SRBIJA IZMEĐU STVARNOG I MOGUĆEG

Kosovski račun stiže na naplatu

Predsjedniku Srbije Aleksandru Vučiću sada predstavlja problem da povuče bilo koji racionalan potez, jer je do juče preko svojih medijskih falangi širio mantru o izdaji i izdajnicima
91 pregleda 34 komentar(a)
Aleksandar Vučić, Foto: Reuters
Aleksandar Vučić, Foto: Reuters
Ažurirano: 03.02.2019. 15:04h

Moguće je da silazna faza autokratske vlasti počne i lošim vicem. Predsjednik Srbije Aleksandar Vučić, u najnovijem redovnom-vanrednom obraćanju naciji, pokušao je da svoju prepoznatljivu patetiku presiječe nevještom dosjetkom kako kritičari njegove politike o Kosovu ne znaju ništa, već misle da se Pećka patrijaršija tako zove jer monahinje tamo lože peći. Što bi, u nedopričanom nastavku, moglo da znači kako se u Studenici smrzavaju bez furuna.

Predsjednik svega u Srbiji, gdje Kosovo odavno nije, međutim, očigledno se sada peče na vatri koju je i sam palio do prije pet godina, a onda sve do ovog ljeta održavao da tinja kroz iluziju ustavne preambule i na naslovnicama tabloida. Kao što je i sam znao da zaključi u posljednje vrijeme, na politici o Kosovu niko nije profitirao, a računi su upravo i njemu počeli da stižu na naplatu i to u trenutku kada je pokazao bar djelimičnu spremnost da prizna realnost i da vuče racionalne poteze „da izgubimo najmanje što moramo“. Ili, da on lično izgubi najmanje što mora, mada je teško izmjeriti koliko je to, s obzirom da je ishodište u kojem se Srbija mora suočiti sa nezavisnim Kosovom neupitno, a samo dinamika ovoga puta više zavisi od Prištine i tamošnje konsolidacije nego od poteza Beograda.

Pokušaj da se odluka poslanika Srpske liste da uđu u vladu Ramuša Haradinaja ne veže direktno za njega nije uspio, iako je izbjegao da ih primi prošle subote u Beogradu i poslao im povjerenika za Kosovo Marka Đurića. Kritiku opozicije ispratio je muk Vučićeve medijske logistike koja se iznenada sjetila da bi tabloidi trebalo više da pišu o majmunčetu na Pinku, jer jedno je napadati šefove političke protivnike, a drugo hvaliti ulazak u vladu čovjeka koga zvanični Beograd i dalje smatra ratnim zločincem i krvopijom. Uz sve to, vjerovatno su i rezultati istraživanja javnog mnjenja, koje fanatično traži i proučava, natjerali Vučića na još jedan hitan javni monolog i pokušaj vraćanja na podnošljivi nivo kontrole štete. Iako i iz kosovskog mita pokušava da izadje preko slovenske antiteze – il' je Ramuš, Il' je Kurti, il' je nešto gore od oboje – Vučić sada pokušava da ovom pitanju da realne obrise. U bivšoj srpskoj pokrajini sada živi oko 110 hiljada Srba, između šest i osam odsto ukupnog stanovništva, južno od Ibra manje od tri odsto. Sebi u zaslugu pripisuje i što je smanjen broj napada na Srbe, a nije bilo žrtava posljednjih godina, a sve se poklapa sa Briselskim sporazumom. Znači, u razgovorima i dogovorima o opstanku, pravima i poboljšanju kvaliteta života srpske manjine je ključ. Dvije međusobno priznate države bi to uredile brže, jače i bolje, mada to ne smije da izgovori, iako sve ide u tom smjeru. Vučić je nedavno u razgovoru sa Tačijem prihvatio da i posljednje srpske sudije sa sjevera Kosova uđu u pravosudni sistem ove zemlje, koju je već priznalo 108 država, a spremaju se još neke da to učine, među njima i evropske.

Minimalni uticaj bolji je nego nikakav, kaže predsjednik Srbije opravdavajući potez Srpske liste. Ovakvoj racionalnosti i političkom pragmatizmu najveća prepreka je upravo ambijent koji je on kreirao. Do juče je, preko svojih medijskih falangi, širio mantru o izdaji i izdajnicima svakom ko bi posumnjao u zvaničnu politiku prema Kosovu, kao i smisao akcija poput freskopisanog voza (na kojim li je taj šinama) i barikada u Mitrovici. Faktički je na tri mjeseca prekinuo diplomatske odnose sa Francuskom, kada je tamošnji sud odbio da izruči Haradinaja Srbiji, galameći kako je lično vidio dokaze da je ovaj Srbima vadio oči. Kritičare te odluke nazvao je Haradinajevim Srbima, dajući signal za njihov linč na naslovnicama i na društvenim mrežama, a imali su razloga i da brinu o svojoj fizičkoj bezbjednosti zbog vrelih premijerovih riječi i njegovih eventualnih raspamećenih simpatizera. Zato mu nije lako da sada sve vrati u normalu, jer pozivi na racionalnost i dalje ne djeluju potpuno iskreno. Iako podržava Srbe u Haradinajevoj vladi, kaže da bi ga uhapsio kao ratnog zločinca ako mu bude u dometu, što sigurno neće pomoći Srpskoj listi u Prištini. Uz to, on ponovo odlaže institucionalni dijalog o novoj nacionalnoj politici, namjeravajući da i dalje sam odlučuje, bar još neko vrijeme. Takozvani unutrašnji dijalog, na koji je pozvao još prije dva mjeseca, najavio je da će u institucijamama pokrenuti tek od oktobra.

Na mali predah, u svakom slučaju, mogli bi da računaju kritičari predsjednika Srbije. U Vučićevoj novoj nomenklaturi izdajnika, od krvopija opasniji su samo „raspamećene kavopije“ i „pivopije“, koji po beogradskim kafićima i splavovima srču pjenu i kritikuju, a ne znaju vic o pećima i patrijaršiji. Na njima je da do najavljenog dijaloga pripaze šta naručuju.