Stvarni problem političkog života u Crnoj Gori jeste činjenica da je politika depolitizovana od same sebe. Politika više nije disciplina kojom se nešto mijenja u korist javnog interesa i opšteg dobra. Politika je postala lukrativna djelatnost pribavljajnja lične koristi i zaštite ličnog interesa. Tako to danas izgleda iz perspektive potencijalnog birača na predstojećim izborima.
Kako smo stigli do te tačke i dali tako ubjedljiv argument teoretičarima post-političkog doba? Kako smo uspjeli da depolitizujemo politiku a politizujemo institucije?
Najkraći odgovor bi bio da je 30 godina stabilokratije pojelo demokratsku i građansku supstancu a da su snage koje su preuzele vlast avgusta 2020. umjesto profesionalizacije i depolitizacije institucija izvele završni obračun sa tradicionalnim pojmom politike i političke prakse.
Crna Gora je u interregnumu u kome “staro umire a novo ne može da se rodi”.
I tako, „širom zatvorenih očiju“ idemo u susret još jednim izborima. Za prosječnog birača, sve opcije su podjednako upitne. Nestala je granica između istinitog i lažnog, ispravnog i pogrešnog, sigurnog i neizvjesnog. Najtačnije bi bilo reći da smo snažno zagazili u sferu neizvjesnog i da je taj opšti osjećaj straha i nelagode najprirodnija ljudska reakcija na promjenu ove vrste.
S tim u vezi, za očekivati je da građani na predstojećim izborima pokažu visok nivo apstinencije, a apstinencija uvijek više odmaže nego pomaže rađanju novog!
APSTINENCIJA, ADRENALIN I DRUGI DEMONI
Glavni razlog za odlazak među apstinente je osjećaj da je demokratski princip „jedan građanin jedan glas“ zapravo doslovna mjera uticaja koju građanin ima na društvo i političke predstavnike čija samovolja demotiviše čak i najveće zagovornike promjena. Ovaj razlog je u neposrednoj vezi sa rastom nezadovoljstva i iznevjerenim očekivanjima.
Apstinencija, posebno u teškim i izazovnim vremenima, nije puki izraz političke nezainteresovanosti koliko je izraz straha i nepovjerenja pod plaštom prezira prema ponuđenim opcijama.
Druga opasna pojava jesu oni glasači koji izlaze na birališta sa razlozima protiv u nedostatku razloga za. Ova opcija po definciji vuče nazad i na staro. Ujedinjeni protiv nekoga ili nečega ne stvaraju koaliciju za, ne kreiraju platformu za rast i promjenu, već skup raznorodnih frustracija koje se uglavnom liječe velikim vlastodržačkim apetitima.
Šta može odigrati presudnu ulogu u odabiru političke opcije, pa makar i dan pred izlazak na birališta?
Nekakvom čudnom alhemijom koja funkcioniše samo u pretpolitičkom ambijentu, stvari se s lakoćom vraćaju na početna podešavanja i oprobane matrice. Na naše i vaše, Srbe, Crnogorce, milovce, vjernike, ateiste... Koliko god da smo se u prethodnih par godina bavili nijansama unutar pozicije i opozicije - uoči samih izbora, nijanse više ne igraju ključnu ulogu. Politička scena ide ka ukrupnjavanju, a politički blokovi šalju sve zapaljivije poruke o izdaji i ogrešenju.
Poznato je da adrenalin skraćuje put do mozga i upošljava srce na rizičan način da bi brže došao do cilja tj. potrebnih glasova. Ali adrenalina u ovoj kampanji nema.
Nedostatak adrenalina bi mogao da se objasni zamorom političara, potrošenim konceptima i narastajućom apatijom birača da nije i dalje riječ o tome da pravo na promjenu koji smo ostvarili 30. avgusta 2020. godine ne zahtijeva potvrdu, legitimaciju i stabilizaciju.
Promjena koja je stupila na javnu i političku scenu u prethodne dvije godine, u trapavoj, nesigurnoj i neuvjerljivoj izvedbi svojih aktera, naškodila je javnom diskursu i dodatno produbila skepsu da Crna Gora ima kapaciteta za korjenite promjene i demokratizaciju. Ono što zaboravljamo i previđamo jeste dokazana istorijska i sociloška činjenica da društvo koje prikuplja snagu za preobražaj, luta, gubi energiju i gazi po crvenim linijama i ustavnim kategorijama sve dok ne pronađe težište. A to težište jeste građanin koji na biralište izlazi da pokaže svoju otvorenost za promjene.
OTPOR PROMJENAMA
A kako stoji stvar sa predizbornm obećanjima?
Prirodno je da oni koji političku kampanju grade na kontinuitetu sa dosadašnjim postignućima, ma kakva ona bila, troše manje energije i ubrizgavaju manje adrenalina svojim biračima od pionira, reformatora, većih ili manjih političkih avanturista. Sada već svi politički akteri imaju teret prošlosti za vratom. To je najbolje uočio i poentirao sam predsjednik Đukanović kada je uporedio količinu kriminala i korupcije u posljednje dvije godine sa 30 godina svoje vladavine. Trideset godina ćutnje i dvije godine aktivnog bavljenja ovom temom, u predsjednikovoj glavi s pravom odzvanja kao bura nakon bonace.
Dakle, predizborna obećanja kod umornog, predoziranog i ranjivog biračkog tijela mogu proizvesti kontraindikacije: obamrlost, konfuziju, gubitak orijentacije i građanske hrabrosti, ili neku vrstu mahnitosti, zaslijepljenosti i otpora promjenama. Biračko tijelo čiji se puls mjeri samo kada iskoči iz normale je permanentna žrtva svih autokrata i manipulatora, ali i najvećeg dijela tzv. „lidera otpora“ i „lidera promjena“.
Višedecenijski rad, u prvom redu DPS-a, na obradi biračkog tkiva oblikovao je čvrsto pozicioniranog, sigurnog glasača koji ne rizikuje svoju udobnost zarad opšte dobrobiti. No, takvih glasača je sve manje. Na njih ne može u potpunosti računati ni DPS kao dokazani virtuoz izbornog inžinjeringa. Sigurnost je tlo koje se svima izmaklo ispod nogu, prije svega građanima pa onda i političkim partijama.
U potrazi za sigurnošću i stabilnošću građanima su suštinski na raspolaganju samo dvije opcije: (1) povratak na staro i oprobano - DPS stabilokratiju ili (2) nastavak neizvjesnog i bolnog puta ka demokratizaciji društva. To što nam mnogo toga na tom putu neće prijati i neće biti odraz naših želja, nije problem čak ni samih lidera i predstavnika narodne volje, koliko je problem zapuštenosti društva koje se u bolu i agoniji ponovo rađa.
Rizikujte i širom otvorenih očiju pogledajte u svoje strahove. Oni neće proći tako što ćete sebe lišiti svakog rizika i tako što ćete se po inerciji vratiti ustaljenim obrascima i provjerenim ideološkim konceptima. Strah od novog i nepoznatog je manji ako uzmete učešća. Posmatrači i kritizeri su najlakše žrtve sopstvenog straha i političkih predatora.
Odbijanje da se preuzme bilo kakav rizik je najveći rizik. Ako ste istinski spremni da se mijenjate i mijenjate svoje okruženje u duhu demokratskih procesa budite spremni da “širom zatvorenih očiju“ prebrodite strah od nezvjesnosti. Kreiranje i sprovođenje političkih ciljeva i programa, nije disciplina za koju su sposobni samo profesionalni političari, već svi oni koji imaju viziju boljeg života i razloge da budu za i kada je sve oko njih protiv.
I na kraju, par savjeta za apstinente ali i one koji to nisu:
Potražite odgovore na sljedeća pitanja: Ko je najotvoreniji za promjene? Ko je najinkluzivniji? Ko najviše rizikuje? Ko se najmanje plaši? Ko traži saradnju a ko samo podršku? Ko se traži, a ko je se već pronašao u onome što je sada? Ko se najmanje uklapa u sliku nepogrešivog birokrate? Ko ima najmanje životnog staža u politici? Ko više drži do prošlosti a ko do budućnosti?
Kada promjena nađe svoje težište - “kao iskra u kamenu“, nastupiće vrijeme u kome ćemo se baviti politikom na način koji proširuje vidike i podiže kvalitet života, u kome će slika i prilika liderstva biti sazdana od opipljivih i prepoznatljivih gestova... Rizikujte makar zbog toga da se poltika ne bi bavila i nama i našim potomcima na isti način. Ta šteta je nenadoknadiva.
Autorka je dipl. filozof i HR konsultant
Bonus video:
