ZAPISI SA UŠĆA

Samoubistvo kao apsurd

Svjetski dan prevencije suicida nameće temu o kojoj se u našoj kulturi uglavnom ćuti. Iako su Crnogorci regionalni prvaci po stopi suicida, a slijede Mađari, Slovenci i Hrvati, o tome se skoro ne priča van crnih hronika

9343 pregleda 6 komentar(a)
Foto: facebook.com
Foto: facebook.com

„Postoji samo jedan istinski ozbiljan filozofski problem: samoubistvo“. Francuski pisac Alber Kami je u „Mitu o Sizifu“ postavio pitanje koje možda nekome izgleda apsurdno - da li vrijedi ili ne vrijedi živjeti. U odnosu na osamdesete kada sam čitao Kamijevu knjigu, ali još više u odnosu na 1942. kada je knjiga objavljena, svijet se promijenio. Ali jednom postavljeno pitanje ne može se više vratiti u knjigu i zapečatiti. I današnji svijet mora da živi sa njim. Dajući odgovore ili ignorišući ga.

Kad ode neko blizak

Oduvijek su postojali ljudi kojima apsurdno nije bilo to pitanje već im se takvom činila sopstvena egzistencija. Tu su, među nama. Primijetimo ih tek kada odluče da okončaju svoj život. Rekao bih da nas svako svojevoljno napuštanje života posebno potrese u odnosu na vijesti o „normalnim“ smrtima. Jer je naša civilizacija zasnovana na produžavanju sopstvenog trajanja po svaku cijenu.

Desilo se da je moj brat od ujaka kao mladić tek stasao za vojsku jednog vrelog ljeta, baš tih osamdesetih, otišao na kupanje do Morave. Nije se više vratio. Na obali su našli uredno složenu odjeću. Nikada nećemo znati da li je on tražio vir ili je vir našao njega. Naročito posle rata i egzila pomišljam da je suicid veoma tragičan ljudski izum. Milioni su htjeli da žive, ali im ratovi, istrebljenja, bolesti nisu dali. Stotinama hiljada ljudi na ovoj planeti dat je život, ali oni ga nisu htjeli.

Svakih četrdesetak sekundi u svijetu neko digne ruku na sebe. Moje radijsko iskustvo mi kaže da čitanje jednog reda u tekstu traje oko četiri sekunde. Svakih desetak redova ovog teksta - neko od nas odluči da konačno ode u nepovrat. Statistike Svjetske zdravstvene organizacije govore o 800.000 suicida godišnje. Jedan cijeli narod nestane pred našim očima, jedan cijeli Frankfurt.

Sergej Jesenjin (1895-1925)
Sergej Jesenjin (1895-1925)foto: Commons.wikimedia.org

Nije novo mrijeti prije svog časa”

Mašta pisaca, naročito pjesnika koji odluče da ne žele da žive ponekad je bizarna. Silvija Plat je spremila djeci doručak i onda zavukla glavu u rernu udišući otrovne gasove. Ernest Hemingvej se ubio lovačkom puškom. Nakon što su joj njemačke avionske bombe uništile kuću u Londonu, Virdžinija Vulf je osjetila da gubi razum. Džepove kaputa napunila je kamenjem i ušla u rijeku Uz. Džek London se predozirao morfijumom. Čezare Paveze je zapisao: “Doći će smrt i imaće tvoje oči”. Popio je tablete u hotelskoj sobi u Torinu. Štefan Cvajg i njegova supruga su se predozirali barbituratima u Brazilu, gdje su se obreli bježeći od nacista. Umrli su držeći se za ruke.

Jesenjin je u oproštajnoj pjesmi zapisao: „Nije novo mrijeti prije svog časa,/ Al ni život nije novost prava”. Zvanična verzija je glasila - samoubistvo. U drugoj verziji njegove smrti, ubijaju ga agenti Službe i insceniraju samoubistvo. Majakovski je osudio način na koji je Jesenjin navodno sebi prekratio život. A onda se i on ubio. Za razliku od Jesenjina, Majakovski je to dokazano učinio bez tuđe asistencije. U oproštajnoj poruci molio je one koji ostaju da mu oproste, konstatovao da „to nije način” i da ga ne preporučuje, ali i da nema izlaza. Nije bilo izlaza ni za Marinu Cvetajevu, najveću rusku pjesnikinju prošlog vijeka, koja se objesila na tremu kuće u kojoj je imala sobu. Jedan od razloga koji navodi jeste sin, njegova dobrobit („sa mnom će propasti”).

Zbogom lijepi i strašni živote!“

Neki pjesnici koji su preživjeli nacistički teror kao Paul Celan mogu se nazvati kasnim žrtvama tog terora. Celan je 1970. u Parizu skokom sa mosta Mirabo u Senu oduzeo sebi život. Tako je od užasa umro čovjek koji je umio da užas prošlog vijeka opjeva na njemačkom jeziku.

Ni mi nismo lišeni slavnih samoubica. Teško mi je bilo da Branka Ćopića, čovjeka koji je stvorio vedre književne junake mog djetinjstva, spojim sa onim Ćopićem koji sa Brankovog mosta skače na beton. Nešto slomljeno, duboko tužno i uplašeno živjelo je u istom biću pored vedrine i raskošnog dara. Njegova oproštajna poruka glasila je: „Zbogom lijepi i strašni živote!“

Branko Miljković je nešto drugo. U pjesmi „Balada” je zapisao: „Kad mastilo sazre u krv svi će znati, da isto je pevati i umirati”. Pjesnik je takoreći programski najavio svoju smrt. Zvanično se veli, da se objesio u Zagrebu 1960. Samo što ima i onih koji kažu da je, kao u slučaju Jesenjina, u pjesnikovom navodnom samoubistvu Služba imala svoje prste.

Jedna strašna bolest po meni će se zvati”

Miljković je ostavio ovaj stih, no te bi se riječi isto tako mogle odnositi na jednu drugu epohu. Ta bolest - težnja ka samouništenju - mogla bi se po kratkom Geteovom romanu, objavljenom 1774. zvati i „verterizam”. Posle štampanja knjige „Jadi mladog Vertera” uslijedio je talas samoubistava mladih ljudi koji su za svoje jade tražili isti lijek kao i Geteov Verter - smrt. To je uplašilo i samog Getea koji je u drugoj verziji „Vertera” 1787. preradio čin samoubistva kako bi izgledao manje atraktivan. „Efekat Verter” je sve do danas naziv za zavodnički zov umjetničkih djela - od knjiga do filmova - koji mlade ljude mogu podstaći da učine korak za koji ne postoji komanda „undo”.

Jedan od primjera je američka veb serija „13 razloga” zasnovana na istoimenom romanu Džeja Ašera koju je Netfliks emitovao od 2017. do 2020. U seriji jedna srednjoškolka prije svog suicida snima 13 razloga zbog kojih ne može više da živi. Treba li reći da je serija sa jedne strane imala veliki uspjeh, ali sa druge opet potakla diskusiju o „efektu Verter”?

Manji nivo vidljivosti ali vjerovatno i veću toksičnost imaju grupe ili „izazovi“ na društvenim mrežama koji podstiču suicidalni potencijal naročito kod maloljetnika.

Virdžinija Vulf (1882-1941)
Virdžinija Vulf (1882-1941)foto: Commons.wikimedia.org

Kultura suicida - antičko nasljeđe

Ma koliko problem izgledao moderan, on uopšte nije bio nov. Antička Grčka ga je poznavala čak vrlo dobro. Filozofska škola stoa je zagovarala racionalan odnos čovjeka prema sopstvenoj smrti. Ako život nije vrijedan življenja, razumnije je umrijeti. Dobar život nije neizostavno dug život. Stoici su smatrali da veliki bolovi izazvani bolešću, siromaštvo, glad ili tiranska vladavina jesu razlozi da se život dobrovoljno napusti. Učitelj stoičke filozofije Hegesija Kirenski živio je tri vijeka pre Hrista. Toliko je nadahnuto govorio o tome da je sreća nemoguća, a život besmislen, da su ga prozvali „nagovarač na smrt“ ili „učitelj smrti“. A tadašnji vladar mu je zabranio da govori jer se više njegovih slušalaca posle filozofske besjede - ubilo. Dakle, savremeni „efekat Verter“ je u suštini prastari civilizacijski problem.

Nekoliko vjekova posle „učitelja smrti”, rimski car Marko Aurelije je negdje kod Sremske Mitrovice saznao da je teško bolestan. U skladu sa stoičkom filozofijom, čiji je istaknuti predstavnik bio, on je odbio da jede i pije i tako ubrzao svoj kraj.

Treba li nabrajati velika imena iz antičkog svijeta koja su sama okončala svoj život- od Kleopatre do Sokrata ili Seneke? Tek je hrišćanstvo ukinulo dominaciju stoičke filozofije u grčkoj i rimskoj kulturnoj eliti.

Od biblijskog do sociološkog tumačenja

Posebno civilizacijsko poglavlje čine kolektivna samoubistva. U sedamdeset i trećoj godini nove ere Elaezar je u tvrđavi Masada poveo svoje jevrejske podanike u smrt uvidjevši poraz od rimskih trupa. Tog dana je od sopstvene ruke umrlo 960 ljudi. Na drugom kraju svijeta, Rimska imperija se suočavala sa sličnim fenomenom - poraženi germanski ratnici su se često probadali sopstvenim mačem nakon poraza. A njihove žene bi prvo ubile djecu, pa onda sebe, ne želeći da padnu u ruke neprijatelja. I taj fenomen se ponavljao kroz epohe. Manje su poznati događaji na istoku Njemačke, pri kraju Drugog svjetskog rata. Maja 1945. nadiruća sovjetska armija je bila pred kapijama varoši Domin u Meklenburgu-Prednjoj Pomeraniji. U tri dana prije dolaska sovjetske armije, usljed straha od osvete, užasnih glasina i nacističke propagande sebi je život uzelo 900 ljudi.

U suicidu hrišćanstvo vidi oholu pobunu stvorenja protiv Stvoritelja. Stoga su hrišćanske crkve dugo samoubicima zabranjivale sahranu na svojim grobljima kao i vjerski obred.

Francuski sociolog Emil Dirkem je u svom dijelu „Le suicide“ 1893. postavio temelje razumijevanja ovog društvenog fenomena. Ukratko, njegovi nalazi su sljedeći: muškarci se češće ubijaju od žena, ali udate žene koje duže ne mogu da dobiju decu pokazuju veću sklonost samoubistvu od ostalih žena. Samci sebi češće oduzimaju život od oženjenih ljudi, parovi bez djece češće nego oni sa djecom. Protestanti su više ugroženi od katolika i Jevreja, vojnici od civila. U miru se ljudi više ubijaju nego u ratu, u Skandinaviji više nego u ostatku Evrope. Obrazovaniji se češće ubijaju od neobrazovanih, ali korelacija sa religiom je snažnija.

Slika Marka Rotka (1903-1970)
Slika Marka Rotka (1903-1970)foto: Moma.art

Današnje stanje

Od Dirkema znamo da se ne radi o genetskim, rasnim i drugim „urođenim” karakteristikama ljudske grupe u kojoj pojedinci češće sebi prekraćuju život nego u drugim grupama. Kultura i vjera kojom smo okruženi, naša veća ili manja integrisanost u porodicu i društvenu grupu, predstavljaju faktore rizika. U Japanu je sepuku - ritualno samoubistvo pripadnika samurajske kaste - dugo izazivalo poštovanje pa i divljenje. U drugim krajevima svijeta se nad kućama samoubica nadvijao teški oblak stigme - sramote uvijene u ćutanje.

Biohemijska istraživanja su nas dovela do razumijevanja kliničke depresije, koja je često dovodila do osjećanja totalne nepodnošljivosti života. Pravovremena dijagnoza i dobri ljekovi spasavaju bezbrojne živote.

Mračna statistika

Statistički podaci Svjetske zdravstvene organizacije demantuju sva jednostavna objašnjenja. Najveću stopu samoubistva zabilježila je Kraljevina Lesoto, državica od dva miliona stanovnika okružena Južnom Afrikom. Nazivaju je i „Kraljevina neba“ jer je veći dio njene teritorije iznad 1.000 metara nadmorske visine. Problemi su nezaposlenost i činjenica da je svaki četvrti stanovnik zaražen sidom. Ali takav slučaj nije u visokorazvijenoj Južnoj Koreji koja je na četvrtom mjestu u svetu po broju samoubistava na 100.000 stanovnika, ili u Litvaniji koja je na sedmom mjestu.

Regionalni prvaci su Crnogorci (14), slijede Slovenci (16), Mađari (21), Hrvati (22). Srbija je tek na pedesetom mjestu, Bosna i Hercegovina pet mjesta iznad nje, Sjeverna Makedonija još dalje od suicidalnog vrha (65), a od regionalnih zemalja veoma niske stope suicida bilježe Grčka (131) i Albanija (143). Ljudi se rijetko ubijaju na Kipru (153), Turskoj (171), a to se skoro ne događa na Jamajci (172). Prije nego što počnemo da hvalimo karipsku klimu kao generator mentalnog zdravlja bilo bi dobro da znamo da je Kuba udaljena samo 150 kilometara, a da su stanovnici tog ostrva, uprkos našoj klišeizovanoj predstavi o „siromašnim a srećnim ljudima“ po stopi samoubistva na visokom 31. mjestu u svijetu. Ukratko - statistika pokazuje da su uzroci koji dovode do samoubistva složeni i da se ne mogu svesti na jednostavne ključeve - siromaštvo, nerazvijen zdravstveni sistem, pritisak zajednice, razne društvene i lične krize.

Riječ koja osuđuje

Trebalo bi, možda, da preispitamo i način na koji označavamo ovaj fenomen. Riječ samoubistvo sadrži osnovnu riječ - ubistvo. Svi koji smatraju da tako kriminalizuju ljudsko biće koje je diglo ruku na sebe radije upotrebljavaju riječ suicid. Na latinskom ona ima slično značenje, ali, kao i mnoge druge latinske riječi, zvuči vrijednosno neutralnije, pa je zato za zastupnike ove teze prihvatljivija. Njemačka riječ „slobodna smrt“ (Freitod) je rođena u djelu „Tako je govorio Zaratustra“ Fridriha Ničea: „Slobodnu smrt vam propovijedam, koja se ne prikrada kao vaša cerekajuća smrt, već koja dolazi, jer ja to hoću“. Ovo je već posebno poglavlje - “slobodna smrt” se iz filozofskog djela za više od jednog vijeka preselila u zakone nekih zemalja kao mogućnost data građanima da izbjegnu mrcvarenje neizlječivim bolestima ili staračkom nemoći i da pod kontrolisanim uslovima prekinu svoj život.

Da se vratimo Alberu Kamiju. Život možda jeste apsurdan, kako on kaže, ali suicid je dvostruki apsurd. Jer je apsurdno na taj način izbjegavati apsurd.

(Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Kolumne" nisu nužno i stavovi redakcije "Vijesti")