MOJ GRAD: NIKŠIĆ

Grade, ti si kao roditelj

Dvije godine nije malo. Dvije nisu dvije kada si daleko. To je možda šest, i više

8113 pregleda 4 komentar(a)
Foto: Privatna arhiva
Foto: Privatna arhiva

Dobri moj,

Prošli smo ti i ja dosta...Mada, ti si mi nekako sve veći i ljepši, a ja se ukupio i zarozao k’o stara krpara. Ne mogu se od jada pogledat’. I neka si... Nije mi krivo. Zasluženo. Ali, nikad mi neće biti jasno kako neki mogu da te ne vole...da te se stide. Da kriju da si njihov, a da svojataju tuđ. Ti si, kao roditelj... Nemamo drugog, i ne možemo ga mijenjati. U tebi smo, i ti u nama. Nosimo te, i ti nosiš nas. I tako, guramo sve dok nas ima. A tebe će biti, jer te je bilo i prije nas.

Počelo je to nekako neprimjetno...Krenulo prvo sa gledanjem slika okolnih brda koje sam peo, pa kako su dani išli, spuštao sam se u grad i posmatrao sve one ulice kojima sam prolazio. A onda sam otkrio “google maps”. Sate bi provodio “šetajući”. Dvije godine nije malo. Dvije nisu dvije kada si daleko. To je možda šest, i više.

Evo, sad bih potpisao da mogu! Da svakog ko hoće da ide, pošaljem na par godina... Nek bira gdje će! Neka se naćefi... Mislio sam da me to neće hvatati. Da sam otporan na tu bolest. Ali...

Tresem se od sreće...Ovalni prozor i poznato jezero...Klecajući siđoh nekako niz stepenice, kleknuh, i ko papa poljubih pistu. Gledali su me čudno, jer let je bio miran i prijatan. Nijesu shvatali koliko sam propatio za ovim gradom, za ovom zemljom...Tu su svi moji porazi i pobjede...Sve srećne i nesrećne ljubavi...Tu sam prohodao, pošao u vrtić, školu...Tu sam se prvi put potukao. Nevješto je poljubio. Tu su lipe i trgovi. Zgrade i ćoškovi. Tu mi je sve. E, da...

Bijaše oblačno tog dana. Ali, kako dotakoh nogom zemlju malo progrija. Proviri sunce kroz jedan džep od oblaka i neka čudna sitna kiša bockala mi je obraze dok sam žmurio gledajući prema nebu.

Zovem: “Sletio! Šta ima da se jede?”

”Ima sarma od kisjelog kupusa, pita zeljanica, skorup, zatop, salata od cvekle, urmašice...”

””osta, dosta...Samo da uzmem torbe i eto me... Sve ću da pojedem!”

Autor je fotograf i pisac

(Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Kolumne" nisu nužno i stavovi redakcije "Vijesti")