Skriveni u našim tijelima pulsiraju unutrašnji organi. Daleko od javnog života i visokih političkih ciljeva, odvijaju se krvna napajanja, elektro prenosi između živčanih stanica, limfne drenaže i ostale rabote koje organizam ne dijeli sa okolinom. U svakom trenutku važnog istorijskog događaja, kao što je pad vlade, ispod kože se dešavaju male revolucije, ili makar prevrati, sračunate eksplozije kojima se organizam brani od kolapsa. Da nema tog biološkog determinizma unutar svakog od nas, popadali bismo redom i prepustili bakterijama da nasumice preuzmu vladu, na planeti koja bi konačno odustala od svog krunskog projekta, čovjeka.
Prošla sedmica bila je puna spoljnih događaja, mnoga čela su se naborala, oči kolutale, desilo se da mnogi povise ton ili naprosto opsuju medijsku realnost koja se uvukla u sve što osjećamo. Ipak, tamo unutra, u granicama tijela, gdje su zdravlje i mana srčanog zaliska, apendiksa ili proste plućne maramice, mi se ćutke prepuštamo milosti evolucije. Neki se uzdaju u izabranog boga. Dok napolju grajemo, unutra smjerno kucamo u drvo. Kad smo najsigurniji, hvatamo se za uvo i pomjeramo s mjesta. Samo da nije ono najgore, jer kad stigne najgore, svi ovi spoljni i TV događaji zbog kojih kuneš sudbinu, postaju mali, nevažni i smiješni.
Za neke je ovo mudrost iz Praktične žene, ili Bazara, nekome je ova spoznaja došla preko njemačkih filozofa, ali najtvrđe je poznaju oni koji su je osjetili na sopstvenoj koži.
Stvar je prosta, ako se desi da ti doktor kaže kako se u organizmu bez jasnog plana i dometa ubrzano razmnožavaju patogene ćelije, odnosno da imaš kancer naciljan na meko tkivo ili skelet, sve ono što si brinuo minut ranije postaje manje važno. Oboljeli ispovijeda novi pogled na svijet, a mnogi svjedoče da im život zadobija gustinu i težište koje prije bolesti nije postojalo.
Za pacijente koji imaju metastaze na kostima i pokušavaju da ih izbrišu zračenjem, udarom teških citostatika ili imunološkim napadom kakvog novog lijeka, prošla sedmica bila je puna događaja. Ti događaju zovu se koštani događaji. Morali su vaditi krvnu sliku, provjeravati stanje kalcijuma, nekima je vađen uzorak iglom iz kukova, a neki su prosto uzalud kusali bapske recepture svjesni da se trombociti jednostavno podignu kad im se svidi.
Nema tog događaja na televizoru koji je pacijente mogao da odvoji od događaja u njihovim tijelima. Bilo je fraktura, sasvim sigurno, neobjašnjivih zastoja, novih tačaka na snimcima. Biti bolestan od raka, kažu psiholozi, znači osluškivati ono što dolazi, prevenirati događaje, biti u stalnom ratu sa zamišljenim protivnikom.
Svjedočenja se mahom preklapaju: pacijent je uplašen i prepušten mislima van kontrole, zagledan u hemijsku formulu koju ne razumije dok mu iznad glave otiče platina ili neki drugi otrov. Čulo ukusa se gubi u metalnom zadahu, prije nego kosa počne da opada i socijalna dimenzija bolesti pogura depresiju.
Postoji jedno pravilo uređene društvene zajednice: takvog pacijenta ne ostavljaš bez ljekova, samog sa crnim mislima i bez pomoći koju mu država duguje. Ako jeste država, ona se pokazuje u odnosu prema pacijentima sa onkologije, tek potom na utakmicama i vašarima.
Prošle nedjelje u Crnoj Gori nije bilo lijeka Zometa koji sprečava da kosti puknu od tumora, ili od zračenja koje zakida širenje bolesti. Pacijenti koji su spremni da tijelo izlože rizicima hemije i radijacije, jer nemaju drugu mogućnost, najranjivija su grupa ljudi u ovoj zemlji. Nepristojno je i pokušati da se opiše žalost prosvjetne radnice koja nakon četiri decenije rada ne može dobiti lijek od sistema koji je u snazi gradila i namirivala. To je tuga Crne Gore koju ne razumije onaj koji u njoj ne živi. To je Crna Gora onih koji imaju rak. Oni su tu, čekaju u hodnicima, s vjerom u medicinu. Gledaju doktore zaglavljene u sistem koji ih umara i iscrpljuje.
Jedna doza Zomete sa zakašnjenjem nikog neće ostaviti bez šanse u borbi sa tumorom, objasnili su iz Kliničkog centra, što je dobro; lijek se nekad daje u razmacima od po nekoliko mjeseci, što je još bolje, ali nakon javnog priznanja da dolazi „do zastoja u nabavci medikamenata“, i da se javlja „kraća ili duža deficitarnost“, pitam se, da li mi to prosto otaljavamo vijest, javljamo manjak i idemo dalje.
Kuda dalje? Do novog računa iz Montefarma? Treba li dug države prema apoteci da naraste sa sadašnjih 73 miliona do milijarde, pa da ljekovi postanu tema. Ili da se oboljelim od raka prije toga pridruže zavisnici bez zamjene za heroin i oni koji mjesecima čekaju neku pokvarenu bolničku mašinu.
Osnovano sumnjam da su koštani događaji bolesnima važniji od političkih događaja. Iako je prosto osmisliti vezu između dva svijeta, bolesti i politike, biće da pacijenti za to nemaju ni snage ni živaca. Bolesni ostaju nasamo sa svojim koštanim događajima. Ako oni nisu važni, ništa nije važno.
Bonus video:
