ZAPISI SA UŠĆA

Život u farmerkama

Krajem septembra se navršava 120 godina od smrti jednog bavarskog Jevrejina čije ime je obilježilo prošli vijek, a time i moju mladost u njemu: Leb Štraus će u istoriju ući sa svojim američkim imenom Levi

3762 pregleda 2 komentar(a)
Odjeća farmera iz 1930-ih, Foto: FB
Odjeća farmera iz 1930-ih, Foto: FB

Za farmerke sam stasao u sedamdesetim. Na crno-bijeloj fotografiji stojim pred osnovnom školom “Slobodan Bajić Paja” u Kalesiji. Izdužio sam se - najviši sam u razredu. Gore majica bez ukrasa. Dolje farmerke koje se od koljena šire u lijevak. Neki bi rekli i zvono. Čuvene zvonare ili zvonarice . Vidim da ih danas zovu zvoncare. Nisam ih sam izabrao. Pretpostavljam da je to bio uticaj starije sestre. Generacijski sam imao sreće - onima koji su desetak godina prije mene navlačili ovaj produkt dekadentnog zapada, ponegdje nisu dozvoljavali da uđu u škole. Tada su i dugokose mladiće slali na šišanje. Ali ja sam došao na gotovo. U bosanskoj provinciji već su u napuštenim opštinskim prostorijama organizovali disko večeri. Starija generacija je donijela prve strane ploče. Na njihovim omotima - kao na onom na kojem je pisalo Sticky Fingers - farmerke su izgledale mangupski, frajerski, zapadno. Mislim da je tekstilna industrija i u socijalizmu profitirala od drskosti Rolingstonsa. Mladi su mislili da Džegerova harizma stanuje u njegovim farmerkama, da će, ako se domognu takvog odjevnog predmeta i oni postati mali Džegeri.

famerke

Lažnjak Doringo

Već druge farmerke kupio sam u Tuzli na pijaci. Novopečeni gimnazijalac nije više htio da nosi bezimene farmerke koje je komšinica donosila iz Turske. Stiskao sam dinare u džepu, koje mi je majka tutnula u ruku tog jutra. Na tuzlanskoj pijaci su na svakom ćošku stajali crnomanjasti tipovi, kakve će Jugoslavija docnije upoznati u Kusturičinom filmu „Sjećaš li se Doli Bel”. Jedan od njih mi je uhvatio pogled, zakoračio prema meni i upitao: „Šta treba, tole, sat, jakna?” Oklijevajući, objasnio sam mu da hoću farmerke. Odveo me je do prvog haustora i rekao da tu sačekam. Mirisalo je na vlagu i jesen. Kroz vrata haustora se vidjela stara vijećnica koja je, kao i cijeli stari grad neprimjetno ali uporno tonula u zemlju iz čije utrobe su vadili slanu vodu.

Švercer se brzo pojavio sa farmerkama ispod ruke, rekao mi je da brzo probam. „More ko naić, ima milicije”, požurivao me. Prodao mi je prve farmerke u životu koje sam lično izabrao. „Prva liga, iz Trsta”, rekao je pomalo podrugljivo. Kod pijačara nikad ne znaš da li su zaista ljubazni ili ti se podsmijevaju. Ovaj mi se - kako sam otkrio kod kuće - podsmijevao. „Doringo” farmerke su imale pogrešno ušiven šav na jednoj nozi. Ali sam ih nosio - nije bilo para za druge.

Dizajnerske farmerke

Farmerke su se tih godina suzile i pripile uz tijela, skoro niko, osim ponekog umornog hipika, nije nosio one sa zvonastim nogavicama. Još jednom sam ih kupio na tuzlanskoj pijaci, ovaj put blijedoplave. Majku sam nagovorio da na njih prišije razne zakrpe od ostatka drugih farmerki. Tako sam odlazio na prve probe svog benda. Bio sam čudo u čaršiji. Mislim da su te farmerke preteče dizajnerskog džinsa. Tračak panka u mojoj poznohipijevskoj garderobi.

Smjenjivale su se godine, sa njima i moda oko mene. Momci i djevojke više nisu ulazili sa novim farmerkama u kade ili u morsku vodu, da bi se štof bolje propio uz telo. Došle su “pumparice” - one koje se danas zovu “šargarepa” farmerke. Vrećasta odjeća u kojoj su iščezavale i krive i prave ženske noge.

Svašta se nosilo tih godina. Oni koji nisu učili engleski nisu u nazivu „Rifle” prepoznavali vatreno oružje, a u nazivu “Wrangler” - kavgu. A bilo je logično - kauboji vole i puške i kavgu. Prve “leviske” su bile iz jednog beogradskog komisiona. Druge iz Trsta. Treće iz Varteksove prodavnice - osamdesetih je ova varaždinska firma po licenci počela proizvoditi kultne farmerke firme koja ih je izmislila.

Dejvis i Štraus
Dejvis i Štrausfoto: FB

Leb Štraus

Levis koje su snobovi među nama uvijek izgovarali kao „livajs” imale su status Zevsa među ostalim grčkim bogovima. Meni je dugo bilo dovoljno samo da ih nosim. Onda sam se zainteresovao za istoriju farmerki.

Saznao sam kako je sve počelo. Iznad stražnjice mladi su nosili ime Levi Štraus - a malo ko od njih zna da je čovjek tog imena zaista postojao. Rođen je kao Leb Štraus u mjestašcu Butenhajm u franačkoj oblasti koja je danas u Bavarskoj. Porodica je jevrejska, a vrijeme teško. Otac Hirš, nadničar, umire od tuberkuloze kada je Lebu 16 godina, majka Rebeka, kao mnogi siromašni Evropljani nadu polaže u Novi svijet. Majka sa sinom i dvije sestre odlazi u Ameriku. Potom dolaze i dva starija brata koji se u Njujorku bave trgovinom tekstilom. Štraus uzima ime Levi i postaje američki državljanin. Trgovački zanat je ispekao sa braćom. Njemu je 24 godine kada slijedi zov zlatne groznice sa Zapadne obale. Sa bratom i zetom osniva firmu za trgovinu odjećom i opremom koje su bile potrebne bujici ljudi sa istoka. Ubrzo je shvatio da ljudi u potrazi za zlatom moraju imati jake pantalone. Najprije je te pantalone počeo da pravi od šatorskog platna. Ali slaba tačka su bili šavovi i džepovi koje su tragači za zlatom punili svakojakim materijalom. Uprkos priči o nastanku farmerki prilikom Štrausovih posjeta nalazištima zlata, njih je stvorio neko drugi - jedan krojač iz Rige.

Od Jakoba Jofisa do Džekoba Dejvisa

Kada se Jakob 1834. rodio u jevrejskoj porodici u Rigi, Letonija je bila dio Ruske Imperije. On je u Sjedinjene Američke Države emigrirao 1850. Nadničario je u okolini San Franciska, a 1870. je u Rinou, u Nevadi postao krojač. U njegove proizvode spadale su stvari neophodne za svakog kauboja, kao što su, recimo, šatori i ćebad za konje. Materijal je pojačavan bakarnim zakivcima.

Jednog dana krojaču iz Rige došao je korpulentan čovjek i zamolio ga da napravi pantalone koje neće pucati po šavovima. Jakob koji je u Americi postao Džekob Dejvis sašio je pantalone i pojačao kritična mjesta bakarnim zakivcima.

Posao je krenuo, jer se pokazalo da je model skoro neuništiv. Konkurentski krojači su brzo shvatili šta treba da rade. Džekob Dejvis je htio da zaštiti svoj svoj patent, ali nije imao 68 dolara, koliko je koštalo upisivanje patenta.

Njegov dobavljač štofova, prije svega denima i šatorskog platna, bio je Levi Štraus. On je imao 68 dolara i bistrinu da shvati šta je krojač iz Rige kreirao. Postali su poslovni partneri. Ostatak je istorija. Da je ta stara gospođa Istorija malo pravednija, svi bismo mi, kao djeca druge polovine prošlog vijeka, rado nosili „Dejviske”, a ne „Leviske”.

