Što to govori Porfirije?
Ko je “bijednica” i “jadnica” o kojoj govori, i zašto je u patrijarhovom sistemu vrijednosti ona dobila ovako niske ocjene – bijednica i jadnica? Gotovo da pomislte da ste u nekim biblijskim alegorijama. Kao da je, uostalom, važno ko je ona personalno. Izvjesno ove riječi od jednog patrijarha ne bi “zavrijedila” da nije - prije svega žena. Koja nešto priča... I to, gle grijeha, iz svoje glave. A što se patrijarhu, očito ne sviđa. Te ona, očas, postade - “bijednica i jadnica”. O patrijarhu, njegoševski: “A posad mu ne bih vjerovao, da mi kaže da je mlijeko bijelo...”
Patrijarh za koga su govorili da je “roker” i “nekonvencionalna” figura, sveštenik koji je svojevremeno šarmirao zahtjevni Zagreb, zapravo se ukazuje u najkonzervativnijem mogućem svijetlu. Ako ovako razmišlja “nekonvencionalni” sveštenik, zamislite što misle oni konvencionalni, odnosno, kao takvi, izvjesno ubjedjiva većina.
Patrijarh je zabrinut zbog rodno osjetljivog jezika. Čuj molim te! Iako ipak odabira da ženu (rečeno je da je mislio na jednu, konkretnu osobu) nepogrešivo naziva bijednicom i jadnicom a ne bijednikom ili jadnikom.
Ta vrsta jezičke pažnje je tako obična, normalna, vjerovatno i ljekovita, ali iz nekog razloga nervira mnoge. Čak i jednog patrijarha. Nerijetko naiđete i na žene koje odbijaju tu vrstu intervencije na jeziku. Ne potcjenjujte nikada moć inercije. Princip razgaženih cipela... Jezik kojem se prepuštate, toliko da na kraju govori umjesto vas. Ljudi se boje od jezika koji traži preciznost i istinitost. Koji traži ono najvažnije - vaše učešće u stvarnosti.
Ideja o kontroli jezika je uvijek opasna. A najefikasnija je obično kada se radi uz retoriku o jezičkoj tradiciji koju, vjeruju takvi, treba sačuvati. A to će, slijedi dalje, nas sačuvati od opasnih promjena. A za jednog patrijarha (ili kralja), promjena je nesumnjivo najomraženija riječ.
Ideja o rodno osjetljivom jeziku nije nastala prekjuče u Bijeloj kući ili Vatikanu (a sa namjerom da se udari u temelje pravoslavlja, naravno), već je plod i logična posljedica višestoljetnih uvida najblistavijih umova čovječanstva. Doduše, svijet kojem pripada patrijarh uglavnom je prespavao te vjekove.
Saopštenje SPC samo je potvrdilo razloge za bojazan javnosti - naporno cinično i arogantno. Gotovo da ne mogu sakriti sreću i uživanje zarad činjenice da je ovakav patrijarhov govor iznervirao sve one žene koje se ne boje pred ovom vrstom muških autoriteta.
Na koncu, ne smijemo smetnuti s uma da je monoteizam duboko antiženski pogled na svijet. Takva je njegova geneza, njegova politička istorija, njegov nenadmašni manipulativni potencijal...
Uprkos zabrinutosti sa svake strane agresije u javnom govoru je sve više. Koliko je opasno kad ovakvi antiženski stavovi dolaze sa tzv. uglednih adresa? Potreba za javim ponižavanjem nekoga uvijek najviše govori o onome ko to čini.
Kada to kaže neki neznaveni revizor, javnost reguje, ali, reakcije izostaju, ili su vrlo uzdržane, ako takvo što kaže kakav visoki crkveni dužnosnik. Odnosno, duhovni polusvijet vjeruje ovoj vrsti autoriteta, i zato se ohrabri da reprodukuje “misli” sumnjivih duhovnika. Sumnjivih kažem, jer ne mogu vjerovati u postojanje bilo kakve duhovnosti onamo gdje se ima potreba ponižavati bilo ko, a kamo li, čitav jedan rod.
Agresije ima i onamo gdje je ne očekujete. Čak i u nekada najgospodskijem sportu.
Postaje naporno gledati Đokovića kako psuje svoje saradnike, trenera, brata... toliko neestetično, neviteški i neteniski. Posljednjih nekoliko mjeseci to radi gotovo na svakom turniru. Slika je ružna i tužna - uvijek je tako kad neko ponižava ljude koje plaća. Veliki teniser morao bi biti jednako gospodstven i na kraju karijere kao i na početku. Njemu to nešto ne ide.
Možda bi patrijarh trebalo da popriča s njim?
Bonus video:
