BALKAN

Još četiri otete godine

Bili su izbori i mi na izborima, a kad se podvuče crta pod predizbornu kampanju i pod naš zajednički bilans, teško se oteti utisku o tome da je minuli mandat vlasti bio uzimanje naših godina i naših života

1843 pregleda 0 komentar(a)
Foto: Reuters
Foto: Reuters

Jedva sam dočekao subotu, 1. oktobar, da odahnemo, jer smo se kutarisali predizborne kampanje i dočekali osvježavajuću dezinfekciju javnog prostora od svega što nas je u septembru obilno kontaminiralo. Pravo olakšanje je bilo u subotu ujutro u medijima, posebno na društvenim mrežama, otvoriti neki portal i dočekati da bljesne normalan tekst, fotos ili grafičko rješenje, a ne da ti, usred čitanja, u oči uskoče našminkana, plastificirana i kičerajski skockana lica kandidata, koji te tako skoro prestrave, plus što ti, ničim izazvani, kvare čitalački ugođaj.

Dubinski snimak

Dan kasnije, glasali smo onako kako je uobičajeno - uz opet mnogo onih koji su odlučili da im neko drugi izabere vlast. Bez obzira na motive njihove odluke da se poštede izlaska na birališta, čini se da se - o tome kad je riječ - dramatične, pažnje vrednije i veće promjene nisu desile. Iako ćemo konačne izborne rezultate još čekati i iako će i kompletnije analize predizborne kampanje, a pogotovo onoga što je obilježilo izborni dan tek doći, problem ne predstavlja iznošenje suda o onome što smo imali, preživjeli i, vjerovatno, tek treba da preduramo.

Kampanja je, vidjesmo, bila u znaku onoga što je već neslavna tradicija: oštro, tu i tamo beskrupulozno, pretjerano estradizovano, neotporno na sirovost i primitivizam verbalno šaketanje između vlasti i opozicije, sa sklonošću vlasti da biranim riječima govori o onome što (ni)je uradila, a obavezala se, uz mnogo više pažnje posvećene obećanjima onoga što će uraditi, samo ako joj se daju glasovi; opozicija je, dakako, čekala tako “nabačenu loptu”, pa se uskoprcala - s rijetkim izuzecima - u kučinama bauljanja kolopletom fraza, parola i istrošenih maksima, hronično razjedinjena se trošeći na kritici onoga šta sve (ni)je uradila vlast, da bi na tome zasnovala ono što sama obećava i što nam nudi.

I u nastupu dosadašnjih vlastodržaca, a i u scenskoj izvedbi opozicije, zanemaren je jedan važan činilac, koji je promakao dobrom dijelu javne pažnje: izostalo je, iz ugla vlasti, objašnjavanje, jer se smatra nevažnim, zašto nije ispunjeno štošta važnog što je slavodobitno obećavano uoči izbora 2018. godine (ne mogu baš za sve biti krive pandemija korone i agresija Rusije na Ukrajinu), a kroz prizmu opozicije, ne manje slatkorječive u verbalnim stilskim vježbama, kako, kojim sredstvima i s kojim snagama će izvesti “renesansu”, na šta - po obećanjima - liči najveći dio onoga što nudi kao izlaz iz krize. Čak i onda kada se to ne vidi u prvi mah, jer su onima koji su pohodili predizborne skupove ipak pažljivo odmjeravane doza kritike i doza obećanja, nisu baš svi previdjeli da je ipak ključni motiv opozicije dolazak na mjesto onih koji su dosad vladali, a dosadašnje vlasti - da po svaku cijenu ostane u sedlu.

Kampanja se zato može nazvati dubinskim snimkom četiri prošle godine, ali i najavom onoga što bi moglo početi novim mandatom. Nije nam niko iz opozicije, ma koliko se trudio, morao dokumentovati i podsjećati na sve ono što nas je tištilo, mučilo, pritiskalo i koštalo u minulom mandatu. Ne samo da to svako od nas - na svom ili iskustvu bilo kog kolektiviteta, kojem pripada - dobro zna i svakodnevno osjeti već postoji i rizik kontraproduktivnog efekta od toga da nam se govori ono što vidimo, znamo i osjetimo, umjesto da nam se ponude putevi, načini i sredstva, kojima bi se problemi mogli riješiti.

Šta će prevagnuti

Ne zna se zašto, ali malo ko se u kampanji usudio govoriti šta bi to stvarno trebalo uraditi pa da napokon počne ispunjavanje onih famoznih 14 briselskih prioriteta, koji su nam određeni kao domaća zadaća. Ili kako se to misli s međunarodnom zajednicom i njenim oličenjem OHR-om raspetljati Gordijev čvor izbornog zakonodavstva i klinč onih koji su uporni u utvrđenju nacionalnih torova i onih koji nude argumente, razloge i nužnost građanske države. Kad se ovome doda i “sitnica” u vidu prilično zanemarene reakcije na desničarsko povampirenje u Evropi i jačanje profašističkih snaga, a i o antifašizmu i antifašističkoj tradiciji ovih prostora se govorilo nekako stidljivo, gotovo s pardonom, kao da je to bogohulno - slika, pod koju smo crtu podvukli prekjuče, uramljena je u okvir, koji se, između optimizma i pesimizma, svodi na oprez i rezervu.

Ta slika će, u danima koji slijede, biti kompletirana izbornim rezultatima i onim što su moguće, očekivane i željene promjene, s jedne, ili betoniranje postojećeg, bezizlaznog stanja, s druge strane. Rano je govoriti o tome šta će prevagnuti, ali je sigurno da će se u konačnom saldu vidjeti ono što je najvažnije: koliko nas je smatralo - i glasanjem to potvrdilo - da je protekli mandat bio otimanje naših godina i naših života, a koliko onih koji tako ne misle, jer im je potaman sve ono šta i kako je dosad bilo. Vidjet ćemo, da budem lokalpatriota, sretan sam što je Tuzlak i socijaldemokrata u Predsjedništvu Bosne i Hercegovine.

(oslobodjenje.ba)

(Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Kolumne" nisu nužno i stavovi redakcije "Vijesti")