DRUGI PLAN

Podstanari na mreži

Ili: Zašto su mediji prve žrtve digitalnog kapitalizma i kako su sasvim propali da bi mogli da prežive

21652 pregleda 15 komentar(a)
Foto: Shutterstock
Foto: Shutterstock

Dobar dan, dragi čitaoci. Osnovna jedinica medijskog sadržaja više nije vijest nego emotikon. Pod snažnim uticajem društvenih mreža, mediji su tu da omoguće prostor za emotivnu razmjenu. Vijest može biti krnja, nije problem, jer ne treba da živi dalje od datuma objave. Brzina razara fizionomiju vijesti koja više ne znači punoću, nego ono što Englezi zovu hint.

Krnje vijesti izdišu naokolo, iz njih neće krenuti rezon, nego emotivni klinč. Iz svega će se roditi nove obogaljene pseudovijesti. Emotivna komponenta ove razmjene zamijeniće informativnu. Najviši autoritet je glasnost, a ne pouzdanost. Mi se sve manje informišeno, a sve više slutimo.

Kako smo došli do ovog medijskog pakla?

Prošlo je vrijeme redakcijske raskoši, uređivačkih dubina, lektorskih zakeranja i pravnih nedoumica prije nego se riječ pusti u etar. Demonu brzine koji je zapravo demon kapitala proces je žrtvovan i sad se sve dešava nakon što je vijest objavljena. Nakon klika.

Urnebes i vrtlog koji je novinske redakcije činio mjestima posebnog erosa i sadističkog naboja, sad se dešava poslije, u realnom vremenu i sajber prostoru, u nekoj vrsti informativne mobe na koju su dobrodošli čak i nepozvani - od tviteraša, blogera i fejsbuk hohštaplera, do plaćenih PR službi koje nastupaju kao producenti gotovog sadržaja, sa pozicija medijske sile.

Kao što je vojnik čuvao granicu da bismo mogli mirno da spavamo, tako je i novinar nekad svoje tijelo izlagao golemom stresu samo da bude kapija i filter informativnog sadržaja. Otud se i govorilo da novinari umiru mladi, da je riječ o stresnom pozivu. Danas biti novinar znači dosađivanje. To je u najboljem slučaju priprema za politiku ili neki unosniji zanat. Čiraška napetost koja je odlikovala reportera izlila se u društvo koje je postalo jedna velika živa nefunkcionalna redakcija, bubanj za proizvodnju krnjih vijesti i zabavnih dezinformacija.

Proces je moguće pratiti golim okom. Kad sam počinjao da radim, prije dvadesetak godina, redakcije su bile ekonomski održiva mjesta agona, vatrometa i paljbe, duvanskog dima i sarkazma. Danas su to bankarski hladne sale narihtanih računara, sa otkazima koji lebde u tišini. Novinar je bio lovac, sad je sakupljač. On je nalik kvočki na jajima dok bulji u ekran kome ne pripada. Paradoks tehnološke zamke - na prvoj liniji news trake stoje pripravnici bez iskustva, portalski sakupljači, instant-editori, administratori koji nisu osjetili etičku složenost poziva, nisu vidjeli terena, niti spoznali žanrovsko bogatstvo posla kojim se bave.

Tako je, oni ne rade, oni se bave poslom, koji ne poznaju.

Jedan ovdašnji dnevnik otišao je korak dalje i oglasio da traži: novinara-operatera. Nikad ranije nisam doživio da mi neznatni oglas omogući tako snažnu epifaniju. Razmislimo, operater u fabrici je onaj koji rukuje mašinom, koji preslaže, nadgleda konzole i etikete, njegova funkcija je neodvojiva od stroja koji opslužuje. On je definisan mehanikom. Baš poput vozača-viljuškara, novinar-operater slaže vijesti nesvjestan sadržine, priheftan za svoje sjedište kao galijot koji vesla ne znajući kamo je lađa namjerila i kakav teret nosi.

Zato su valjda portali puni logičkih felera, bedasto uređenog sadržaja i grbave gramatike. Ekonomski pritisnuti mediji posegnuli su za organizacionom prečicom i došli smo do tužnog rastvaranja profesije u brzini. Bez etičkih kočnica, ali i bez zle namjere (jer namjera ipak znači misao) objavljuju se gluposti, trivije, promiču očigledni spinovi i besmislice. Proces stalnog informisanja postaje proces uznemiravanja. Živimo permanentnu anketu i retardaciju javne riječi, pod kanonom slobode govora. Vijest ne pogađa stvarnost, ne uspostavlja značaj, već proizvodi problem istine.

Nad tim problemom nekad je vijećao senat, kolegijum partije, ili makar redakcije. Danas problem istine leži u online cjenkanju. Mediji gube suverenitet, glume sadržaj mreža koje im rentiraju prostor za klikove. Mediji su operateri na mrežama. Sve manje se razlikuju od cirkusa koji ih okružuje. Novine su podstanari na mreži. Prerušene su u šareno ruho i nude svoje kapacitete publici koju gledaju preko nišana elektronskih brojača.

Iza svega ne stoji nekakav zakulisni zloduh sa rogovima, već transformacija profesije, njen raspad, da se ne lažemo. Digitalni kapitalizam nije samo urušio poslovne modele medijskog djelovanja, već je i pokidao redakcijski workflow. Toj propasti izmiče nekoliko medijskih divova starog svijeta, nekakvih bibisijeva koji šapuću kako je sve na svom mjestu. Ali nije.

Dobro došli u doba poslije istine. Tik Tok je jači nego BBC, opustite se, ovdje svako ima stav, ali niko nije siguran o čemu. Uskoro ćemo svi biti kolumnisti, ali nećemo znati šta je vijest.