STAV

Od petohljebnice do Habermasa

Standardi koje nameće vladina vlast moraju biti neutralni od vjerskih dekreta i moraju podržavati principe jednakosti i slobode koji karakterišu ustavnu demokratiju

3915 pregleda 8 komentar(a)
Foto: Wikipedia.org
Foto: Wikipedia.org

Uvijek sa pažnjom i zadovoljstvom pročitam tekstove gospodina Gojka Perovića na stranicama ovog portala. Tako je bilo i sa tekstom „Petohljebnica“ od prije neki dan. Tu gospodin Perović, sa razlogom, brani pravo gospođe Danijele Đurović da prisustvuje jednom crkvenom obredu. Pretpostavljam da je negodovanja zbog tog čina bilo po „društvenim mrežama“ pa njesam upoznat sa detaljima jer to prosto ne pratim. Međutim, u širem kontekstu gospodin Perović piše o savremenoj ulozi crkve pa samim tim i SPC-a pozivajući se na jednog od najvećih filozofa današnjice, Jirgena Habermasa. Tekst počinje parafrazirajući stavove ovog filozofa a završava njegovom tezom o „postsekularnom dobu“. Bez obzira na lično zadovoljstvo činjenicom da se jedan predstavnik SPC u Crnoj Gori poziva na stavove Habermasa, „rađa se obaveza da se stvari pojasne“ kako to reče i sam gospodin Perović. Naravno u kontekstu uloge SPC u našoj državi, a sve kroz prizmu stavova pomenutog filozofa o ulozi religije u savremenom društvu.

Prije svega i u najkraćem, misao Jirgena Habermasa prošla je kroz tri faze u poimanju religije i društva. On je u prvoj fazi, pod uticajem Frankfurtske škole, na religiju gledao kao na „stvarnost koja otuđuje“ predviđajući njen „nestanak“. U drugoj fazi, posebno u tekstu „Postmetafizička misao“, predviđanje o „nestanku“ religije zamjenjuje pozivom na „privatizaciju“ pravdajući to činjenicom da je religija egzistencijalna nužnost „neophodna običnom životu“, te da dobrom dijelu stanovništva religija nudi „utjehu“. I konačno, zbog potrebe da politička filozofija mora da vodi računa o fundamentalnoj stvarnosti i da traži odgovarajući pravni okvir da se to prilagodi, kao i zbog snažne kritike prije svega Dejvida Trejsija i Vilijama Majera, Habermasov stav je pretrpio poslednju promjenu koja se ogleda u djelima kao što su Budućnost ljudske prirode i Između naturalizma i religije. On tu podržava pojam „publikovanja“ i poziva religiju da na osnovu svojih temeljnih učenja poboljša „moralne intuicije“. U ovoj trećoj fazi svoje misli Habermas predviđa dolazak „postsekularnog društva“ (što naglašava gospodin Perović u svom tekstu) u kojem pojedinac ne odričući se svoje autonomije ponovo otkriva osjećaj transcendencije i vjerske pripadnosti.

Doba kolonizacije svijeta „turbo kapitalizmom“ koja je rezultirala „nepodnošljivim uslovima“ marginalizacije, nesigurnosti i nezaposlenosti, Habermas definiše na sledeći način: „Modernizacija je skrenula sa kolosijeka do tačke u kojoj je eliminisala svaku vrstu solidarnosti koju je imala za cilj da promoviše“. Ekonomija je sada hegemonistička i „funkcioniše kao medij koji kontroliše svaki aspekt života“. Ništa i niko ne može izbjeći carstvo robe koje za posledicu ima „gubitak svakog osjećaja brige za društvene patologije“. U situaciji trijumfa utilitarne slobode, gdje se pojedinci „centriraju“ oko sopstvenog ega i ideoloških efekata kapitalizma, Habermas vidi ulogu religije. On smatra da ona može da pomogne da se uspostavi ideja solidarnosti i suprostavi otuđenju. Religija po njemu „shvata simptome propalog života“ i „predstavlja izvor kulture koji može da promoviše standarde svijesti i građanske solidarnosti“. Habermas tvrdi da „gubitak funkcije“ religije ne vodi njenom „gubitku značenja“. Ovo priznanje ne odražava sklonost ka esencijalističkom mišljenju. Naprotiv.

Čak i ako priznaje da religija treba da igra ulogu u istoriji, to nije ista vrsta uloge kakvu su zamislili Karol Vojtila ili Jozef Racinger. Kao i Kant, Habermas smatra vjeru kao dodatak razumu a ne njegovu osnovu. Njegov stav funkcioniše na dva nivoa: na planu religioznog uvjerenja, društvo ne smije da nameće jedinstven standard ponašanja svojim građanima; na planu institucionalnog poretka, država mora biti slobodna da djeluje mimo svake vrste potčinjavanja stavovima vjerskih zajednica. On snažno odbacuje mišljenje konzervativizma i mogućnost homogenizacije društva smatrajući da je svijet obilježen činjenicom pluralizma, posebno kulturnog pluralizma. Pojedince i grupe razdvajaju ne samo različiti pristupi Crkvi i spasenju već i duboko različiti „načini razmišljanja, osjećanja i djelovanja“. Mnogi su sada izvan vjerskih krugova. Debata u bioetici svjedoči ovom „ratu bogova“. Takmičenje između onih koji žele da život podvedu pod objektivan standard ponašanja i onih koji žele da prepuste njegovu odlučnost „ekskluzivnom humanizmu“. Ova praktična situacija isključuje svaki pokušaj svođenja na jedinstvo, osim upotrebom sile, smatra Habermas. Konzervativni stav je takođe moralno neprihvatljiv jer povezuje ljudsko dostojanstvo sa aksiomom „kreaturnosti“, Habermas zastupa princip „suštastvenosti“. On vjeruje da je „čovjek slučajno sporedan i prvobitno veliki“. Uloga čovjeka je da izgradi moralni poredak u kom živi, daleko udaljen od naredbi tradicionalnog autoriteta. „U demokratiji“, piše Habermas, „subjekt suvereniteta se ne hrani pretpolitičkom supstancom“. Osim toga smatra da država može i mora da bude neutralna u pogledu različitih moralnih vizija svijeta. On ne razumije kako američki predsjednik može da se zaklinje u Bibliju i da se moli javno. Slijedeći Tomasa Džefersona Sjedinjene Države su se gradile na ideji da se mora učiniti sve da država ostane odvojena od vjerske sfere i da se pruži najveći mogući prostor za razvoj vjerskih uvjerenja. On je veoma kritičan prema ritualima „građanske religije“ u SAD. U demokratiji ni vlada ni birokratija ni pravosuđe ne mogu koristiti vjerske argumente da opravdaju svoje postupke zato što bi to osporilo „neutralnost države“, kao i zato što „zakon mora biti opravdan na jeziku koji svi ljudi razumiju“. Stoga žali zbog odluke Vrhovnog suda SAD u predmetu Viskonsin protiv Jodera (1972) koja je Amišima dala pravo da svoju djecu izuzmu iz javnog obrazovanja poslije četrnaeste godine.

Vjerski sadržaj ne može da prožima državni aparat (kao što je danas slučaj u Iranu...) i da potom diktira pravni sadržaj. Standardi koje nameće vladina vlast moraju biti neutralni od vjerskih dekreta i moraju podržavati principe jednakosti i slobode koji karakterišu ustavnu demokratiju. Sa druge strane vjerske zajednice moraju poštovati autonomiju svojih pripadnika pa stoga snažno osuđuje njemačke biskupe koji su davali izborne instrukcije svojoj pastvi u Adenauerovo doba. Kako on kaže: “Crkvama nije dozvoljeno da zamijene svoje duhovne autoritete iz razloga koji će vjerovatno naići na široki odjek. Oni treba da se pridržavaju principa liberalizma, uključujući 'održivi dissensus' (pluralizam) i 'deliberaciju kao izvor prava' (narodni suverenitet)“. Jedno od najvećih dostignuća ustavne demokratije je to što crkvama nije dozvoljeno da prodiru ili obuhvate državni aparat, smatra Habermas.

I da završim jednom rečenicom iz Habermasovog djela Između naturalizma i religije: „Moramo izvoditi kulturna prava iz principa nepovredivosti ljudskog dostojanstva“.

Da li je djelovanje SPC-a u Crnoj Gori u saglasnosti sa stavovima o ulozi religije u savremenom društvu Jirgena Habermasa prosudite sami. Ali pozivanje gospodina Perovića na upravo te stavove je od neprocjenjivog značaja.

Autor je politikolog

(Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Kolumne" nisu nužno i stavovi redakcije "Vijesti")