ombudsman o 25 godina "vijesti"

Novinari se za druge bore, sebe ne štede

Mediji i ljudska prava idu ruku pod ruku. Ako to traje 25 godina i bilježi kontinuitet u privlačenju velikog broja korisnika informacija vjerovatno za to postoji dobar razlog… pa čak i onda kada se ne poklapa sa našim pojedinačnim ili partikularnim uvjerenjima, stavovima, razmišljanjima ili naprosto interesima

5976 pregleda 0 komentar(a)
Ilustracija, Foto: Shutterstock
Ilustracija, Foto: Shutterstock

Možda bi u nekim drugim istorijskim i društvenim okolnostima period od 25 godina bio nedovoljan da zaokruži sliku o doprinosu medija promociji i zaštiti ljudskih prava.

Međutim, vrijeme, ljudi i događaji na raskršću milenijuma značajno su ubrzali tok razvoja društva u tranziciji kada je u pitanju Crna Gora i kada su u pitanju mediji.

Nužno se nameće zaključak da na ovakvo pitanje nije moguć jednostran, niti jednostavan odgovor.

Čini se ipak da sve više sazrijeva svijest da se cjelokupan korpus ljudskih prava mora posmatrati kroz prizmu djelovanja medija, jer je u savremenim uslovima teško govoriti o njihovom ostvarivanju ako o tome nije moguća javna debata i ako primjeri kršenja ljudskih prava nisu medijski predstavljeni.

Odgovorno novinarstvo, zasnovano na profesionalnim i etičkim principima, mora stalno da u spektru svoje pažnje i svoje dnevne rutine ima ljudska prava, da ih afirmiše i podstiče njihovu zaštitu.

Za ocjenu jednog vremena i stvaranja nijesu bez značaja uslovi pod kojima se mediji osnivaju i djeluju. Pri tome je vrlo teško govoriti o apsolutnoj nezavinosti, još manje nepristrasnosti, jer kao što postoji raznolikost razloga i ciljeva prilikom rađanja medija, tako i dugoročna strategija medija može imati političke, ideološke, interesne, pragmatične, ekonomske i brojne druge ciljeve.

Kada su u pitanju ljudska prava taj prostor postaje bitno sužen i ostavlja vrlo malo mjesta za različito poimanje stvarnosti. Ovo posebno treba imati u vidu u vremenu nastanka “Vijesti”, jer se radi o vaskrsavanju još jednog važnog atributa savremenog društva, a to je medijski pluralizam u Crnoj Gori.

U odgovoru na pitanje u čemu se sastojao kvalitativni doprinos osnivanja “Vijesti” u procesu kreiranja medijske scene Crne Gore tog vremena, možda stvari treba postaviti tako da shvatimo šta je nedostajalo u tom prostoru do tada. I tada i danas, manjak medijskog pluralizma stvarao je i stvara rizik od dominacije jednog ili više medija pod uticajem istog monopola a što u konačnom može imati efekat potiskivanja onoga što neki ljudi mogu ili žele misliti, znati ili reći.

Čini se da su “Vijesti” upravo u tome imale ključnu ulogu razbijajanja dotadašnjeg/dotadašnjih monopola na informacije i demistifikovanje tabua o mnogim temama iz javnog života, stvarajući na taj način prostor za dalje jačanje medijskih sloboda kao neizostavnog dijela koncepta ljudskih prava.

Još jedan važan elemenat je u kontinuitetu karakterisao protekle dvije i po decenije. To su nesumnjivo informacije o registrovanim povredama individualnih i kolektivnih ljudskih prava i sloboda.

Iz vizure institucija koje se na direktan način bave zaštitom ljudskih prava nikako se ne može odreći važna uloga ovog, kao i drugih medija kao izvora informacije o kršenju ljudskih prava i sloboda, ali i korist od podizanja društvene svijesti o tome šta ta povreda konkretno nosi kao društvenu posljedicu i koliku štetu proizvodi.

Kada su u pitanju ljudska prava, nerijetko je slučaj da u javnom diskursu nema dovoljno saznanja niti o formi (definiciji), niti o njihovoj suštini.

U tom dijelu čitavo ovo vrijeme je izvjesno bio zapažen veliki medijski prostor ostavljen teoretičarima, pragmatičarima, zaštitnicima ljudskih prava, ekspertima u pojedinim oblastima, ali i žrtvama i svim drugim relevatnim sudionicima događaja koji su mogli i mogu imati bitnu ulogu u razvoju sistema ljudskih prava.

U najkraćem, ponuda medijskog sadržaja u ovih dvije i po decenije umnogome je pomogla shvatanju značaja, promociji i zaštiti ljudskih prava i sloboda. Pri tome treba imati u vidu da su različiti faktori opstruirali ove procese, a suštinski označavali pokušaje disciplinovanja uređivačke politike, što je u Crnoj Gori nažalost čest slučaj.

Kada su u pitanju teme o ljudskim pravima takva invazivna opcija ne samo da nije prihvatljiva, nego se najčešće vraća kao neprijatan bumerang onamo gdje je kao ideja i započela.

Afiniteti i okolnosti svakako da su imali i imaju uticaj na determinaciju prioriteta u kandidovanju tema o ljudskim pravima.

Prirodno je da se primat daje aktuelnosti trenutnih dešavanja, ali isto tako se stiče utisak da nijedna tema nije zaobiđena, niti je to iskreno rečeno u Crnoj Gori uopšte moguće.

I upravo u tom diverzitetu i heterogenosti društva nije lako održati svojevrstan balans između potreba i rezultata. Svodeći bilans čini se da izvan fokusa nijesu ostale ni ranjive grupe, odnosno različite manjine (etničke, vjerske, seksualne) o čijim je pravima, a još više o nedaćama sa kojima se suočavaju, potrošeno dosta vremena i hartije tokom svih ovih godina.

Negdje tu uz sve nabrojane teme skoro po pravilu na margini ostaju novinari.

Oni od kojih se očekuje da opravdaju svoj mukotrpno zarađeni hljeb tako što će se dopasti svima i nikome neće stati na put u ostvarivanju često ili uvijek suprostavljenih interesa u duboko podijeljenoj Crnoj Gori. Oni koji osim svog položaja treba da strahuju za svoj fizički i psihički integritet samo zato što rade svoj posao…

Pod pritiskom ili bez njega, izostanak bilo kojeg dijela mozaika medijske scene može nas ostaviti uskraćenim za informaciju, možda baš onu koja je ključna za ostvarivanje nekog ljudskog prava i slobode.

Mediji i ljudska prava idu ruku pod ruku. Ako to traje 25 godina i bilježi kontinuitet u privlačenju velikog broja korisnika informacija vjerovatno za to postoji dobar razlog…pa čak i onda kada se ne poklapa sa našim pojedinačnim ili partikularnim uvjerenjima, stavovima, razmišljanjima ili naprosto interesima.

Uostalom, zar nismo zdušno i dugo prizivali vrijeme u kojem će svako slobodno reći što misli pod uslovom da to ne šteti osnovnoj supstanci: ljudima i ljudskim pravima…

Konačno, partnerski odnos medija sa instutucijama koje štite ljudska prava jeste važan preduslov i ove i svih drugih sloboda u jednoj državi, ali samo ako institucije to na vrijeme i ozbiljno shvate.

Autor je Zaštitnik ljudskih prava i sloboda

(Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Kolumne" nisu nužno i stavovi redakcije "Vijesti")