NEKO DRUGI

Čitanje svijeta iz glavice salate

Od Svjetske banke do Cardi B, sve globalne ekonomske prognoze za ovu godinu su u najmanju ruku obeshrabrujuće. A čini se da je u glavama onih koji odlučuju na repertoaru jedno jedino pitanje: koliko recesije će nam trebati da obuzdamo inflaciju?

2709 pregleda 1 komentar(a)
Foto: Reuters
Foto: Reuters

Inflacija je tu da ostane, i u novoj godini, ili barem tijekom njezina većeg dijela. Inflacije se, uostalom, prije desetak dana, dotakla i Cardi B, s glavicom salate kao glavnim analitičkim motivom. “Lettuce was like $2 a couple of months ago now it’s like fucking $7…” ( “Salata je bila tipa dva dolara prije koji mjesec i sada je jebenih sedam dolara…”) primijetila je. “Of course I’m gonna say something”. (Naravno da ću reći nešto o tome.) I u pravu je. Prema podacima američkog Federalnog zavoda za statistiku, godišnji rast cijene glavice salate u prosincu iznosio je 24,9 posto, više nego u slučaju bilo kojeg drugog povrća.

Također, o istom ekonomskom procesu nešto je prošlog tjedna rekla i Svjetska banka, objavivši nove projekcije globalnog i lokalnog ekonomskog rasta za 2023. godinu, bitno revidirane u odnosu na ionako obeshrabrujuće prethodno izvješće, ono iz lipnja. Urednici The Wall Street Journala tim su povodom, međutim, bili nešto manje konkretni od Cardi B. Agencijsku vijest o objavljivanju izvješća opremili su posve prozaičnim naslovom: “World Bank Cuts 2023 Global Growth Projection as Inflation Persists”. (Svjetska banka snižava projekcije globalnog rasta za 2023. s obzirom na ustrajnost inflacije)

Prognoze su, reklo bi se, pesimistične. Godišnja stopa globalnog rasta spuštena je s tri na 1,7 posto, što je treći najsporiji tempo rasta u posljednja gotovo tri desetljeća, nakon onih iz 2009. i 2020. godine. Procjena je i da će američki BDP na godišnjoj razini rasti mizernih 0,5 posto, dok se u eurozoni rast niti ne očekuje. “Pozivamo na raspravu između centralnih banaka kako bi se smanjili rizici povezani s financijskom stabilnosti i kako bi se izbjeglo pretjerano, globalno usporavanje ekonomije u pokušajima obuzdavanja inflacije”, stoji, također, u izvješću. Drugim riječima, ako je terminološki set inflacije, rata i šokova u distribucijskim lancima energijom, prije svega u Europi, definirao granice šireg ekonomskog razgovora u prošloj godini, u novoj će, i to vjerojatno dominantno, taj komplet biti proširen četvrtim članom, recesijom.

Davno uzgajani problemi

A strukturni preduvjeti za sasvim izgledno skoro ekonomsko potonuće uzgajani su već duže vrijeme. Od otprilike 2008. godine, prilično labave monetarne politike nije pratila racionalna, planska distribucija jeftinog novca i, uzimajući u obzir tekući političko-ekonomski realitet, reakcije centralnih banaka, koje su prošlog ljeta na izazove inflacije jednostavno počele odgovarati oštrim, uzastopnim dizanjem kamatnih stopa, teško da su se mogle opisati kao nešto pretjerano iznenađujuće.

Kada je pak posrijedi tekuća energetska kriza, geneza problema posve je isprepletena s prethodnim momentom, odnosno s općim ekonomskim politikama u istom razdoblju, preciznije kombinacijom njihovih objektivnih, konceptualnih limita i traljavošću provedbe - količinski neadekvatna ponuda na energetskim tržištima nešto je, naime, o čemu se razgovaralo i prije prošle godine, uglavnom kao o posljedici dugogodišnjeg nedostatnog ili nikakvog investiranja u energetski sektor. Problema je, najkraće rečeno, bilo i prije ruske invazije na Ukrajinu, a oni su na površinu upadljivo isplivali u obliku ekscesivnog porasta potražnje nakon uzastopnih izlazaka iz lokdauna. U svakom slučaju, poduzeća su pogođena dvostruko; budući da je cijena energije rasla, ona niti su bila u mogućnosti previše proizvoditi niti previše trošiti, dok je istovremeno rast cijena zaduživanja usporavao i usporava generalnu potražnju, što su bili i ostali neki od ključnih sastojaka u svakom recesijskom receptu.

Iz uže tehničke perspektive, jedno od ključnih pitanja u novoj godini ticat će se, dakle, toga koliko jednostavno i koliko brzo će se inflacija spustiti na razine koje centralne banke smatraju dovoljno komotnim za nove cikluse monetarnog popuštanja. I po kojoj cijeni koju će za tako nešto prethodno biti potrebno platiti, to jest pitanje je u kojoj će mjeri monetarni pokušaji balansiranja između podizanja kamatnih stopa i guranja ekonomije preko recesijskog ruba biti uspješni odnosno neuspješni. Jerome Powell, prvi čovjek FED-a, institucije koja u praksi doslovno funkcionira kao svjetska centralna banka, prošlog je tjedna u Stockholmu još jednom poručio da je “stabilnost cijena temelj svake zdrave ekonomije”, priznavši, međutim, i kako bi podizanje kamatnih stopa za posljedicu moglo imati i nepoželjne političke posljedice. Dojam je takav da je i ovo priznanje tu reda radi, više kao truizam iz udžbenika ne baš suvremene makroekonomije bez kojeg se ne može na ispit nego kao procjena realnog stanja na terenu. Jer, kolektivne političke odgovore na načine nošenja s ekonomskom krizom u klasičnom smislu, odnosno prema dvadesetostoljetnim standardima, teško je uopće i zamisliti.

Promjena bi moglo biti na razini osjećaja, ambijenta - ideologije, ako hoćete. Ako je era jeftinog novca doista završila i dugoročno, kako će ekonomska povijest pamtiti, primjerice, dogecoin? U iznimno dugačkom periodu niskih kamatnih stopa i viška likvidnosti, kao što je u New York Timesu ovih dana primijetio Mihir A. Desai, razočaranje u tradicionalne političke aranžmane dislociralo je društvene ambicije među generacijom odraslom nakon 2008. godine u polje tržišne ekonomije. “Pogreške i mediokritetstvo opraštani su ili iskrivljivani, dok je financijska imovina s niskim šansama dugoročnog uspjeha enormno dobivala na vrijednosti”, tvrdi. Bilo je to razdoblje “obilježeno pretpostavkom da će se povoljni uvjeti nastaviti reproducirati u beskonačnost, bez osvrtanja na povijesne lekcije. Radilo se o minimiziranju ograničenja i donošenju izbora u korist tehno-optimizma i stavljanju naglasaka isključivo na ishode i novotarije. Radilo se o susretu vrline i biznisa.” Činjenica da ovakvu presudu potpisuje ekonomist kojeg bi se teško moglo opisati kao radikalnog, vjerojatno je prilično pouzdan signal da će u dogledno vrijeme borba s ovakvim dječjim bolestima biti uspješno okončana.

U političkom smislu, međutim, za sada je teško napipati sličan tip utjehe. Dok tradicionalne desne stranke pucaju po šavovima u razmiricama između ekstremno desnih i ekstremnije desnih krila, desno izmješteni centar bi, kao što se, primjerice, predviđa u Velikoj Britaniji iduće godine, mogle okupirati partije dosadno rebrendirane na ruševinama socijaldemokracije, možda s nešto zrelijim pristupom kada je riječ o investiranju i sigurno s punom posvećenošću tome da stvari uglavnom nastave funkcionirati onako kako su funkcionirale i do sada. Salata, ukratko, bez previše okusa.

(bilten.org)

(Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Kolumne" nisu nužno i stavovi redakcije "Vijesti")