LOVAC NA ZMAJEVE

Mehanizam za Aleksu

Čini se da je svima jasno kako su izbori jedino rješenje za izlazak iz aktuelne političke krize. Samo se vodi bitka za startne pozicije. A malo ko se bavi - suštinom

40896 pregleda 89 komentar(a)
Foto: Shutterstock
Foto: Shutterstock

Ružičasti portparol DPS-a Miloš Nikolić je u pravu kada kaže da se premijer Abazović "sada plaši mehanizma koji mu je omogućio da bude premijer", a još više kada doda da ambiciozni Ulcinjanin nikada ne bi bio prvi ministar bez 29 Đukanovićevih taster poslanika ali i mandata koji mu je Šef dao. Takođe, u pravu je i Dritan kada saborcima s druge obale, onima od 30. avgusta, šalje poruku vezanu za mehanizam, odnosno volju predsjednika države. On po Ustavu odlučuje o mandatu.

Kome će ga dati. Nekom iz stare većine, nekom iz DPS-a ili nekom nezavisnom - zaključuje aktuelni premijer.

Nikolićev ritern Abazoviću, iako osnovan, nažalost ne govori o zavidnoj poziciji predsjednika države i njegove stranke, još manje o dominantnoj snazi DPS-a. Već obrnuto. Ružičasti portparol kao da šalje poruku da DPS ni o čemu ne odlučuje već da je spreman na nove koncesije - nakon što je MĐ iskoristio ustavni “mehanizam” i dao mandat Abazoviću, sada bi na sličan način “mehanizmom” častio Bečića?! Da bi onda za par mjeseci, kolumnom kao nedavno, objašnjavao biračima i simpatizerima zašto je baš morao da podrži nevjernog Dritana za premijera. Odnosno sada već Aleksu. Koga su do juče njegovi plaćenici i propagandisti krstili kao “Joanikijevu stranku” a samu firmu mitropolita - Crkva Srbije. Zato nije teško pretpostaviti kako bi na „mehanizam“ za Aleksu predsjednika države reagovali Mijo Bokser, Davorjanka od Tamare, mula Ljubo i Andrej N. - šta god ovo N. značilo, samo neki mali nikolaidis ili prosto - ništa? Najvjerovatnije bi se sve završilo kao i kod Dritana - Milo bi lično hrabrio Aleksu da izdrži a njegovi plaćenici i posluga bi ga dnevno targetirali kao izdajnika, četnika, anticrnogorca i putinovca, spremnog da udari i na one koji su nam državu stvorili, poput Lazovića, Vukotića, Medenice, Jovanića, a sjutra - ko zna na koga još iz reda uglednih utemeljivača.

Moram da priznam da je eto i meni žao DPS-a kad vidim na šta je spala ta stranka, iako potpuno zasluženo. Od nekad svemoćne hobotnice koja je odlučivala o Vladi, Skupštini, sudstvu, tužilaštvu, javnoj i vojnoj Službi, mafiji, kavačkoj i škaljarskoj, biznismenima i bubašvabama, o investitorima i zlatnim pasošima, o platama i penzijama - ostala je sada samo sjenka. Čega je najviše svjestan i najzaslužniji za takvu poziciju sam Đukanović, pa je zato spreman da se i dalje ponižava kako bi “mehanizmom” častio koga god treba samo da DPS ostane makar indirektno ili manjinski u poziciji da se nešto pita, da napreduje po dubini, ne bi li ipak nakon prvih izbora stvari vratio na fabričko podešavanje. I onih tri decenije u kojima je bilo svega, od rata za mir do najdugovječnijih pregovora o pristupanju EU, za šta nam Nikolić, nakon 9 ili 10 uprazno potrošenih godina, objašnjava kako su Milo i on i dalje nepokolebljivo na EU putu, ali ih je Dritan, ničim izazvan, izbacio iz takta, to jest iz kolosijeka. Pa bi sad lokomotivu prepustili Aleksi.

Vjerovatno je na sličan način u Bratislavi Miroslav Lajčak objašnjavao situaciju Bečiću i njegovom besplatnom savjetniku Bogdanoviću, zaključujući kako olovna vremena zahtijevaju jake lidere i teške odluke. A baš smo Aleksu za to spremali, sada bi priznao i Nikolić. A ne samo Lajčak. Iako su prije par mjeseci isto tvrdili za Abazovića.

I sve bi se završilo kao u Dominikanskoj Republici, negdje 1961/62, nakon Truhiljove ere, po sistemu sjaši Kurta da uzjaše Murta, da nije „izdajničkog“ DF-a. Odnosno da DPS može da proguta ne samo jednu već dvije žabe. I “Joanikijevu i Vučićevu stranku”?! Nikolić ipak nema takav stomak pa zaključuje kako bi Abazović “političkim mehanizmom Andrije Mandića, koji se ’napaja’ u Rusiji i Srbiji, da ostane u premijerskoj fotelji”! Što možda nije daleko od istine, ali šta vrijedi kada Crveni neće ili ne smiju da urade ništa što bi naljutilo braću iz DF-a. Posebno ne po cijenu da odu naruku Nikolićevom, a to znači i Đukanovićevom, stavu o baterijama koje stoje u Beogradu i Moskvi a na koje svako malo lideri DF idu da se “pripune”. Kao Tesla automobili.

Da se Lajčak možda uzalud trudio, a da Nikolić džaba poručuje Bečiću kako predsjednik neće pogaziti riječ ili indirektno obećanje, i kako će nakon Dritana dati mandat i Aleksi - pokazuje posljednje saopštenje Demokrata u kome se još jednom kunu da “neće izdati” izbornu volju (kao DA), pozivajući se i dalje na većinu iz avgusta 2020. Crveni, za razliku od Dritana, suzama DPS-a ne vjeruju. Bečić procjenjuje da bi ga Abazovićev recept, premijer po svaku cijenu, po notama DPS-a mnogo koštao, više nego Dritana jer je njegovo biračko tijelo mnogo osjetljivije na Milov “mehanizam” nego Urino. Zato se Crveni drže „sigurne“ većine od 30. avgusta i bar zasad djeluje da do izbora oni ne smiju i neće odustati od te platforme.

Osim ukoliko DF ne prelomi u mozak. Pa prihvati vladu sa DPS-om, manjinsku kao DA ili tehničku, kao 2016, iako u nju tada nijesu htjeli ući ni Mandićevi ni Bečićevi.

Još kada portparol DPS-a poruči kako su lideri DF-a u službi interesa Rusije i Srbije, onda nerealno djeluju nadanja predsjednika države i DPS-a o nekoj novoj većini pod njegovim patronatom.

S druge strane, aktuelni premijer se nakon kratkotrajne avanture sa zavodljivom starletom od DPS-a pokušava vratiti starom jatu, iako i njega, kao i Demokrate, tamo čeka DF, koji je ne samo za ružičastog Nikolića, nego vjerovatno i za Eskobara ili Lajčaka, proruski i neprihvatljiv saveznik.

Kada se na to doda izgrađeni animozitet i lični i stranački, Dritana i Alekse, Ure i Crvenih, onda je pitanje koliko i sam premijer vjeruje u opciju koju zagovara sa rekonstrukcijom Vlade na temeljima izbora iz 2020.

Čini se da je svima jasno kako su izbori jedino rješenje za izlazak iz aktuelne političke krize. Samo se vodi bitka za startne pozicije. I “mehanizam”. Po Milovom, Dritanovom ili Aleksinom (koji bi podržao i Andrija)!

Malo ko se bavi suštinom. A ona je u sljedećem: politički problem Crne Gore su i Đukanović i Mandić. I mafija i kriminal, i kriminogeni DPS i proruski DF. Čak bi se moglo zaključiti da je pomenuti problem personalne prirode i lidershipa, jer penzionisanjem Đukanovića počeo bi proces rastakanja jedinstva države i mafije a DPS bi bio spreman da udari po korupciji jače nego Vanja Ćalović. Slične promjene na čelu DF-a mogle bi dovesti nove, mlađe lidere koji bi „baterije“ punili u Podgorici, a ne u Beogradu ili Moskvi.