stolom i toleranciju neviđenu od antičkih vremena.
Sve to kažu istorijske hronike. Ali kada čovjek odluči da bude jedan od dva miliona turista koji godišnje posjete Kordobu, onda je borba za prolaz sokacima jevrejske četvrti nemilosrdna i neizvjesna. Samo sekunda oklijevanja u sjeni narandžinog drveta i već je beskrajna kolona ljudi naoružanih aparatima sa semiprofesionalnim objektivima, slamnatim šeširima i svim vrstama pametnih telefona, sa motkom ili bez nje, zauzela stazu kojom valja proći od jednog do drugog dvorišta - u starom gradskom jezgru Kordobe dvorišta su svojevrsni trgovi.
Da, ta dvorišta. Oktobarsko sunce - sa svojih umjerenih trideset i tri stepena - dopire kroz latice cvjetova kojima samo domaći ljudi znaju imena. Zasađeni su sijaset saksija pričvršćenih uz bijele zidove. Čardaci, sjenoviti prolazi, vrijeme zaustavljeno rukama konzervatora i novcem španske pokrajine Andaluzije. Ona doduše više nije kalifat, ali vrlo dobro zna da osim maslina, vina, sunca i slavne prošlosti ne može mnogo toga ponuditi svijetu drilovanom za proizvodnju brzih i jeftinih usluga.
Ali to što Andaluzija nudi sa Kordobom, Seviljom, Granadom, toliko je jedinstveno, da je stavljeno pod zaštitu Ujedinjenih nacija kao kulturno naslijeđe čovječanstva. A flamenko, plesno-muzički izraz marginalaca (sirotinje ciganskog, mavarskog, jevrejskog porijekla na ponovo hristijanizovanom jugu Španije) kao nematerijalna kulturna baština čovječanstva.
Tako funkcioniše čovjekov svijet - prvo izgubimo biser poput Al-Andaluza, varvari, bili to muslimanski Berberi ili kastiljski hrišćani, bace kamen ka skupocjenom ogledalu, a onda vijekovima pincetom skupljamo njegove krhotine, pokušavajući da rekonstruišemo sliku trenutka u kojem je magija iza stakla još bila cijela i puna života.
Da, prastari sokaci Kordobe. Jevrejska četvrt bez Jevreja. Danas u gradu od tristotinjak hiljada duša ne mogu da sakupe ni deset punoljetnih vjernika koliko je potrebno da zaživi jevrejska zajednica. Ipak, na jednom od trgova-dvorišta stoluje, okamenjen, jevrejski mudrac
Majmonides koji je bio vičan i arapskom i latinskom i jeziku Tore.
U vrijeme otkrića Amerike Španija je protjerala svoje Jevreje, koji će tužne pjesme od tada pjevati širom Osmanskog carstva, od Sarajeva preko Soluna do Stambola.
Starosjedioci u Kordobi kažu da će onaj, koji se uhvati za Majmonidesovo lijevo stopalo doživjeti vjersko prosvjetljenje. Niko mi nije umio reći zašto baš stopalo, i to lijevo.
Ali se neki njega hvataju skoro svaki dan pa ništa. Vjerovatno bi se učinak prije osjetio kod onih kojima ne pada na pamet da hvataju spomenike za noge, kako to da znamo? Kod mene nije djelovalo, čak ni kao placebo.
Ono što je djelovalo jeste ulazak u džamiju koja je postala katedrala.
Završena krajem desetog vijeka ova građevina otkriva svu veličinu maurskog smisla za harmoniju. Prvobitna šuma je brojala 1100 stubova, sada ih je oko 800. Ostali su porušeni i na tom mjestu je, nakon katoličke rekonkiste izgrađena katedrala. Nije da rušitelji nisu pokušali sve kako bi zasjenili džamijsko okruženje. Naposlijetku, ni tamni mahagoni iz Kube, ni mramor, ni poštovanja vrijedna umješnost zapadnih majstora, nisu mogla da sakriju bolnu činjenicu, da je prvobitna građevina u svojoj jednostavnosti estetski nadmoćna. Kažu da je jedan hrišćanski vladar svom kleru rekao surovu istinu: "To što ste izgradili već postoji širom svijeta. To što ste srušili izgrađeno je jedan jedini put".
Istoričari ipak smatraju da je gradnja katedrale usred džamije, koja bi i danas bila treća po veličini islamska bogomolja na svijetu, poslije onih sred Meke i Kazablanke, upravo toj džamiji podarila dugovječnost za vrijeme rigidnog ponovnog pokrštavanja Španije i osvajanja Kordobe u 13. vijeku. Ono što nije pokršteno protjerano je, što nije pretvoreno u crkvu - srušeno je.
Stojim u šumi stubova čiji lukovi imaju istu kombinaciju pruga kao poneka pravoslavna crkva. To je trag dobrih odnosa andaluzijskog Kalifata sa Vizantijom. A mihrab, vrsta džamijskog kompasa za okretanje prema Meki, jeste mozaik, sav sačinjen od miliona bojenih staklenih kockica. To su radile ruke vizantijskih majstora.
Pokušavam da zamislim vrevu na ulici u doba Kalifata. Svila i začini, prefinjena poezija uz arabesknu muziku. vrtovi narandži, šadrvani. Pola miliona ljudi na jednom dobro uređenom mjestu. 400 000 knjiga u biblioteci. Fino sladostrašće, nedogmatski islam kojeg podjednako poprijeko gledaju i berberski, pustinjski muslimani i grubi hrišćanski kraljevi sa sjevera.
Trpeljivost koja obuhvata hrišćane i Jevreje srednjovjekovnim zapadnim katoličkim kraljevstvima potpuno je nepoznata. Ulice Kordobe osvjetljene su uljanicama u kojima gori maslinovo ulje, a u Evropi caruje mrak.
Astronomi si zagledani u noćno nebo iznad Al-Andaluza, matematičari vješto žongliraju arapskim ciframa. Evropski kraljevi dovode mavarske ljekare da ih operišu.
Stojim tu naslonjen na jedan od stubova i razmišljam o inkviziciji. O uredbi po kojoj hrišćani mogu biti osuđeni na smrt ako na svom putu u crkvu koji ih vodi kroz beskrajne redove džamijskih stubova, samo dodirnu jedan od njih.
Razumijem ali ne mogu da opravdam taj varvarski strah pretvoren u mržnju - iskonsku mržnju ambiciozne gluposti prema samodovoljnoj ljepoti.
Da li je slučajno što je kraljevstvo Al-Andaluz, jednom Herkulovom nogom zastalom u Africi, a drugom dobrano u Evropi, utemeljio jedan izbeglica, porijeklom iz Bagdada, koji je u Iberiju pobjegao preko Damaska, gdje je skoro postao žrtva prestolonasljedničke intrige? Nije li njegovo iskustvo iz zbjega docnije zasnovalo toleranciju prema inovjercima? Možda protjerani princ Abdurahman baš zbog toga nije rado potjerivo druge ljude u zbjegove? Volio bih da je tako.
Volio bih da ogledalo nije razbijeno. Da mirisi, ukusi zvuci Andaluzije budu i danas nauk pustinjskim ideolozima nečovječnog islamizma ali i potomcima zapadnih inkvizitora:
Međuprožetost civilizacija, mada vremenski ograničena, dobacila je dalje od vjerskog čistunstva. Al-Andaluza više nema. Zagrlivši jedan stub u polutami džamijske katedrale u Kordobi kao da sam za čas razabrao blagorodno duhovno svjetlo tog kraljevstva - bistri sjaj davno ugašene zvijezde. Možda me moja šaka na lijevom stopalu mudrog Jevrejina ipak odvela ozarenju.
Autor je urednik Deutsche Welle - programa na srpskom
Galerija
Bonus video:
