U susret kakvim izborima u Crnoj Gori uvijek se sjetim jedne pomalo zajedljive ili bar oneobičene, ali zato ne manje tačne, Borhesove definicije pozorišta. Teatar je društvena igra, kaže veliki pjesnik, u kojoj se jedna grupa ljudi na sceni pravi da je neko drugi, a druga grupa, oni oko scene, prave se da im u tome vjeruju.
Zar nije slično i u crnogorskim izbornim kampanjama? Imamo političare kao grupu ljudi koji se prave da su pošteni, vrijedni i uzoriti, i građane koji se prave da im to vjeruju... I tako traje ta igra nadvaravanja. Od izbora do izbora.
U toku je kampanja, koja prirodno, favorizuje aktivistički diskurs i unekoliko mijenja retoriku političara. Ta vrsta koncentrisanog javnog prizivanja “partijske” istine, dugoročno djeluje i na jezik - koji u takvim epohama postaje više sredstvo falsifikacije nego istinitog govora. Ali, učestalost kampanja nerijetko prinudi političare da odu i korak dalje, da dodirnu retoričke granice - i smisla i dobrog ukusa.
”Kad bih sišao s uma”, veli predsjednik DPS Đukanović, “prije bih glasao za DF nego za URU.”
Meni ovo, moram reći, i nije baš toliko nelogično, iako bi nekome moglo izgledati neobično da predsjednik, makar i nakon “silaska s uma” odabere “prosrpsku/rusku” u odnosu na jednu “proevropsku” partiju. Ne brzajte... Na koncu, Đukanović je sa tom ekipom, tada pod nekim drugim imenima, zajedno rušio SFRJ i pravio “Zajedničku državu/Srbiju za sve koji to žele”. A on je te koji žele tada predvodio. Ne veli se uzalud da prva ljubav zaborava nema.
Da li nam lider DPS hoće reći da je tada, početkom devedesetih, bio “sišao s uma”, jer je tada vjerovao bi ga samo “silazak s uma” mogao natjerati da glasa za liberale, recimo. Čiji program će sasvim preuzeti kada se “popeo na um”.
Ovakve govorničke egzibicije izvjesno ne doprinose racionalizaciji crnogorske političke scene. A ako građani počnu masovno da imaju osjećaj da su i oni “sumasišavši” neka se ne zabrinjavaju. To je samo predizborna kampanja.
Da bi se sakrio taj “silazak s uma” iz devedesetih, stalno se moraju organizovati akcije pranja Vođine biografije.
Jednu takvu akciju imali smo i sa predizbornom spomen- pločom u nekadašnjem logoru Morinj. Eto, čak i kad je povod nesporan, Crnogorci uspiju da naprave glupost. Što su čekali do sad? Zašto ta ploča nije postavljena mnogo ranije?
Tako smo dobili spomen-tekst čiji smisao nije bio u neophodnoj kulturi sjećanja. Ovdje smo imali zapravo jednu vrstu prizivanja zaborava. Za sve ono što je učinila tadašnja Crna Gora i njena vlast. Na čelu sa predsjednikom koji se boji da će “sići s uma”. Ne mora više, dosta je bilo i ono onda.
Kampanje se ovdje pretvore u veliko blatište. I ogavnu orgiju demagogije.
Gradonačelnik po treći put među Podgoričanima. I najbrži sud u cijelom Meksiku... Ali, sve ti prosto, dok ne dođosmo do “prijekora” onima koji ga ometaju u činjenju dobrih djela. Majka Tereza Podgorička. Gradonačelnikov prijekor uz blic povijest o očajnoj majci na rubu samoubistva koja čeka njega, je nešto najdemagoškije i najljigavije što je ova javna scena odavno vidjela. (Ukoliko postoji, gospođa bi trebalo da ga tuži zbog onakve zloupotrebe.) Kako on zamišlja svoj posao. Nekakvi sudovi zakeraju, i ometaju njega da pravi dobročinstva. Ovakvi detalji otkrivaju koliko je ova država bolesna, koliko je ovo društvo pod pritiskom mediokriteta i njihove prizemne demagogije.
Dražejši čitaoče, u ruci držiš hiljaditi broj Arta.
Nije to malo, bar ne u kulturi lakog odustajanja i brzog zamaranja kakva je crnogorska. Od početka Art je bio i jeste javna tribina, ali i prostor za onaj tip teksta koji sve rjeđe nalazite u današnjim medijima.
Iza nas su dvije decenije koje se lice Crne Gore mijenjale na dramatičan način. A Art je, između ostaloga, bio i ljetopis svih tih procesa.
Bonus video:
