Godinu dana nakon što je Rusija pokrenula invaziju punog obima na Ukrajinu, nastavlja se debata o tome je li ovo rat predsjednika Vladimira Putina. Rusi koji su protiv rata, od kojih su mnogi potražili utočište izvan države, za rat krive ruskog predsjednika. Oni smatraju da su njegove zablude i paranoja uzrokovale zaokret ka neototalitarizmu u domovini i vojnoj agresiji u inostranstvu.
Ruska opozicija u egzilu i u zatvoru insistira da bi se situacija, ako bi Putin pao, preokrenula. Leonid Volkov, blizak zatvorenom lideru opozicije Alekseju Navaljnom, čak je ukazivao na to da bi, po okončanju rata, Zapad trebao ponuditi „Marshallov plan“ ne samo za Ukrajinu, kojoj je prijeko potrebna rekonstrukcija, već i za Rusiju.
Drugim riječima, Rusi koji pripadaju opoziciji, nadaju se da će Moskva ponovo izgraditi mostove s Evropom i SAD-om jednom kada Putin više ne bude na tronu.
Razumljivo, ideju da je ovdje riječ o „Putinovom ratu“ u samoj Ukrajini gotovo niko ne prihvata. Ukrajinci općenito krive Rusiju kao državu i kao društvo, bilo da je riječ o džingoističkim pristalicama moskovske „specijalne vojne operacije“ ili o tihoj većini koja bira da je ignoriše i nastavi sa svakodnevnim aktivnostima.
Zašto bi se vjerovalo Rusima da će se ponašati drugačije jednog dana, pitaju oni, s obzirom na to da Putin govori u ime nacije s imperijalnim načinom razmišljanja?
Osim toga, nasljednik 70-godišnjeg lidera vjerovatno neće doći iz reda prozapadnjačke opozicije niti će biti išta drugačiji od trenutnog vlastodršca u Kremlju. Neka od imena o kojima nagađaju stručnjaci - naprimjer, šef ruskog Vijeća za nacionalnu sigurnost Nikolaj Petrušev - su u najmanju ruku jednako ratoborna kao i Putin. Stoga, za Ukrajince, Rusija mora biti poražena, bez obzira na to ko je glavni u Moskvi.
Tačka s koje nema povratka
Ali šta je s Evropskom unijom? Je li rat doveo njene odnose s Rusijom - njegovane tako pažljivo toliko dugo - do tačke s koje nema povratka?
Za Poljsku i baltičke države upravo je tako. Već godinu dana traje njihov „rekli smo vam“ momenat. Čak su i prije ruske invazije prošle godine i okupacije Krima 2014, oni upozoravali na to da ruski revanšizam predstavlja temeljnu prijetnju za posthladnoratovski poredak u Evropi.
Na zapadu, Francuska i Njemačka, međutim, bile su mnogo manje određene u svom pristupu odnosu s Rusijom. Od trenutka kada je tek stupio na predsjedničku poziciju 2017, francuski predsjednik Emmanuel Macron zastupa stav da Evropljani trebaju razmišljati dugoročno i sarađivati s Rusima. Macron se držao tog stava manje-više do invazije i nastavio je zvati Putina u nadi da će iznaći neki vid diplomatskog rješenja. Čak je u decembru prošle godine, francuski predsjednik govorio o „sigurnosnim garancijama“ Rusiji koje bi trebale biti dijelom nagodbe.
Njemačka je izazvala još više frustracije i srdžbe među prijateljima Ukrajine u Istočnoj Evropi. Duge godine umiljavanja Rusima i poslovni i politički poduhvati kao što je plinovod Sjeverni tok, narušili su joj ugled. Njemačka politička klasa dugo je vidjela Rusiju kao prijatelja i neki, poput bivšeg kancelara Gerharda Schroedera, dobijali su unosne poslove sa moskovskim državnim energetskim kompanijama.
U protekloj godini došlo je do izvjesne promjene u djelovanju i retorici. Nakon što je počela invazija, kancelar Olaf Scholz proglasio je tzv. Zeitenwende (historijsku prekretnicu), ideju da će Berlin konačno ozbiljno shvatiti evropsku odbranu i stati iza nje finansijski i politički. Njegov stav je naišao na podršku njemačke javnosti, od koje je većina također proukrajinska.
Međutim, njemačka pristrasnost prema bliskom odnosu s Rusijom, u očekivanju da gušće veze daju veću sigurnost i predvidljivost, nije potisnuta u prošlost. Dok Scholz odugovlači sa pružanjem vojne pomoći Ukrajini, posebno tenkovima Leopard, on signalizira da njemačko vodstvo nije u potpunosti odustalo od Moskve. Po njemačkoj logici, Rusija će uvijek biti tu, htjeli mi to ili ne, i ne možemo je jednostavno zatvoriti, izgraditi ogradu oko nje ili ignorisati.
Naravno, blagonaklonije tumačenje priče s tenkovima je da je Scholzov gambit imao za cilj da se SAD posveti evropskoj sigurnosti, sada kada se naziru predsjednički izbori u SAD-u 2024. Ali čak i tako, sa sigurnošću se može pretpostaviti da Nijemci neće biti predvodnici koalicije „zaustavi Rusiju“.
Ratovi su transformativni događaji
Dakle, da li onda nedostatak potpunog usklađivanja sa Rusijom znači da EU ostavlja otvorena vrata za dugoročnu normalizaciju odnosa? Ne baš.
Rat može i vjerovatno će trajati godinama. Dokle god postoje borbe, teško je zamisliti bilo kakav oblik produktivnog diplomatskog angažmana, a kamoli oživljavanje političkih i ekonomskih veza. Naravno, sve dok Putin bude na položaju odnosi će biti konfrontacijski.
U slučaju deeskalacije, nova linija će se povući preko istočne Evrope ostavljajući Ukrajinu i eventualno Moldaviju i Gruziju na „zapadnoj strani“, Bjelorusiju na ruskoj, te Armeniju i Azerbejdžan na ničijoj zemlji. Scenarij nalik hladnom ratu će se materijalizirati, sa prozapadnim zemljama uvučenima u orbitu EU i NATO-a, a Rusija će se učvrstiti u svim dijelovima Ukrajine koje bi uspjela zadržati.
To također znači da će biti raspoređena diplomatija u stilu hladnog rata. EU i njen saveznik SAD će se udružiti s Rusijom samo kako bi očuvali stabilnost i izbjegli potpuni frontalni sudar. Suština zapadne politike biće obuzdavanje, a ne integracija kao što je to bio slučaj 1990-ih i 2000-ih.
Rat je uzeo težak danak ekonomskim vezama između Rusije i EU, a Putinovi politički izbori su ubrzali snage koje bi se svaki budući lider mogao boriti da preokrene. Moskva je nekada bila jedan od glavnih dobavljača energije za EU; više to nije i malo je vjerovatno da će povratiti svoju poziciju. Ruski udio u evropskom uvozu plina pao je sa 50 posto u 2021. na trenutno mršavih 12,9 posto.
Evropske sankcije natjerale su Rusiju da gravitira prema Kini i donekle globalnom jugu. Ovo će biti jedno od trajnih nasljeđa rata.
Rusi koji su protiv Putina se nadaju da bi njihova zemlja na kraju mogla pronaći put nazad na Zapad. Evropski lideri imaju pravo da dugo i ozbiljno razmišljaju o tome šta dolazi nakon prestanka borbi - što će uslijediti prije ili kasnije. Ipak, kao što historija pokazuje, ratovi su transformativni događaji. Bilo to dobro ili loše, sat se neće vratiti na 23. februar 2022.
Bonus video:
