Sa Sašom Mladenovićem upoznao sam se na jednoj od beogradskih književnih sjedeljki, prije više od decenije. U književnoj čaršiji je dovoljno da znate nekoliko likova, preko njih se prije ili kasnije kapilarno upoznate sa ukupnim spisateljskim plemenom. Pričao mi je dogodovštine s kraja „južne pruge“, poticao je iz podneblja koje je meni svakako bilo simpatično. Poslije smo jednom - kada sam boravio na svojoj leskovačkoj adresi - njegovim kolima otišli do Crne Trave. Pokazao se kao odličan vodič za sve što je interesantno između Crne Trave i Vlasotinca.
Rijetko se viđamo, pratimo jedan drugog na društvenim mrežama. Vidim da je objavio novi roman, a sjećam se da mi je jednom pričao o tome da ga piše. Radi se o ustanku ostarjelog i opustjelog sela protiv sumnjivih investitora koji rijeke trpaju u cijevi, prevodeći stoku i ljude žedne preko vode.
Susret u Leskovcu
Neki dan prolazim glavnim parkom u Leskovcu pored kafea i restorana „Safari“ i čujem kako me neko zove. Okrenem se i vidim Sašu Mladenovića na ulazu u baštu - između dvije lampe u obliku slonovih kljova. Znam da je nekoliko godina kao medicinski radnik bio u misiji Ujedinjenih nacija u Africi, pa mi ova slika bude toliko očigledno simbolična da sam se nasmijao.
Razgovarali smo žustro, pijući brzu kafu. Saša je tek stigao iz Beograda da bi u nekom lokalnom mediju polemički ukrstio koplja sa predstavnikom lokalne elite koja je riješila da napravi pakt sa velegradskim investitorima, a oni će da strpaju još jednu rijeku u cijev.
U tom kratkom druženju Saša mi je dao svoj novi roman „Kozji ustanak“. Prošlo je 24 sata i ja sam nazvao Sašu da mu kažem da sam roman pročitao u dahu. Jedan detalj mi je skrenuo pažnju. Na koricama romana je navedeno da ga je Saša pisao na obali rijeke Bengui u Centralnoafričkoj republici. Saša je diplomirani farmaceut i proveo je dvije godine u misiji Ujedinjenih nacija u Africi: „Miris Sahare me je vratio detinjstvu provedenom u majčinom selu u Makedoniji, a dečje igrarije na reci Bangui su mi pomogle da iz sebe izvučem ukuse mojih reka koje su sada sahranjene zbog 'ekonomskog napretka'. Svaki put kada bi neko dete zaronilo u reku video sam sebe, dečaka, i osećao taj šum u ušima, taj pritisak u nozdrvama, koji je samo tada bio takav. A to me je i povuklo da skočim među njih i postanem Serbo, kako su me lokalni ribari zvali, kog će prihvatiti kao svog zemljaka“. Tako je Saša Mladenović u Africi pisao o Bistrici.
Kozji ustanak
Atmosfera u romanu je povremeno urnebesno-karnevalistička, groteskna, ima i poetskih pasaža, dirljivih momenata. Čak su me neki djelovi podsjetili na jedan od mojih omiljenih romana iz djetinjstva "Dječaci Pavlove ulice". S druge strane ima alanfordovske, crnohumorne atmosfere, pa i apsurdističkih momenata kao u filmovima "Kvaka 22" ili "Ko to tamo peva".
Grupa matorih seoskih neženja odluči da se udruži i preseli iz svojih napuštenih sela u selo Bistricu. Udružuju svoje okopnjele snage, stoku i imovinu, svoju zidarsku vještinu po kojoj su ljudi iz tog kraja poznati, i zadruga počinje da cvjeta. Njima se pridružuje i Major, davni pitomac vojne akademije, potom veteran ratova devedesetih, koji se, penzionisan, vratio u rodni kraj. Ali rijeku koja protiče kroz selo, okupira sumnjivi investitor, ratni profiter iz devedesetih. Ima sve dozvole da rijeku strpa u cijev. Nije računao sa pravim ratom koji su mu objavili matori momci i njihove koze. Majorev monolog pred komandirom policije nagovještava pobunu: „Kažu da se ova reka uništava guranjem u cevi vrlo brzo će ovde nastati pustinja, a u donjem toku mrtva reka. Nema riba, nema rakova, nema nas. Nema nas, komandire! Pa šta će naše koze da piju?“
Ipak, legalna borba ne daje rezultate: „Reka je pregrađena. Mašine su bljuvale beton i punile iskopane rupe. Cevi su čekale da budu postavljene. A Bistrica je izgledala tužno. Nije to više bila gorostasna reka koja je znala da pred sobom nosi sve i koja je na svojoj duši nosila dosta utopljenih meštana. Sada je cvilela kao nedoklano živinče koje čeka da mu sva krv iscuri“.
Rijeka, brda, djetinjstvo
Lirski momenti u prozi kod Saše Mladenovića rezervisani su za opise prirode: „A sa druge strane reke uzdižu se prostrani pašnjaci tik iznad kotline. Kada sunce iza nje zađe, po sredini tog zelenog prostranstva, zasenjenog oblinama tela Bukove glave, ocrtava se pruga kojom tama tera svetlo. I zorom se taj isti trag povlači, kada pramenje svetla počne da gura tamu. Strmi pašnjaci u njenoj ravni stapaju se s travnatim prostranstvom ispruženog Ajdučkog polja. Jutrom, kad tanke sunčane strele počnu da se uvijaju, lomeći se o ogledalca bobica rose, rađaju se nove trave i cvetovi. Iznad njih štrči najviši vrh planine, Šuplji zub, koji u mesečevoj noći izgleda kao stenolika čeljust, koja bi da proguta mesec. Sa njenog temena, vide se najudaljenija mesta, daleko u zagrljaju sa horizontom“.
U ovakvim opisima ne može se previdjeti vezanost posmatrača za viđeno.
Jezik okupiranog zavičaja
Svi dijalozi se u romanu odvijaju na južnjačkom dijalektu, jeziku koji je autor, rođen u Vlasotincu 1974, a odrastao u selu Kruševica uz Vlasinu, ponio iz svog djetinjstva. Njegov otac, nastavnik matematike, zapisivao je riječi, kao da je znao da će taj govor polako nestajati. To je govor crnotravskih zidara, seljaka na vlasotinačkoj pijaci, jezik Sašinih školskih drugova, dijalektalna melodija puna poezije i humora. Na kraju romana autor je dodao „Rječnik manje poznatih riječi i izraza“. Tu saznajemo da su osotinje prema narodnom vjerovanju mitska bića, djevojke koje presreću putnike u šumi iza ponoći. Bulča je budala. Godža je mnogo. Mreška je smrt. Kutre je kuče. Kad se kaže „će ulegne kod pilitija“ to znači - ući će kod pilića.
Nasumično izabran dijalog će najbolje ilustrovati živost i žilavost dijalektalnog izraza. Jedan od glavnih likova je u mladosti dobio nadimak Džontra - Džon Travolta, Džontra Volta - zbog svoje sklonosti glumi i filmu. On razgovara sa saborcem, seljakom Perom:
- E s'g da mi je onaj kalašnjikov od Majora, sve bi gi potepal!! - reče Džontra Peri, dok je terao s njim stoku na reku.
- Pa ne li ti reče? - upita ga Pera.
- Pa reče mi, al' ne znam da l' su gu našli tamo.
- Vikaš nesu našli pušku tam kude ti rek'l?
- Kol'ko sam čul, nesu.
- Kuj će ga znaje? Ajd' terajte sas Gileta tej koze da se napiju pa da gi pomuzemo, treba se sirenje pravi.
Lični razlozi
Saša Mladenović kaže da su likovi u romanu stvarni: „ Ja sam živio sa tim ljudima. Rastao. Išao u školu. Po vašarima i seoskim saborima. Pio po kafanama. Neki događaji su se desili u Rakiti i Toplom Dolu, pa su mi dali prostora da ih uvežem. Tu su i lične sudbine nekih ljudi iz ta dva mjesta koje sam htio da zaštitim na neki indirektan način“.
A odnos prema rijeci, kao izvoru života? Njegovo zalaganje za očuvanje rijeka u Srbiji nije teoretsko, ima duboko lične korijene:„Odrastao na dvije reke: Vlasini i Bistrici koja je njena pritoka. Moje djetinjstvo nije bilo more, već lovljenje pastrmki po brzacima, 'istraživanje' dubokih virova ili spuštanje niz rijeku na kamionskoj ili traktorskoj gumi. Rijeka je dio mene, i zločin koji je država uradila prema Vlasini sam doživio isuviše lično i smatram ga genocidom prema onim ljudima koji su ostali ili prema nama koji bi se možda vratili jer nikada se ne zna šta donosi sutra. Od zemlje se jedino nečemu možeš nadati“.
Saša navodi da mu je omiljeni pisac Knut Hamsun, te da su „Plodovi zemlje“ za njega više od romana. Fascinira ga način na koji Isak, glavni lik, ni iz čega stvara svoj svijet. „A onda, kada mu nude basnoslovne pare da to proda on odbija, jer to treba da ostane djeci njegove djece“. Saša se prilikom ovakvih konstatacija pomalo gorko osmjehuje. „Stvaranje ni iz čega je i sudbina našeg naroda, ali isto tako nismo skloni da ostavimo nešto budućem naraštaju“, kaže on i dodaje da je primjer za to „mučko ubijanje Rupske rijeke“ koja je odlukom lokalnih vlasti u Vlasotincu upravo žrtvovana za malu hidroelektranu Besko. Devastacija čovjekove okoline se nastavlja. Ali „Kozji ustanak“ nudi stoički recept protiv malodušnosti. Saša Mladenović kaže: „Zapravo junaci romana, iz davno zaboravljenih sela, rugaju se svijetu pored koga žive jer im nova internet tehnologija to dozvoljava, a u suštini oni se rugaju očaju koji je oko njih“.
Bonus video:
