Konačno je Istorija progovorila. Znate ono, sve će to istorija jednoga dana - crno na bijelo, jasno i razgovjetno. Ni po babu ni po stričevima. I nema više je li, nije li, nego na znanje i ravnanje. Jedino nije rečeno koliko valja čekati na tu Istoriju, barem približno, i kako će rabota izaći na vidjelo. Najbolje bi bilo na udarnom državnom TV dnevniku. Nego nam vrijeme prođe u borbi i trvenju neznavenom, za nejasne i daleke ciljeve neke, za odbranu premile nam ideje i države. Od Briona do Golog otoka i jopet nazad.
Konačno, zaklela se zemlja raju, jedan detalj je pokazao povezanost naših dviju revolucija: Titine i one đaka njegovih. Za to se postarao jedan od najdurašnijih i najmlađih đaka njegovih - sa sve kapicom na glavi. Kud ćeš ljepše: ljeto, Brioni, kadilak.
Vidi se, konačno, da naše revolucije nijesu tikva bez korijena. Seljak Joža, potonji bravarski radnik, tako nas uči Istorija, i skromni student ekonomije iz Momišića, u džemperu, u odbranu Titine revolucije. Ovaj mlađi je, ne jednom, obećao da ćemo ostati svjetionikom komunizma. Da ćemo se, vjerni drugu Titi - do kraja boriti.
Lideri regiona i radničke klase
Ovden je riječ o liderima što izravno osjetiše slast i luksuz borbe za radnička prava uz okus suverene države. U međuvremenu su crnogorski radnici načinjeli sebi drugu državu u kojoj nijesu više radnici nego Crnogorci. Glasači obaška. Desilo se u međuvremenu koješta, elem, nije ostao kamen na kamenu. Sve propade, ali Titin kadilak, ni kvaka ne fali - onaj isti. Zdelano na trulom Zapadu. Istorijska nauka, kao što znamo, kaska za valovitim životom. Niko se od akademika ne sjeti da otkrije neki stanac kamen, postojanost u ovom nepregledu života, buri povijesti brda ovih i otočja. Tek bivši student, smionošću džemperaša, dodao je nedostajuću sličicu u mozaik revolucije koja teče. Sijedajuću na upražnjeno mjesto u kadilaku - zemlja koja ima ovakvu omladinu ne treba da brine za svoju budućnost - govorio je Joža.
Joža jeste mučio neposlušne drugove na obližnjem otoku, među njima mnoge Crnogorce, ali nije 'ođe o njima riječ. Svaka 'tica svome jatu - Milo, dakle, kadilaku. I poslije Tita - Tito. Posjeta Golom, mogla bi lako da se protumači kao skretanje sa Titinog puta.
Istorija i revolucija
U našem revolucionarnom vrenju nijedna istorijska tema ne može ostati ravnodušna prema nama - ni mi prema njoj. A od naše se od istorije očekuje mnogo: sve ono što nam je život neblagonaklono uskratio, ili ako smo ponegdje ispali glupi - istorija treba da nam nadoknadi i namiri. Pogotovo sad kad imamo suverenu državu. To znači, rekosmo li, da istorija ima završnu riječ. Tako se događa da ideologije propadaju u prah i pepeo, a njihovi nosioci, nenačeti, objašnjavaju nam nove pravce razvoja. Ideolozi ne samo da preživljavaju svoje propale ideologije, nego nam se priviđaju kao žreci novih vidika i prevrata. Vazda orni i mladi, lijepi i pošteni.
Opet tvrdo obećavaju da ih neprijatelji neće omesti, niti skrenuti s pravog puta. Opet je zahvat korijenit: od reforme slova, do preokreta ekonomske osnove i vlasničke strukture. I ovaj put uz njih je napredno čovječanstvo i naravno - prava strana istorije. Malo je ljudi zapamćeno u istoriji, da su bili djelatni kao avangarda u nekolike revolucije. Nije onda čudo što su istoričari i akademici zbunjeni i nedorasli.
Ili je odavno sve jasno, kao u onoj jednostavnoj izreci, da na trnjinama ne rađaju smokve. Pak je od sveg grandioznog Titinog djela ostao samo - kadilak - poklon iz Amerike. Taman da se i skromni student momišićki, veselo provoza i nastavi tamo 'đe je onaj stao.
Bonus video:
