ZAPISI SA UŠĆA

Nikolaus Lenau - ruža sa drugog svijeta

U Kelnu sam dugo sam živio u kraju čiji se najvažniji trg zove Lenauplac. Nazvan je po jednom od najznačajnijih pjesnika njemačkog jezika, koji je rođen prije 220 godina - nadomak Kikinde

12814 pregleda 0 komentar(a)
Lenauplac u Kelnu, oktobar 2018., Foto: D. Dedović
Lenauplac u Kelnu, oktobar 2018., Foto: D. Dedović

U Keln sam se doselio 1999. Kraj se zvao Erenfeld. Počinjao je kod zapadne željezničke stanice i prostirao se sve do auto-puteva koji su kao prsten i sa te strane okruživali grad. Stara radnička četvrt sa čitavim blokovima četvorospratnica, koje su u uništenom Kelnu posle Drugog svjetskog rata dobile na vrijednosti jer su predstavljale parče preživjelog svijeta unutar ruševina, imala je svoj stariji i noviji dio. Noviji dio - nastao takođe prije više od 100 godina - zvao se Novi Erenfeld. Pruga sa stanicom na nadvožnjaku dijelila je četvrt kao jabuku na ova dva kraja.

Željeznička stanica Keln-Erenfeld
Željeznička stanica Keln-Erenfeldfoto: D. Dedović

Lenauplac

Slučaj je htio da se doselim nadomak centra tog kvarta - odmah iza trga koji je sa dvije strane bio omeđen starim zgradama. Na trgu je bila trafika, gdje sam kupovao novine i cigarete. Na ćošku je bila sicilijanska picerija, nešto dalje bistro u kojem su se sastajali taksisti i lokalne pijanice, sa druge strane trga nalazio se pab sa dobrom muzikom.

Trg se zvao Lenauplac. Tada sam čitao uglavnom savremenu njemačku književnost. Bliži su mi bili bitnici i Encensberger od pjesnika iz 19. vijeka po kojima su nazivane škole, ulice i klubovi ljubitelja lijepe riječi. Nikolaus Lenau je bio takav pjesnik. Ipak, trg na kojem sam svakodnevno bivao, uvukao mi se pod kožu. Pa i njegovo ime. Počeo sam povremeno da čitam pjesme Nikolausa Lenaua.

Lenau je imao pesimistički ton - ljepota i njena neminovna prolaznost zaokupljali su ga cijelog života. Zato je ruža - jedan od višemilenijumskih pjesničkih simbola - u skladu sa njegovom poezijom kasnog romantizma - bila tema nekoliko njegovih poznatih pjesama.

Landmanštrase
Landmanštrasefoto: D. Dedović

Pjesnikova ruža

Pjesmu pod imenom Uvela ruža preveo sam za svoju dušu, tek da okusim taj pjesnički zanos i u bistroj vodi maternjeg jezika.

Listajuć knjigu u njoj naletim

Na tanku ružu, sva je uvela,

I više nikako da se setim

Čija je ruka za me ubrala.

Ah, sve više, sa daškom noći

Čili i sećanje, skoro će proći

Moj zemni usud i neću znati

Ko mi je ljubavi umio dati.

Posle dvije godine preselio sam dvije tramvajske stanice dalje. Stan u prizemlju je imao terasu i majušnu baštu. I dalje sam volio da odem na Lenauplac. Tamo sam viđao iste ljude kako igraju stoni tenis iza spomenika Maksu i Moricu, obješenjačkim likovima slikara, karikaturiste i pisca Vilhelma Buša. Možda bi bilo previše očekivati od karnevalskog Kelna da na trgu koji nosi ime pjesnika Lenaua podigne spomenik njegovoj ruži.

Ruža gospođe Ridl

Ružin grm u Osendorfu
Ružin grm u Osendorfufoto: D. Dedović

U ovoj priči ruža se ipak pojavljuje u ruci komšinice, gospođe Ridl. Tog jutra, mogla je biti nedelja, marševskim korakom pošla je pravo prema meni iz svoje baštice, udaljene pedesetak metara. Sređivao sam nešto na terasi. Podigao sam pogled i ispred nosa mi je iskrsla prava pravcata ruža. Inače često namrgođena, komšinica je sa nevjerovatnim osmijehom rekla, da će nas ljepota te biljke nadživjeti i udijelila mi savjet da je posadim uz betonski potporni stub balkona koji je natkrivao moju terasu. Nisam uspio ni da se zahvalim, a ona je već otišla. Pomislio sam da je to ruža Nikolausa Lenaua. Posadio sam je na rečeno mjesto. Dok su se druge komšije mučile sa svojim vrtnim cvijećem, ova ruža je džigljala, pretvorila se u grm, a njena glavna stabljika u žilavu ruku kik-boksera. Nagrađivala me je dva puta godišnje krupnim rumenim cvjetovima kojih je svaki put bilo sve više.

Ko zna koliku razdaljinu su prevalili preci ove sjajne biljke, seleći se hiljadama godina, od Perzije do Kine, pa nazad, ka Evropi, da bi se njihova praunuka pojavila u obliku poklona gospođe Ridl. To je - kako bi rekao Muhamed Šemsudin Hafiz - ruža koja je iz ništavila stupila u postojanje - u moje banalno postojanje u naselju na tlu bivše belgijske kasarne.

Ruža za prosjake

Starogrčki pjesnik Anakreon je prije dvadeset i šest vjekova zabilježio da i uvela ruža ne gubi miris svoje mladosti. Bajron je konstatovao da je oprostiti se od života na grudima žene isto što i umrijeti kao Zefir u čaši jedne ruže. Naravno, i Puškin joj je posvetio stihove, Alisa u zemlji čuda nailazi na grm bijelih ruža koje boje u crveno. Breht ih spominje u svom djelu „Majka hrabrost”. I tako možemo nabrajati jako dugo.

Nisu samo pjesnici oduvijek pjevali o ružama. Neke vrste ruža su nazvane po njima. Tako imamo Geteovu, Novalisovu, Rilkeovu ružu.

Spomenik Maksu i Moricu
Spomenik Maksu i Moricufoto: D. Dedović

Kad smo već kod Rilkea - kažu da je u pratnji lijepe Francuskinje nailazio na prosjakinju i nikada joj ništa nije dao. Kada ga je Francuskinja, koja je često davala milostinju, pitala zašto nikada ne udijeli ništa, on je rekao da želi da pokloni nešto njenom srcu a ne njenoj ruci. Sjutradan je u ispruženu ruku prosjakinje spustio ružu. Ona ga je pogledala, ustala i otišla. Nije se pojavljivala sedam dana. Potom je opet sjela na staro mjesto ispružene ruke. Francuskinja se naglas pitala od čega je prosjakinja živjela tih sedam dana. Rilke je rekao: „Od ruže”.

Prije nego što je gospođa Ridl donijela sadnicu prave ruže, ja sam se najviše divio drugačijoj ruži - knjizi pjesnika Paula Celana koju je on u godini kada sam rođen nazvao „Ničija ruža”. A ponekad sam u napadu sentimentalnosti znao poslušati i čuveni šlager Hildegard Knef - „Za mene neka pljušte crvene ruže”.

Bilješke sa pjesnikovog trga

Odselio sam se iz tog kraja. Ali u njega naiđem kad god stignem. Sjednem na klupu nasred Lenauplaca i pustim da mi misli zaklobučaju - asocijacije, sjećanja, jak osjećaj prolaznosti, kao i uvijek na mjestima koja ste napustili pa ih jedan dio vas oplakuje.

U svim decenijama koje su uslijedile, izdešavalo se dosta toga. Pročitao sam većinu pjesama Nikolausa Lenaua. Gospođa Ridl je umrla od raka. Svaki put kada obiđem bivšu belgijsku kasarnu, sada jedno od ljepših naselja u kraju, zavirim iza ćoška zgrade u moju bivšu baštu. Ružin grm je tu, raskošan, ali mi se čini da je prestao da raste.

Sjednem, dakle, na klupu na Lenauplacu i mislim na pjesnika. On je rođen 13. avgusta 1802. u mjestašcu koje se do 1926. zvalo Čatad, a posle toga - u čast pjesnika - Lenauhajm. Tu, u istočnom rumunskom Banatu, na nešto više od pola sata vožnje od Kikinde, još prije nekoliko decenija većinu stanovništva sačinjavali su Njemci. A sada jedva da ih ima.

Nimbš kao Lenau

Nikolaus Lenau (1802–1850)
Nikolaus Lenau (1802–1850)foto: wikipedia.org

Dječak koji je rođen u porodici habsburškog činovnika i patološkog kockara Franca Nimbša kršten je kao Nikolaus Franc Nimbš. Otac je umro u Pešti kada je dječaku bilo pet godina. Ostavio je porodicu u siromaštvu. Majka je cjelokupno nasljedstvo uložila u dječakovo gimnazijsko školovanje u Pešti. A deda Jozef ga je doveo u Beč i omogućio mu studij filozofije, poljoprivrede i medicine. Posle smrti dede pukovnika, on nasljeđuje i njegovu titulu Fon Štrelenau, skraćuje je na Lenau i tako se ubuduće potpisuje.

Počinje objavljivati prve pjesme. Majka mu umire 1829. i on zapada u depresiju. Veliko nasljedstvo od bake koja je umrla 1830. dozvolilo mu je da se posveti pisanju. Živio je u Hajdelbergu, uložio je u akcije polovinu naslijeđenog imetka i na berzi sve izgubio. Sa drugom polovinom sume odlazi u Sjedinjene Američke Države, sa idejom da kupi zemlju od čijeg će iznajmljivanja živjeti. Kupio je zemlju, fascinirali su ga Nijagarini vodopadi. U njegovim stihovima Amerika ostavlja traga - najpoznatiji primjer je pjesma „Tri Indijanca”.

Amerika bez ideje

U pismima rodbini oštro kritikuje Ameriku. Za njega su Amerikanci „mrtvi za svaki duhovni život”. Nije ni godinu dana izdržao sa one strane Atlantika. Zapisao je da „Amerikanac ne zna ništa, ne traži ništa osim novca, on nema ideju”. Postoje istoričari koji u ovome vide pozu čovjeka koji je previše očekivao, dok je i sam želio da brzo zaradi bez namjere da ostane u Americi kao iseljenik. Po povratku u njemačke zemlje uslijedili su pjesnička slava, nove knjige, moždani udar, pomračenje uma, skoro sedam godina u nervnim klinikama kod Štutgarta i Beča, sve do smrti 1850.

U filozofiji mu je po senzibilitetu blizak pesimista Artur Šopenhauer. Gubitak metafizičke usidrenosti čovjeka, proces modernizacije kao metafizičko očajanje, sve se to odnosilo i na epohu i na Nikolasa Lenaua kao jednog od najznačajnijih pjesnika njemačkog jezika.

Rođendanska čestitka sa Lenauplaca

Sve ovo mi se vrzma mislima dok posmatram ljude iz Novog Erenfelda. Svi žure svojim poslom. Za vrijeme pandemije ovdje je bila stanica za testiranje. Veliki lanac supermarketa progutao je raniju dremljivu samoposlugu u kojoj sam kupovao hljeb i mlijeko. Jedna pekara je zatvorena. Otvorili su orijentalni restoran na ćošku. Bistro za taksiste na ulazu u Landmanštrase, trafika i sicilijanska picerija se još drže. U onom pabu su spuštene roletne, možda će otvoriti kasnije. Iza krovova se vidi šiljak zvonika crkve Svetog Petra. U njegovoj sjenci, kada skreneš u Subelraterštrase, jedan Grk nudi najbolji giros u gradu.

Subelraterštrase
Subelraterštrasefoto: D. Dedović

Vraćam sa Lenauplaca kući i prevodim prve dvije strofe pjesme Nikolausa Lenaua “Mojoj ruži” iz 1830:

Raduj se, lepa ružo mlada,

Neće ti nestati slike lasne

Mada taj žar nestalni sada

Oduvan vetrom u noći gasne

Preslatki miris, presvetli plamen

Ne može biti zemaljski znamen,

Blistaš ponosnog vrata dugog

presađena iz sveta drugog.

Bilo bi lijepo da najbolje u nama zaista nikad ne istrune, da se taj čovjekov dio „presađen iz svijeta drugog“ tamo i vrati. Možda je naivna, ali i ljekovita misao: Nikolaus Lenau sa gospođom Ridl u nekom sjenovitom ćošku Jeliseja pije čaj od divljih ruža i cokće jezikom.

Srećan ti rođendan, pjesniče.

Lenauplac u martu 2020.
Lenauplac u martu 2020.foto: D. Dedović