STAV

Fabrike za promaju

„Kad vodenicu sagradi, sjeti se da nema vode“.

3796 pregleda 0 komentar(a)
Foto: gov.me
Foto: gov.me

Vrijeme gradi, vrijeme razgrađuje, rekli su naši stari. U prošlim vremenima ljudi su na primorju dogovorno gradili pogone za proizvodnju maslinovog ulja, zvane uljare. I bilo je maslina, i međusobnog dogovaranja maslinara u vezi ove zlatne kapljice, nadaleko čuvene, koja je ljudima često život značila. Bilo je tada na oskudnom tržištu maslinovog ulja i sušene ukljeve, (mada u ograničenim količinama) kao autohtonog crnogorskog proizvoda. Dolaskom novog vremena prestali su sa radom mnogi stari pogoni (čast izuzecima), maslina kao sveta biljka ostala je da prkosi vremenu, i čudi se ljudima kako nedovoljno cijeni njene darove. I nijesu samo završavale svoju misiju stare uljare u proteklom vremenu, pridružili su im se i neki drugi pogoni iz oblasti prehrambene industrije u Crnoj Gori, koji su manje ili više zasluživali da žive, u interesu ljudi.

Neki pogoni, ruku na srce, i nijesu zasluživali da se uzdignu iznad vremena i ostali su da služe kao strašilo njihovih tvoraca. Sjetimo se, tim povodom, Fabrike za preradu voća i povrća u Ćemovskom polju, koja je građena devedesetih godina prošlog vijeka, za koju se neimari kada je digoše na noge sjetiše se da nema voća i povrća za preradu. I fabrika danas zjapi kao upozorenje maloumnosti prolaznicima pored puta od Podgorice za Tuzi. Nijesu bolje prošle ni neke mljekare u Podgorici, Beranama, Šekularu, Bijelom polju, Pljevljma i Nikšiću, iza kojih su stajali sa sirovinom premučeni farmeri kao garant dotoka sirovog mlijeka, pa koliko ga je bilo. Srećom, danas su u pojedinim pomenutim mjestima izgrađeni neki novi pogoni iz oblasti mljekarske industrije, ali za koje jedva znaju lokalni potrošači (čast izuzecima). Mljekara u Podgorici je u svoje vrijeme prerađivala 50.000 litara mlijeka i isporučivala tržištu seriju mliječnih proizvoda i napitaka, sa 12 miliona sladolednih jednica godišnje (sa radom u dvije smjene), koji su imali tržište širom ranije Jugoslavije. Nažalost, podgorička mljekara se nije mogla održati pod naletom vučje tranzicije iako je uspješno poslovala, a nadležni obećavali da će umjesto stare UNICEF-ove izgraditi novu i moderniju mljekaru kao okosnicu integracije farmerske proizvodnje sa područja zetsko-bjelopavlićke ravnice. Međutim, od obećanja ne bi ništa. Slično su prošli i pojedini pogoni iz oblasti mesne i pekarske industrije, mada zastarjeli i sa malo izgleda da su mogli ekonomski preživjeti na tržištu?

Zelena tranzicija i njene zablude

Nije naodmet podsjetiti da je prehrambena industrija najosjetljivija na tehnološka, tržišna i ekonomska kretanja od svih industrija u privredi jedne zemlje. Ta osjetljivost se odnosi kako na tehnološke specifičnosti, tako i na tržište sirovina i gotovih proizvoda. A što tek reći o upravljanju procesima u takvoj proizvodnji i što mogu ekonomski očekivati farmeri, koji su i srce i duša mljekara, nakon završetka finalizacije njihovih proizvoda? Mnogi se sjećaju promašaja u prošlosti u ovoj industriji, kako zbog nepoznavanja stvari, tako i zbog slabog respekta jedne važne ali tehno-ekonomski složene prehrambene industrije.

Prosto je nevjerovatno kako se ti problemi olako shvataju, i ljudi danas prelaze preko njih kao da ne postoje? Najlakši i najkraći dio posla je izgraditi zgradu. Problemi nastaju kada valja krenuti sa proizvodnjom iz te zgrade? O tim problemima najrječitije govore četiri pogona (fabrike) koji su izgrađeni poslednjih godina. To su Pogon za preradu voća i povrća u Ćemovskom polju kod Podgorice, Pogon za proizvodnju peleta za ogrijev u Podgorici, Mljekara u Šekularu kod Berana i Fabrika za proizvodnju maslinovog ulja u Baru.

Naime, neko je zaboravio (u ovom trenutku nije bitno ko, investitor ili projektant ili neko treći) da se prije ulaska u posao moraju dobro izučiti lokacija, tržište sirovine i gotovih proizvoda, kadrovi, upravljanje fabrikom i njena ekonomija, kao i drugi faktori od bitnog uticaja na ekonomsko efektuiranje planirane proizvodnje. Ako istraživanje zadovolji ekonomske kriterijume, valja pristupiti projektovanoj građevini i obezbjeđenju svih pomenutih parametara koji garantuju kvalitetnu i ekonomičnu proizvodnju. Kao krunu čitavog posla valja u pripremnom periodu ustoličiti proces upravljanja planiranom proizvodnjom, i o d g o v o r i t i na pitanje - što kooperanti te mješovite firme ekonomski mogu očekivati od planirane investicije i njene proizvodnje? Ako se svi parametri i rješenja slože pozitivno, uz maksimalno učešće proizvođača sirovine (voća i povrća, maslina, mlijeka, lozovine), onda se pristupa gradnji pogona i njegovom opremanju u skladu sa Zakonom o investicijama i tehnološkim normama, za određenu vrstu proizvodnje.

U barskom slučaju sa uljarom izgleda da je sve rađeno naglavačke i dobre namjere su za sada zaglavile u slijepom sokaku.

Na samom početku izgradnje kooperantima (akcionarima) mora biti jasno kako se upravlja fabrikom i ko stoji na njenom čelu (direktor), koji je o d g o v o r a n da se čitav proces izgradnje obavi na zadovoljstvo svih, te da očekivana proizvodnja da ekonomske efekte.

Kooperanti ne samo što upravljaju fabrikom, već bi bilo poželjno i da sa svojim sredstvima, kao dioničari, učestvuju u investiranju izgradnje fabrike. Tako jedino kooperanti u budućnosti novu fabriku mogu osjećati svojom.

Sada imamo zgradu uljare i ništa više. Za to ne treba kriviti maslinare već onog ko je sve postavio naglavačke! Reći ću ovom prilikom, da je upitna strategija izgradnje proizvodnje maslinovog ulja na prostoru od Ulcinja do Herceg Novog?

I što sada uraditi? Vratiti sve na početak!

(Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Kolumne" nisu nužno i stavovi redakcije "Vijesti")