”Uvijek sam bila u prvim borbenim redovima”, kaže nekadašnja predsjednica Vrhovnog suda, nakon što je iz zatvora puštena da se brani sa slobode. Ja joj vjerujem. “Još od Dubrovnika”, reći će neko.
Ova formulacija Vesne Medenice - da je uvijek bila u prvim borbenim redovima - ima nešto duboko uznemirujuće, čak jezivo. Što će sudija u “prvim borbenim redovima”. Da li se pravda najbolje vidi odatle, iz “prvih borbenih redova”?
Ovakvu izjavu mogli ste očekivati od nekog vojnika kojem se sudi, penzionisanog majora ili kakvog ratnog zločinca koji pokušava da nađe “opravdanje” ili “olakšavajuće okolnosti”… Možete zamisliti da to čujete od kriminalca, koji je čitavu karijeru proveo u ovakvim ili onakvim borbama i borbenim redovima, ali, sudija je posljednja osoba od koje očekujete da objavi da je u bilo kom kontekstu osoba iz “prvih borbenih redova”.
Sam sobom, čin suđenja/prosuđivanja podrazumijeva neku vrstu distance, jasnu i racionalnu, pravednu procjenu - a takve su procjene teško moguće iz “prvih borbenih redova”. Naime, iz “prvih borbenih redova” teško je biti svjestan realnosti - stvarnost prvih borbenih linija je ubrzana, nereprezentativna, odvija se po nekim drugim zakonitostima.
Ali, ono što je u ovoj izjavi najstrašnije je što je ona - u suštini, tačna. Da, ona jeste bila u “prvim borbenim redovima”, decenijama, i to upravo - kao vojnik jedne partije i jednog režima. To što je bila “u prvim borbenim redovima” i dovelo je do toga da kao kriminalac boravi u zatvoru. Ali, ona to očigledno ne shvata čim je “odbranu” započela pozivanjem na borački staž. Već to je dovoljno da vam sve bude jasno.
Sa svake strane dolaze vapaji i pozivi da se izaberu sudije Ustavnog suda, ne bi li se ova bruka od “međuvremena” kako završila.
Svi su zabrinuti, ali niko ne čini ništa da se stvari promijene. Ovakva bolesna ravnoteža (ne)moći kao da širi epidemiju uzurpatorstva. Imate vladu koja je srušena, gradske uprave koje su izgubile na izborima - a svi su, nekako, i dalje tu gdje jesu. I nemaju namjeru da se pomjere.
To nije kategorija koja je danas popularna ili važna, ali prava riječ je da je takvo ponašanje u politici - nečasno. I duboko prevarantsko.
Političari se ponašaju kao da je čitava aktuelna situacija plod neke astrološke konstelacije, ili da je porijeklo ove konfuzije u nekim metafizičkim prostorima - a ne da su oni kreatori te i takve para-stvarnosti. Oni i njihove odluke kojih je smisao u zadržavanju postojećeg stanja, a ne u bilo kakvom poboljšanju. To ne može na dobro izaći. Parodija od institucija ali i parodija od politike. U najkraćem.
Ali, sve to zaboravite, bar na mjesec dana. Ne brinite, i tada, kad prođe taj mjesec, sve će biti uglavnom isto, odnosno jednako loše. U narednih mjesec dana sve zadobija unekoliko drugačiju optiku. I tako je bar od 1930, svake četiri godine...
Uvijek je tako povodom Svjetskog prvenstva u fudbalu, tu smo svi pomalo kao Heleni - mjerimo vrijeme Prvenstvima. Ja vjerujem da nekoga, svakako više nego astrološki znak, recimo, određuje prvo Prvenstvo koje je gledao. Uz koje utakmice i koje majstore je “progledao”. Moj “znak” u tom slučaju bila bi Njemačka 1974, a za jednog osmogodišnjaka istorijska “majstorica” sa Španijom (Katalinski!!!) bila je spektakularan uvod u mistiku samog događaja. I, jasno, moj prvi heroj bio je Johan Krojf, majstor nad majstorima.
Naredne dane pamtićemo po majstorima i njihovom umijeću. Ali, izvjesno, nećete dovoljno uživati ako dozvolite da vam vidik zaklanjaju naši diletanti.
Bonus video:
