Nedavno me zatekao e-mail koji smo supruga i ja dobili od škole u koju ide naša kćerka. Poruka je poslana svima, a obraća se roditeljima čija djeca dođu gladna u školu, te se apeluje kako bi trebalo da doručkuju jer će tek oko podne užinati. Sjetio sam se sebe i svojih sestara, koje je mama po 12 godina osnovne i srednje škole pokušavala nahraniti prije odlaska, a mi bismo u većini slučajeva samo pogledali doručak i izašli. Sestrama bi se čak užina ubuđala u torbi, a ja sam bio malo disciplinovaniji, valjda jer me poklopio rat.
Nakon tog e-maila uslijedio je drugi, još više zabrinjavajući. Uprava škole moli roditelje da djeci uvijek spakuju sendvič, voće i vodu. Oko deset pojede se voćka, a oko podne sendvič. Na kraju e-maila stoji napomena da će škola od tog dana svima obezbijediti sendvič i voćku, pošto se već dugo dešava da neka djeca dolaze bez toga.
Kao relativno novopečenom roditelju, srce mi se slomilo, a uopšte mi nije palo na pamet da u našoj školi postoje djeca čiji roditelji nemaju za jabuku, komad hljeba i salame. Posebno mi je to čudno jer svako jutro kada dođem pred školu, na travi i zabranjenim mjestima su parkirane “tesle”, “porschei” i ostali skupi automobili. (Što je bolji auto, to su veće šanse da će roditelj parkirati na zelenu površinu.)
Nikad nisam stekao dojam da u našu školu idu i siromašnija djeca, a koliko god je saznanje iz e-maila bilo srceparajuće, u isto vrijeme je i plemenito. Škola se pobrinula da se te razlike previše i ne osjete, iako je to u današnjem svijetu veoma teško, posebno kod starije djece u vrijeme kad se krene sa statusnim simbolima.
Sve se čini sređenije
Kada dođete u neku zapadnoevropsku zemlju, posebno centar nekog poznatijeg grada, prvo što vidite je da je sve nekako uređenije nego na Balkanu. Ulice su bolje održavane, automobili su uredno parkirani, drvoredi lijepo podrezani, a i ljudi se čine manje nervoznim nego kod nas. Tu i tamo centar grada se renovira, pa vidite skelu na ogromnoj crkvi, a zgrade oko vas odišu ljepotom. Nema fasada koje se obrušavaju, niti divljih vozača koji kroz centar prolaze velikim brzinama - i sve se nekako čini kao idila.
A ako odete malo van centra, slika je često drugačija, posebno u velikim gradovima. Brzi automobili su svuda oko vas, ljudi su mnogo nervozniji, a ni zgrade više nisu tako lijepe. Štaviše, tada shvatite da su socijalni kvartovi izgrađeni mnogo lošije nego u Jugoslaviji, te da u tim stanovima ono što visi, to i otpada. Takav dio grada se obično zove geto, ali nije uvijek slučaj, barem u Holandiji, da u getu žive ljudi na rubu zakona. Ti ljudi su jednostavno siromašniji od ostalih i ne moraju pripadati kriminalnim, nego jednostavno lošije stojećim miljeima. Oni se ne uklapaju u priču o “tesli” kao najprodavanijem automobilu u Holandiji, niti imaju svoje kuće ili stanove. Obično unajmljuju stan koji su po povoljnim uslovima još njihovi roditelji dobili od opštine, a kako vrijeme prolazi, jedino se desi da nekad presele na neko drugo mjesto i to zbog renoviranja ili preuređenja kvarta u kom se zadese. U tim slučajevima im opština pronađe nešto slično za istu cijenu, a oni ne idu na listu čekanja na koju idu ostali građani slabijeg imovinskog stanja.
Ti ljudi se bave niže plaćenim poslovima, a ako se desi da jedno od njih ostane bez primanja, vrlo brzo upadaju u spiralu iz koje je teško izaći. Kada presuši socijala, kreću dugovi, pa se onda desi da im Ured za registraciju kredita (BKR) zabrani bilo kakvu kreditnu aktivnost na nekoliko godina. Tek tada im je nemoguće krenuti naprijed jer cijene nekretnina obično idu u nebo, a oni nerijetko plate desetine hiljada eura kirije - novca koji je otišao u nepovrat, pritom živeći u socijalnoj zgradi izgrađenoj ‘60-ih u kojoj imate osjećaj da su zidovi napravljeni od kartona.
Dvostruko više siromašnih nego prije pandemije
Po podacima Agencije za društveno i kulturno planiranje, gotovo 830.000 ljudi u Holandiji živi u siromaštvu. Od toga je 200.000 djece. Pod siromašnim se smatraju ljudi koji žive ispod određene granice prihoda četiri godine ili duže. Neki izvori govore da je još nekoliko stotina hiljada na rubu siromaštva, odnosno da ih samo jedna ili dvije plate dijele od toga. U odnosu na 2021. godinu, taj broj je porastao za najmanje dva puta.
Pandemija je učinila svoje, a svi podaci govore i kako su bogati još bogatiji, pa onda i ne čudi podatak da je u isto vrijeme najprodavaniji automobil upravo onaj koji košta 50.000 eura i više. Tokom pandemije porasle su i cijene nekretnina, pa je prosječna jedinica u 2019. koštala oko 300.000, a u 2021. oko 450.000 eura, što je skok od 50 posto. Rastom kamata cijene su postale niže, i u 2023. su ponovo ispod 400.000 eura, što je opet nedostižno nekome ko ima dvije plate od po 2.000 eura neto, čak i da nisu na crnoj listi Ureda za registraciju kredita.
Ovdje žive paralelni svjetovi, ljudi koji imaju viška nekretnina i automobila, i ljudi koji nemaju ništa od toga. Ovi drugi ponekad voze neki stari auto, a nekad bicikl. Razlika između onih koji tek dođu u Holandiju i krenu od nule, te ovih koji su na crnim listama je takva da je mnogo bolje biti anonimus s kreditnim rejtingom na pozitivnoj nuli, jer će to značiti da se ipak možete upustiti u kupovinu nekretnine, i ne gubiti novce na kiriju. To se nekako čini kao osnova za zdravu finansijsku situaciju.
Ne pitaj zašto neko nije kupio stan
U međuvremenu sam naučio da se, upoznam li nekoga ko živi u unajmljenom stanu, ne raspitujem zašto je to tako, jer koliko god se nečija primanja mogu činiti primamljiva i visoka, nemoguće je znati historiju dugova te osobe. Kada se izbjegava s odgovorima zbog kojih “ne žele kupiti stan”, obično se može znati u čemu je stvar.
Iz te spirale se izlazi teško, vrlo često i nikada, a slično je i u drugim uređenim zemljama, pa tako u Njemačkoj više od pola penzionera dočeka penziju bez nekretnine, a u SAD-u gotovo 38 miliona ljudi žive u siromaštvu. Američki CNBC piše da je stvarna situacija vjerovatno i gora od toga i to zato što nadležni objave iste kriterije za cijelu zemlju, bez razlike u porezima ili recimo troškovima vrtića. To pokazuje i koliko BDP ne mora biti realan kriterij, s obzirom da SAD imaju jedan od najviših po glavi stanovnika, a mnogo je više siromašnih nego u nekim zemljama gdje je srednja vrijednost plata niža.
Holandija je takođe jedna od zemalja gdje se prosječna plata u posljednje dvije godine povećala za 600 eura neto, dok je srednja vrijednost narasla samo za 100 eura, što govori da su bogati postali još bogatiji, dok se siromaštvo u međuvremenu udvostručilo.
I pored svih ovih podataka, ne bilježe se neki ozbiljni ulični nemiri, tako da čovjeku nekad padne na pamet da se svugdje dobro živi.
Razlog zbog kog u Francuskoj traju protesti je neke druge prirode, ali mora im se odati počast, jer ne posmatraju nijemo šta se oko njih dešava, već sa stavom idu kontra svake odluke koja je običnom čovjeku neshvatljiva. Samo tako se u demokratiji i može boriti protiv efekta Superhika, jer kako sada stvari stoje, velike su šanse da će bogati i dalje postajati još bogatiji, a siromašni još siromašniji. Na svima nama je da to pokušamo spriječiti, inače će biti sve više djece koja neće imati za komad hljeba i salamu.
Autor je nezavisni novinar iz Sarajeva; posljednih deset godina živi na relaciji Sarajevo - Amsterdam
Bonus video:
