PRVIH 25 GODINA

Protiv duha kasabe

Iz plamena koji je Monitor zapalio, nikle su Vijesti, prva velika škola drugosti u Crnoj Gori. To je bilo nešto zaista novo - najednom su svi htjeli da nas čuju...

11140 pregleda 4 komentar(a)
Foto: Vijesti
Foto: Vijesti

Čudo je dvadeset pet godina bilo čega. (Još na ovu skupoću, rekao bi neko.) Ovdje se samo dugovječnost vlasti smatra prirodnom i poželjnom. Sve drugo je sumnjivo – što ste u onome što radite uporniji i uspješniji, kasaba je bješnja i naoštrenija.

Filozofija kasabe ne da Crnoj Gori da iskorači, da se promijeni. Ovih četvrt vijeka trajanja Vijesti su jedan neprekidni rat protiv takvog duha, protiv takvog falsifikovanja Crne Gore. Protiv sveobuhvatne filozofije kasabe, čiji prvi aksiom glasi - svako van (našeg) kola je sumnjiv...

Nije CG prostor dugotrajnosti pregnuća poput Vijesti, ovdje se ljudi brzo umore, posvađaju, razbucaju sve... Pa onda decenijama prepričavaju što je bilo i kako, svakom intrepretacijom pomjerajući značenje prema aktuelnim vjetrovima, političkim, dakako. Poslije nekoliko krugova sjećanja više ne vjeruju ni sebi samima.

Koliko god žilava bila, čak i danas, ta duhovna kasaba odlazi u prošlost, za sva vremena. To je najvažnije značenje činjenja u ovih četvrt vijeka.

Nekad vam istorija i sudbina predodrede gusto vrijeme, silne događaje, ona “zanimljiva vremena” iz kineske kletve, a nekada imate decenije vožnje na ler ili na vrh gasa... To ne možete da birate.

Zamišljam muškarca ili ženu koji je prije dvadeset pet godina otišao odavde. Gdje god ga je život odveo, nije imao vremena da se bavi postojbinom. I da takav neko danas dođe u Crnu Goru, kako bi mu sve ovo izgledalo? Što bi prvo rekao/rekla?

Ponekad, kada u redakciji čujem sebe ili Jova, Nelu ili Ninu kako mladim kolegama pričamo o “onim vremenima”, i počecima Vijesti, ljudima koje je taj početak okupio, makar na tren mi se ukaže koliko su zaista velike te dvije i po decenije. I koliko je davno sve to bilo.

Ovih 25 Vijesti nisu ništa u poređenju sa 30 DPS, možete reći. Ali, nisu to isti svjetovi. 25 godina krativnosti i borbe kad pretvorite u partijske godine obmanjivanja i samoobmanjivanja ispada preko 100. Minimum.

Te 1997. CG je izgledala zaista drugačije. Jedne novine, jedna partija, jedan vođa (onaj u Beogradu, ovdje je još funkcionisao namjesnički triumvirat), jedan narod, jedna istina... Imate precizno dočaran duh toga vremena u knjizi profesora Perovića o rađanju nezavisne scene u CG.

Iz plamena koji je Monitor zapalio, nikle su Vijesti, prva velika škola drugosti u Crnoj Gori. To je bilo nešto zaista novo - najednom su svi htjeli da nas čuju...

Nema sumnje, koliko god današnja CG mogla djelovati konfuzno, daleko je od onog ideološkog i nacionalnog “monolita”, i naporne, banalne plemenske idile.

Danas je i svijet drugačiji - dešava se ponižavanje jezika ciničnim mehanizmima moći koje bi moglo promijeniti ljudsku prirodu, ali i sudbinu. Držim da će odgovorost medija u narednih 25 godina prevashodno biti u očuvanju povjerenja u Jezik. I biće pakleno teško to postići.

Ali 25 godina je 25 godina. Dovoljno za ozbiljne uvide, malo za istinsko očajanje. Put koji je pređen je ono što nas je presudno oblikovalo.

Kada stignemo na naše Itake, tek tada dolazi ključna spoznaja: put koji smo prešli je naša Itaka, a ne sanjano ostvrvo koje nas pokreće da lutamo.

To je univerzalni usud, ono što nam pripada kao ljudskim bićima: nikada nećemo stići na Itaku, ali nikad nećemo ni mrdnuti sa nje...

U velikoj pjesmi Konstantin Kavafi kaže: “Ona ti je dala divno putovanje./Bez nje ne bi ni krenuo na put./No ništa ti više ona nema dati./A ako je siromašnom nađeš, znaj prevarila te nije./Mudar kakvim si postao i s tolikim iskustvima/shvatićeš već što Itake znače”.

Malo je vjerovatno da će narednih dvadeset pet godina po dinamici i gustini moći da se mjere sa ovih prvih 25. Ali, nikad ne reci nikad...

(Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Kolumne" nisu nužno i stavovi redakcije "Vijesti")