Možda je mala utjeha da je unuk krojača iz Rige 1935. osnovao kompaniju koja proizvodi pantalone - Ben Dejvis.

Farmerke
foto: Shutterstock

Plavo kao Indija

Cijeloj priči nedostaje boja. Indigo - u svom korijenu ova riječ čuva grčki izraz za „indijski - jeste istočnoindijska biljka iz koje se dobijala boja za platno. Našli su je u ostacima odjeće u Peruu - stara je najmanje 6000 godina. Faraonske mumije su bile uvijene u platno koje je indigom bilo obojeno u plavo. Starost 4400 godina. Cezar je u svojim Zapisima o galskom ratu spomenuo da Kelti prije odlaska u boj svoje lice oboje u plavo. Prema Pliniju Starijem indigo je posle purpura najuglednija boja u antičkom svijetu. Stara Indija se razvila u svjetskog liferanta indiga - brodovi su plovili prema Japanu, Perziji ili Egiptu. Evropa koja se budi iz srednjovjekovnog sna sama gaji nasade ove dragocjene biljke. Preskočiću sve one vjekove u kojima se za indigo ubijalo i ratovalo, u kojima je pronalazak vodenog puta za Indiju za Evropu značio eksploziju plavog.

Najinteresantnija mi je priča o saharskom berberskom narodu Tuarezima. Muškarci su nosili tagelmust - turban sa maramom za lice. Taj odjevni predmet se farbao indigom bez vode - treba li reći da je u pustinji voda skuplja i od indiga. Zbog takvog postupka, platno je otpuštalo pigment i svaki Tuareg je imao plavu kožu. Zvali su ih i „plavi ljudi iz pustinje”.

Početkom prošlog vijeka sintetički indigo je pripremio svijet za masovnu proizvodnu farmerki.

Štof iz grada Nima

Priči nedostaje pravi materijal od kojeg su farmerke. Zove se denim - grubi pamučni materijal iz Nima, grada na jugu Francuske u kojem se u manufakturama proizvodi još od 17. vijeka. Džins - američka oznaka za farmerke - nastala je tako što su mornari iz Đenove imali grube pantalone od denima. Đenovljani su viđani u američkim lukama. Na francuskom se Đenova kaže Žen (Gênes), a od toga su Amerikanci stvorili džins (jeans).

Tako su se u Americi susreli francuski štof, indijska boja, Đenova i dva evropska Jevrejina - jedan je bio dobar krojač, drugi dobar trgovac. Stvorene su pantalone koje će brzo osvojiti radničku i farmersku klasu, ali tek šezdesetih godina prošlog vijeka postaće simbol pobune protiv uštogljenog svijeta.

foto: FB

Danas ih u raznim prilikama oblače i moćnici, kako bi prikazali svoju bliskost sa narodom, opuštenost, životni stil.

Odavno nosim „no name” farmerke. One iz Sandžaka su bolje od onih iz zapadnih robnih kuća, ove druge svakako izrađuju dječije ruke u Aziji. Što se pantalona od plavkastog denima tiče, Istanbul je postao metropola, a Trst sopstvena sjenka. Najbolje farmerke šiju Japanci jer su za svoje manufakture pokupovali stare američke mašine. A Levi’s proizvodi u Meksiku. I ko zna gdje još.

Preskočio sam devedesete i dvijehiljadite, u kojima su reperi uspješno prenijeli crnačku srozanu odjeću (Baggy Pants) iz zatvora - tamo se oduzimao kaiš - na ulice i napokon u dizajnerske butike. Takvu modu sam prepustio sinu. Kapitalističko ubrzanje zvano globalizacija u samo nekoliko godina svaki skandal ili pobunu pretvori u inovaciju, a potom u luksuz.

U nedostatku boljih ideja, danas mladima nude našu modu od prije pola vijeka. Lijepa je i ova današnja omladina u zvon(c)arama. Ali bez obzira šta pisalo na njihovim etiketama - nisu original.

(Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Kolumne" nisu nužno i stavovi redakcije "Vijesti")