STAV

Istorijski izazovi i lažni recepti - Evropa na raskršću

Subtitle/Podnaslov - It aut pa sitaesciis aut ipsaeperem is que nat harum, volut ipsam quo es molecto volum vellam rehenimi, sumetur alignat emodis evendestium fugitat fugitior sit qui tenis de voluptae nis ad quatest

4712 pregleda 2 komentar(a)
Ilustracija, Foto: Shutterstock
Ilustracija, Foto: Shutterstock

Rat u Ukrajini razotkrio je istinu o Rusiji. Ko nije želio da primijeti da Putinova država ima sklonost ka imperijalizmu, danas se mora suočiti sa činjenicom da su se u Rusiji ponovo rodili demoni 19. i 20. vijeka: nacionalizam, kolonijalizam i sve vidljiviji totalitarizam. Ali rat u Ukrajini je takođe razotkrio istinu o Evropi. Vladimir Putin je zaveo mnoge evropske lidere i danas su šokirani.

Povratak ruskog imperijalizma ne bi trebalo da bude iznenađenje. Rusija je polako obnavljala svoju poziciju već skoro dvadeset godina pod budnim okom Zapada. Zapad je u ovom trenutku izabrao geopolitičku drijemanje umjesto razboritog opreza. Više je volio da ne vidi rastući problem nego da mu se unaprijed suprotstavi.

Evropa se našla u današnjoj situaciji ne zato što je bila nedovoljno integrisana, već zato što nije htjela da sluša glas istine. Ovaj glas već dugi niz godina dopire iz Poljske. Poljska nema monopol na istinu, ali je mnogo iskusnija u odnosima sa Rusijom od drugih. Predsjednik Poljske Leh Kačinjski bio je u pravu, kao i Kasandra, koja je najavila pad Troje, kada je prije mnogo godina rekao da se Rusija neće zaustaviti na Gruziji i da će posegnuti za još. I njega takođe nisu saslušali.

Činjenica ignorisanja poljskog glasa samo je primjer šireg problema s kojim se suočava današnja EU. Jednakost pojedinih država je u njoj deklarativno. Politička praksa pokazuje da je najvažniji glas Njemačke i Francuske. Dakle, imamo posla sa formalnom demokratijom i de facto oligarhijom u kojoj najjači drže vlast. Osim toga, najjači griješe i ne mogu prihvatiti kritiku izvana.

Osigurač koji štiti EU od tiranije većine je princip jednoglasnosti. Pronalaženje kompromisa između 27 zemalja, koje tako često imaju suprotstavljene interese, može biti frustrirajuće, a sam kompromis možda neće biti 100 posto zadovoljavajući za sve. Međutim, to osigurava da se svaki glas čuje i da usvojeno rješenje ispunjava minimalna očekivanja svake države članice.

Ako neko predlaže da djelovanje EU još više nego prije zavisi od odluka Njemačke - što bi bilo rezultat ukidanja pravila jednoglasnosti - dovoljno je napraviti kratku retrospektivnu analizu njemačkih odluka. Da se poslednjih godina Evropa uvek ponašala onako kako je Njemačka željela, da li bismo danas bili u boljoj ili goroj situaciji?

Kada bi cijela Evropa slijedila njemački glas, ne samo Sjeverni tok 1 nego i Sjeverni tok 2 bi bio pokrenut već nekoliko mjeseci. Zavisnost Evrope od ruskog gasa, koji Putin danas koristi kao oruđe ucjene protiv cijelog kontinenta, bila bi gotovo nepovratna.

Ako bi cijela Evropa u junu 2021. usvojila prijedlog za organizaciju samita EU-Rusija, Putin bi bio priznat kao punopravni partner, a sankcije koje su Rusiji uvedene nakon 2014. bile bi ukinute. Ako bi ovaj prijedlog - koji su tada blokirale Poljska, Litvanija, Letonija i Estonija - bio prihvaćen, Putin bi imao garanciju da EU neće preduzeti stvarne mjere za odbranu teritorijalnog integriteta Ukrajine.

Da je i Evropska unija usvojila pravila za raspodjelu migranata predložena 2015. godine, umjesto čvrste politike obrane vlastitih granica – osnovnog atributa državnog suvereniteta – danas bismo sve više bili objekt, a ne subjekt međunarodne politike. Putin je 2015. uvidio da se migranti mogu iskoristiti u hibridnom ratu protiv EU - a 2021. je zajedno sa Aleksandrom Lukašenkom napao Poljsku, Litvaniju i Letoniju. Da smo 2015. godine slušali pristalice otvorenih granica, danas bi naš otpor narednim velikim krizama bio još manji.

Konačno, ako bi cijela Evropa poslala oružje Ukrajini u takvim razmjerima i brzinom kao Njemačka, rat bi odavno bio gotov. I to nemilosrdnom pobjedom Rusije. A Evropa bi bila na ivici novog rata. Jer bi Rusija, ohrabrena slabostima svojih protivnika, krenula dalje.

Danas, svaki glas sa Zapada da se ograniči isporuka oružja Ukrajini, ublaže sankcije, dovede “obje strane” (agresora i žrtve) do dijaloga - to je znak slabosti za Putina. Ipak, Evropa je mnogo jača od Rusije.

Ako danas zaista želimo da govorimo o demokratskim vrijednostima, vrijeme je za veliko ispitivanje savjesti Evrope. Predugo je niska cijena ruskog gasa bila najvažnija vrijednost za mnoge zemlje. Znamo, međutim, da je mogla biti niska, jer joj nije dodata stvarna cijena krvi koju Ukrajina danas plaća.

Prevazilaženje imperijalizma u Evropi je izazov i za samu Evropsku uniju. Međunarodne organizacije će se moći uspješno suprotstaviti imperijalizmu samo ako same brane temeljne vrijednosti - slobodu i jednakost svih svojih država članica. Ovo se posebno odnosi na Evropsku uniju.

EU ima sve veće probleme s poštovanjem slobode i jednakosti svih država članica. Sve češće čujemo da o budućnosti cijele Zajednice ne odlučuje jednoglasnost, već većina. Odstupanje od principa jednoglasnosti u narednim sferama djelovanja EU približava nas modelu u kojem jači i veći dominiraju nad slabijim i manjim.

Deficit slobode i deficit jednakosti javlja se i u eurozoni. Usvajanje zajedničke valute ne garantuje održiv i skladan razvoj. Evro čak uvodi mehanizme međusobne konkurencije, što se vidi, na primjer, u stalnom suficitu izvoza nekih zemalja, koje sprečavaju apresijaciju sopstvene valute održavanjem ekonomske stagnacije u drugim. U takvom sistemu, jednakost šansi ostaje samo na papiru.

Ovi deficiti čine Evropsku uniju posebno ranjivom i slabe je kada se suoči sa ruskim imperijalizmom. Rusija želi da Evropu promijeni u nešto što joj je poznato i drago već nekoliko vjekova - u koncert sila sa zajednički ocrtanim sferama uticaja. Nepotrebno je reći šta ovaj “međunarodni poredak” znači za evropski mir.

Sve češće mogućnosti odbrane prava, interesa i potreba srednjih i malih zemalja gube u konfrontaciji sa najvećim državama. To je prisilno kršenje slobode, koje se često provodi u ime navodnog interesa cjeline.

Zajedničko dobro je bila vrijednost koja je ležala u srcu evropskog projekta. To je bila pokretačka snaga evropskih integracija od samog početka. Danas je ovo dobro ugroženo partikularnim interesima inspirisanim uglavnom nacionalnim egoizmom. Sistem nam daje neravnopravnu igru ​​između slabih i jakih. U ovoj igri ima mjesta kako za najveće zemlje sa velikom ekonomskom moći, tako i za male i srednje zemlje bez takve prednosti. Najjači doseg za političkom i ekonomskom dominacijom, potonji za političkim i ekonomskim klijentelizmom. Za sve opšte dobro kao sve apstraktnija kategorija. Evropska solidarnost postaje prazan koncept, sveden na forsiranje pristanka na stvarne diktate jačeg.

Budimo otvoreni danas: poredak Evropske unije danas nas ne štiti dovoljno od stranog imperijalizma. Naprotiv, institucije i prakse EU, iako nisu oslobođene iskušenja da dominiraju nad slabijima, ostaju otvorene za prodor ruskog imperijalizma.

Zato apelujem na sve evropske lidere da imaju hrabrosti razmišljati u terminima koji odgovaraju vremenu u kojem živimo. I mi smo u istorijskom trenutku. Imperijalna Rusija može biti poražena - zahvaljujući Ukrajini i našoj podršci njoj. Pobjeda u ovom ratu samo je pitanje naše dosljednosti i odlučnosti.

Zahvaljujući snabdijevanju opremom u obimu koji je još uvijek relativno mali za Zapad, Ukrajina je počela da okreće tok rata. Rusija napada, sije smrt i razaranja, čini okrutne zločine - ali već skoro pola godine moral Ukrajinaca nije slomljen. Moral ruskih trupa je - kako pokazuju obavještajni podaci - sve slabiji. Vojska trpi veoma ozbiljne gubitke. Resursi oružja i druge opreme nisu neiscrpni, a njihova rekonstrukcija od strane industrije - pogođena sankcijama - biće sve teža.

Zato moramo podržati Ukrajinu da povrati izgubljenu teritoriju i prisiliti Rusiju da se povuče. Tek tada je moguć pravi dijalog i okončanje rata na način da će to značiti njegov stvarni kraj - a ne samo kratak prekid prije sljedeće agresije. Samo ovaj kraj će biti naša pobjeda.

Moramo prevazići prijetnju imperijalizma i unutar EU. Potrebna nam je duboka reforma koja će vratiti opšte dobro i jednakost na vrh principa EU. To se neće dogoditi bez promjene pogleda – države članice, a ne institucije EU, moraju odlučivati ​​o pravcima i prioritetima djelovanja Zajednice, jer se institucije stvaraju za države, a ne države za institucije. Osnova saradnje uvijek mora biti postizanje dogovora, a ne dominacija najvećih nad ostalima.

Današnja situacija će nas natjerati da razmišljamo u potpuno novom okviru. Moramo imati hrabrosti priznati da je EU zakazala kako treba u kovid krizi i ratu. Problem, međutim, nije u tome što idemo suviše sporo putem integracije i treba ubrzati proces. Problem je što je ovaj put sam po sebi pogrešan. Ponekad, umjesto dva koraka naprijed, vrijedi napraviti korak unazad i pogledati stvari iz određene perspektive. Perspektiva povratka principima koji organizuju evropsku zajednicu od nule se čini najsigurnijom. Nije poenta da se potkopaju temelji EU, već da se ojačaju, a ne nadograđuju. Evropi je potrebna nada kao nikada ranije. A to može pronaći samo u povratku principima, a ne u jačanju institucionalne nadgradnje.

Autor je premijer Republike Poljske