Pohlepa je jedna od onih, tzv. biblijskih tema, ali, nisu li to i rat, pandemija, zemljotresi i ostale katastrofe. Biblijske su sve one teme koje su osuđene na vječitost i univerzalnost. Ali, pohlepa je jasna i na najinfantilnijem nivou - ne morate ići dalje od savršene Bajka o ribaru i ribici. Nadam se da i danas pronalazi čitaoce.
Harizmatični Žak Fresko, inspirator pokreta Zeitgeist, insistirao je na tome da kapitalizam ima konstrukcionu grešku, jer počiva na pohlepi. “Kada meni, u današnjem kapitalizmu, doktor kaže da je operacija neophodna, ja nisam siguran da li je zaista tako, ili, možda doktor mora da otplati ratu za svoju jahtu.”
Opet, zanimljivo je da je ta “konstrukciona greška”, vjerovatno uzrokovala dva važna svojstva kapitalizma: njegovu vitalnost i pokvarenost. Nije nemoguće da su baš ta dva svojstva zaslužna za dominantnu poziciju kapitalizma kao istorijske formacije.
No, kako ipak, uz tzv. klasični kapitalizam vezujemo i neku vrstu pojačane svijesti i odgovornosti koju je obično generirala snaga i/ili aksiologija društva, postmoderni kapitalizam djeluje - krajnje razobručeno, što će reći da nad bazičnim instinktom pohlepe više nema nikakvog korektivnog pritiska od društva kao takvog. Jasno je da je cijena nove situacije plaćena bićem društva, odnosno njegovim unižavanjem i nestankom. Danas je to prostor parodije i cinizma, a ne generator logike zajedničkog interesa.
Pohlepa u novije vrijeme se osobito jasno i tragično manfestuje kroz na mnogim meridijanima omiljenu društvenu igru zvanu korupcija. Ne samo da korupcija razara čitava društva, već i na najbukvalniji način - košta desetina hiljada ljudskih života. Baš to je pokazao zemljotres u Turskoj i Siriji. Ne samo “razornu moć prirode”, kako se to kaže u sličnim prilikama, već i ne manje razornu moć ljudske pokvarenosti.
Danas je jezivo pogledati reklamne spotove i samouvjerena lica “investitora” koji ponavljaju mantru o najkvalitetnijim materijalima, gradnji i lokaciji, a onda vidjeti sve one strašne ruševine. A među svim tim zastrašujuće naslaganim zgradama (rezidencijalnim kompleksima) koje su postale grobnice za stotine svojih žitelja, vidite, netaknute one “ružnjikave”, obične zgrade iz sedamdesetih, osamdesetih i devedesetih godina, koje niko nije reklamirao tv spotovima. Stoje postojano kano klisurine, svjedočeći vrijeme kada uzde javašluka nisu bile otpuštene.
Ovo je važno - jer kako stručnjaci objašnjavaju, budući da je zemljotrese nemoguće najaviti i tačno predvidjeti, čvrsta i kvalitetna gradnja ostaje jedini način zaštite. Jezivo je kada shvatite da bi drugačija gradnja uradila da ovaj zemljotres ima neuporedivo manje ljudskih žrtava.
Taj uvid nas nužno dovodi do sljedećeg, sasvim prirodnog pitanja... Kažem prirodnog, budući da se za zemljotrese ne koristi “ako”, nego “kad”. Kako bi današnja Crna Gora prošla na ovakvom testu prirode? Da li je ekspanziju graditeljstva iz proteklih decenija pratila i društvena odgovornost? Kakvi su razmjeri korupcije u toj sferi, to je zapravo ključno pitanje.
Doskora vladajući DPS uporno neće da shvati - njih nisu srušile ni litije ni crkveni zakoni, ni “prorusko srpstvo” ni “nepatrijsko crnogorstvo”, već pohlepa koja je kod njih postala ulaznica za veliku igru, i koja je od jedne politike napravila paravan za pohlepu. Čitavo društvo je pretvoreno u taoca te i takve pohlepe. Pogledajte ubijanje rijeka: protiv-prirodni zločin, prava slika domaće pameti i pokvarene, visokokoruptivne politike.
Sjećam se kako je jedan, nekada dobar lik, svojevremeno govorio da je Crna Gora mala za njihovu pohlepu. Zanimljivo, i možda sasvim crnogorski - to je prestao da govori kada je - izvjesno, vođen ljubavlju prema francuskom baroku, a ne pohlepom - ponovo pozvan za gospodarevu trpezu...
Bonus video:
