Da kojim slučajem te 2012. godine u Srbiji nije bilo predsjedničkih izbora, već da se predsjednik republike, kako upućuje samo ime parlamentarnog sistema, birao u parlamentu, a ne direktno, Srbiju bi vjerovatno zaobišla sudbina da levitira između neba i zemlje u bespućima zbilje Vučićeve demokrature. Na tim izborima, kandidat, od radikalskog buđavog kvasca nadošle Srpske napredne stranke, Tomislav Nikolić, pobijedio je Borisa Tadića i zauzeo funkciju, sa koje ga, kako i dolikuje ustavnim nadležnostima predsjednika u nepredsjedničkom sistemu, niko nije primjećivao. “Kvaka” je, međutim, bila u tome, što je i pored, maltene nepromijenjenog odnosa snaga iz prethodnog i novog skupštinskog saziva, konstituisanog nakon parlamentarnih izbora, a na krilima Nikolićeve pobjede u drugom krugu, “legitimitet većinske izborne volje”, doakao dotadašnjoj infantilnoj - krhkoj i razmaženoj; na mah drskoj i bezobraznoj, nerijetko smiješnoj, ali ipak, u odnosu na armagedon koji joj je uslijedio, neupitnoj srpskoj demokratiji. Dakle, da nije bilo neprimjerenog srpskom (i crnogorskom) ustavnom modelu neposrednog izbora predsjednika, vjerovatno bi, u skladu sa rezultatima parlamentarnih izbora, i te 2012. u Srbiji bila formirana vlada od strane istih političkih činilaca koji su činili onu prethodnu. “Vučićeva era” bila bi samo ružna paralelna prijeteća dimenzija srpske političke istorije.
Demokratija, dakle, može biti poražena demokratski. To se dešava tamo gdje se ona primjenjuje u elementarnim crtama, ali gdje je, iz nekih redovno iracionalnih razloga, ne vole ili čak preziru. Smatraju je sporom, birokratizovanom i manipulativnom izmišljotinom nekih vladara iz sjenke, smještenih, dijelom u sjajnim visokonadzemnim odajama moćnih korporacija, dijelom u podzemnim hodnicima neuništive, poput bubašvaba i duha taksista, fatalne “duboke države”. Na isti način, zapuštena društva, njihovi segmenti ili fragmenti, ustreme se, naročito o vunenim vremenima, na medicinu, dovedu u pitanje oblik i kretanje Zemlje, i okrenu naoštrene vile prema svemu drugačijem, njima nepoznatom i bez razumnog povoda za sumnju, sumnjivom.
Za koga miloga glasati onda Devetnaestog?
Milo Salazar do Nasimento Đukanović se kandidova po treći put. Prvi put je to bilo u nekom pređašnjem životu, u drugoj nekoj državi, koja se isto zvala Crna Gora, ali koja, osim toga, nema nikakve veze sa ovom državom u kojoj živimo danas. I Vujanović se prošvercovao treći put kao predsjednik, na foru da je u pitanju posve nova ustavna stvarnost, po kojoj predsjednik Republike Crne Gore i predsjednik Crne Gore nisu ista stvar. Formalnopravno, to je tačno, tako da, nije bilo sporno pravo onomad ni Vujanoviću kod nas, ni Tadiću u Srbiji, pa ni Đukanoviću danas, da se po treći put kandiduju za predsjednika, jer su prvi mandat “ispucali” po starom ustavu, tj. u staroj državi. Ipak, ratio legis o ograničenju na dva mandata biranja iste osobe je fundamentalna tekovina demokratske političke kulture, u cilju onemogućavanja otuđenja moći vlasti od strane pojedinca. Nažalost, demokratska kultura i politički bonton kod nas se shvataju kao posljednji (čitaj: nedokučivi) stadijumi razvoja društva, a zapravo su, ili bi to trebali biti, temelj i noseći stub procesa njegovog razvoja.
Izvor prava je moral, kao istorijski utemeljena i u sadašnjosti potvrđena vrijednosna i razvojna kategorija društva. Moral danas, tautološki, mora biti zasnovan na razumu i kao takav, mora biti i osnov sticanja povjerenja birača. Kandidovanje iste osobe, po treći put, za funkciju predsjednika Crne Gore ustavno je moguće, ali je duboko nemoralno.
Nemoralno je i blefiranje, čak i ako je počinjeno refleksno - u afektu; čak i onda kada misliš da te neće ukebati, pa se osloniš na zakon o zaštiti ličnih podataka zemlje čiji si državljanin i koja te je u tom smislu protivzakonito, kao svog građanina izdrukala drugoj zemlji, znajući da ćeš zbog toga snositi posljedice. Spajićeva kandidatura, u tom smislu, završila se sa dubokim žigom na njegovoj političkoj koži. Da li će se od toga oporaviti? U Crnoj Gori, vjerovatno, da.
Državna izborna komisija, kojoj namjerno izbjegavam skraćenicu, jer danas sve više ljudi, u koje i ja spadam, zloupotrebljava raskošne čari engleskog slenga, in flagranti nezakonito je odbila Spajićevu kandidaturu, tendenciozno zloupotrebljavajući rupu u sistemu, iskopanu blokiranjem procesa kompletiranja Ustavnog suda od strane onih koji bi voljeli da nikakvog suda i nema. Demokratski front je u tom smislu potvrdio sumnju koja odavno lebdi u vazduhu poput bjelopoljske i pljevaljske čađi, da se sa Milom neće završiti i “milovština”, kao svojevrsna autoimuna bolest našeg društva i duboko utemeljeno političko nasleđe ogromne većine crnogorskih političkih aktera. Glasali su tako Frontovi predstavnici u DIK-u (Pardon!), zajedno sa DPS-om, znajući da suda njihovoj odluci nema. To se zove sklonost ka anarhiji. Zamislite, šta bi ljudi sve činili da nema suda? Komodanje.
Na mjesto Spajićevo, usljed takvog spleta okolnosti, upao je, već “zaručen” za gradonačelnika Podgorice, Jakov Milatović. Trebao je da stupi na dužnost kad uzurpator Ivan Vuković preda ključeve grada, “što mu i’ babo ostavi”. Ko, međutim, “šiša” Podgoričane i njihovu izbornu volju, oličenu u većinskom glasanju za listu koja je predložila Milatovića za gradonačelnika Glavnog grada? Ali, šta ako izgubi i ne postane Predsjednik? Hoće li izborni gubitnik čista obraza, što bi rekle, sada već opskurne Demokrate, moći bez blama sjesti u fotelju gradonačelnika, i kao Rusi, nakon opsade Kijeva, pobjedonosno preći na rezervni položaj?
Sa druge strane, da li je Milo Đukanović, sa svojih tridesetak odsto, koliko mu “daju” sondaže javnog mnjenja, u stanju, recimo, da organizuje “šverc” od nekih tri-četiri posto svojih glasova ka Andriji Mandiću, kako bi ovaj sigurno preskočio Milatovića? Ako uzmemo u obzir njegove čuvene organizacione sposobnosti i dosta ubjedljivu pretpostavku da mu je jedina šansa za trijumf to da se u drugom krugu odmjeri sa Vojvodom, bez sumnje, odgovor je: Da, i to je moguće.
Da li bi onda, ako kandidati u drugom krugu zaista budu Đukanović i Mandić, izbor onih koji su vrijednosno opredijeljeni ka demokratiji, vladavini prava i uređenoj progresivnoj zajednici, bio nemoguć, odnosno da li bi njihov izbor, kao racionalan čin građanske odgovornosti, u tom slučaju morao biti zasnovan na bazi oportunitetnog troška; dakle, šta gubimo ako uopšte ne glasamo, odnosno, šta gubimo ako ne glasamo onog drugog? Jer, valjda je svima jasno da u ovakvoj predikciji ne dobijamo ništa.
Bečić? Časti mi, nije mi lako da pišem o njemu. Bio je moj adut, bog mi je svjedok, a već sam i pisao o tome. Vjerovao sam da je on dobar političar za tranzicioni postmilovski period, ne zbog toga što je pokazao da “nešto” ima, već upravo suprotno; što predstavlja model političara koga prosto ne možeš uhvatiti ni za glavu, ni za rep. Osim sladunjavih, politički korektnih floskula i prozaičnih uličnih maškarada, u njegovom idejno-političkom arsenalu nema ničega. I zaista, taman se pojavio u momentu kad nam je dozlogrdilo od viška nesuvislih ideja i ideologija, od isforsirane političke bipolarnosti i zastrašujućih alternativa. Trebala nam je neka bezlična sredina. Političar birokratskog manira; pomirenje svih sa svima; nema veze što zvuči patetično. Uželjeli smo se osamdesetih. A, Bečić je bio ta mejnstrim faca. I vid ga sad; kune se u čast, umjesto u napredak, EU i tako to…
Kruži priča da advokati nikada ne postavljaju pitanja na koja unaprijed ne znaju odgovor, a da skeptici postavljaju pitanja ne tražeći bilo kakav odgovor. Čini se da između ove dvije krajnosti ima sve manje prostora. U pokušaju da se “uhvati” neka tačka oslonca zarad kakvog-takvog razumijevanja crnogorske politike, moraćemo naći zrno tog prostora.
Autor je advokat
Bonus video:
