LOVAC NA ZMAJEVE

Posljednji pozdrav

Nakon skoro tri i po decenije završena je jedna era. Polovina populacije ne pamti drugog predsjednika, oni stariji su zaboravili sve koji su bili prije njega

53069 pregleda 82 komentar(a)
Foto: Shutterstock
Foto: Shutterstock

Kada se rodio Nemanja, kao prvo muško u porodici, njegov otac je sa balkona stana na petom spratu zgrade u kojoj su živjeli, zvali su je Lordovka, ispalio čitav šaržer „tetejca“. Bila su druga vremena, tada je hajdučija ove vrste bila ne samo nekažnjiva, već i poželjna. Još se dimila cijev na pištolju kada je Svetozar ušao u stan, zatičući ćerku Nevenu kako rida od stresa. Dobila si brata Nemanju, popišuljo, rekao je Svetozar iako je Nevena imala svega tri godine i nije mogla razumjeti koja je sreća zadesila. To će otkriti tek par decenija kasnije.

Svetozar je bio profesor na univerzitetu a njegova supruga daktilografkinja. Upoznali su se preko konkursa, ali ne za traženje partnera jer to je bilo vrijeme bez televizora a kamoli društvenih mreža. Tako je prvo u Svetozarev ofis a onda i u život ušla Vesna, tiha, omalena žena. Za pet godina dobili su četvoro djece, ćerku i tri sina. Sva djeca su nekako povukla na oca, bili su ambiciozni, bahati i pohlepni. Ćerka Nevena, iako žensko, posebno se isticala. Nikad joj nije bilo dosta, ni novca, ni imetka, ni moći.

Nemanja je rano, još u osmom osnovne, pokazao interes za Komunističku partiju i karijeru. Tada su ga izabrali za starješinu odjeljenja, a ubrzo je bio primljen i u SKOJ. Organizovao je školske žurke, izlete na more i planinu, ekskurzije. Još tada je počeo direktoru škole da podnosi redovne izvještaje o stanju u razredu i eventualnim anomalijama. Ono što su njegovi drugovi iz klupe zvali špijanje, Nemanja je uzimao kao odgovoran čin savjesnog dječaka.

Nastavio je sa istim aktivnostima i u gimnaziji, a Partija je sve to prepoznala i nagradila - sa 17 godina Nemanja je svečano primljen u KP, kao najmlađi u više generacija. I nije samo na taj način Partija cijenila Nemanjin trud i lojalnost. Kada su na maturskoj ekskurziji on i Stefan, njegov najbolji drug, uhvaćeni u krađi kožne jakne iz jednog butika u Zagrebu, istraga je potpuno sakrila Nemanju a kao jedinog krivca i lopova označila Stefana. Taj bizarni detalj opredijeliće put i jednog i drugog - Nemanja će postati predsjednik države, a Stefan šef mafije. Njih dvojica upravljaće zemljom duže od tri decenije, udruženim snagama i istim sredstvima - strahom, novcem i propagandom.

Nemanja se oženio djevojkom koja mu je bila prva. Vjerovatno i on njoj. Zato je zavidio drugarima iz generacije koje je bio glas da mijenjaju djevojke kao čarape. Mladalačku frustraciju Nemanja će kasnije kompenzovati mnoštvom ljubavnica i paralelnih veza. Ali nikada nije ostavio onu prvu, koju je oženio. Znao je da sve njih bogato da nagradi, nakitom, stanom, karijerom, tenderom, ali nije zaboravljao ni suprugu. Bilo mu je lako da bude galantan jer je sve te račune, na ovaj ili onaj način, plaćala država koju je vodio. Ratovi koje je proizvela politička elita kojoj je i Nemanja pripadao, porodili su korupciju, kriminal i pohlepu, što je promijenilo i njega samog. Od skromnog mladića u džemperu, prosječnog đaka u školi i na fakultetu, nezapaženog golobradog momčića, novo vrijeme je napravilo beskrupuloznog političara, vlastoljupca i autokratu.

Iako je duže od tri decenije u istom poslu, jednom je rekao kako je desetak godina dovoljno da se čovjek iskaže na nekoj funkciji, da se osjeti ispunjenim. I na njegovom primjeru se, dakle, potvrdila stara mudrost da vlast kvari ljude, apsolutna vlast - najviše. Možda sada, kada je sve okončano, Nemanja žali za vremenom davnim, zašto se nije povukao nakon tri, četiri mandata i dobijenog referenduma. U miru i gotovo neprimjetno. Tada je još mogao da ode neoštećen, punog džepa, zavidnog političkog rezultata, i bez mnogo neprijatelja. Nakon tri decenije situacija je sasvim drugačija. Nemanja je svjestan toga, boji se odmazde, a često razmišlja i o tome kako su, kako je jednom javno rekao, Crnogorci po prirodi nezahvalni. Koliko god im činio kada siđeš s trona brzo te zaborave i bace u blato.

Decenije vladanja donijele su još jedan problem Nemanji - nepovjerenje u ljude. Kako su godine prolazile smanjivao se broj onih kojima je vjerovao a dramatično povećavao broj sumnjivih ili neprijatelja. U posljednje vrijeme Nemanji je podršku počela da otkazuje i međunarodna zajednica koja mu je godinama bila najjači oslonac. Takođe, zabrinule su ga promjene u Tužilaštvu. Novi, profesionalni tužioci počeli su da procesuiraju i hapse neke od njegovih dugogodišnjih saradnika ili prijatelja. Sve češće su se mogle čuti izjave da niko nije nedodirljiv i da će tužioci procesuirati svakog ako dođu do dokaza i osnova sumnje, bez obzira na ime i prezime. Decenijama je to bilo nezamislivo jer su pravosuđe kontrolisali pouzdani Nemanjini vojnici.

Govor tijela je posljednjih godina pokazivao sve veću tjeskobu koju Nemanja osjeća, strah možda, par puta se desilo da pukne po šavovima. Uprkos svemu tome, u javnim istupima Nemanja je pokušavao da zadrži sliku samouvjerenog čovjeka. Imao je svesrdnu podršku porodice i prijatelja koji su ga ubjeđivali da izdrži još malo, da zemlja nema boljeg, da bez njega ne bi bilo ni države. Usljed toga sve je dublje tonuo u neki imaginarni svijet koji nije imao veze sa realnim dešavanjima. Tako je došao do predsjedničkih izbora gdje je opet igrao žmurke sa svojom strankom i saradnicima da bi na kraju saopštio ono što se unaprijed znalo, da će On u izbornu trku. Još jedna u nizu pogrešnih odluka. Jedna od posljednjih. Što je već pokazao prvi krug kada je Nemanja dobio značajno manje glasova nego što je očekivao. Onda se rastrčao po zemlji i dijaspori ali sve to je više ličilo tumaranje grogiranog boksera u ringu nego na neku svrsishodnu i smislenu političku kampanju.

Drugi krug izbora samo je to potvrdio. Nemanja je doživio debakl a ne poraz. Izgubio je sa preko 20 procenata razlike. Nakon skoro tri i po decenije završena je jedna era. Polovina populacije, dakle, ne pamti drugog predsjednika, oni stariji su zaboravili sve koji su bili prije njega. Bijela kuća je u istom periodu promijenila šest domaćina, besudna zemlja je tek sada prvi put doživjela to iskustvo promjene. Oslobodila se Gazde. Zato je ovo moj posljednji pozdrav njemu. Dočekali smo nešto u šta niko normalan nije vjerovao. Čuda se ipak dešavaju.

P. S. Svaka sličnost sa stvarnim licima i događajima je slučajna.

(Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Kolumne" nisu nužno i stavovi redakcije "Vijesti")