Osnovni problem s populizmom kao neizostavnim elementom suvremenog političkog leksikona je neprestano migriranje između analitičkog pojma koji bi trebao objasniti fenomene i diskreditacijske oznake koja bi “populiste” trebala prokazati. Samo prokazivanje polazi od premise da navodno postoje objektivne političko-ekonomske zakonitosti. Populističke tehnike zaobilaze te zakonitosti i narodu nude lažna i neispunjiva obećanja. Ili barem obećanja koja će, sukladno spomenutim zakonitostima u kojima središnju ulogu igra tržište, kad-tad doći na naplatu.
Bez obzira na analitičku nestabilnost pojma, prouzrokovanu političkim interesima i pristranostima, postoji prešutan konsenzus oko toga koji fenomeni, pokreti, stranke i političari “zaslužuju” populističku etiketu. Valja napomenuti da populizam nije isključivo političko dijete neoliberalnog perioda. Povijest itekako pamti sjevernoameričke populiste kasnog devetnaestog stoljeća i latinoameričke pokrete u dvadesetom stoljeću. Međutim, suvremeni populizam je biljka svoje vrste. A nijedan pregled ili povijest suvremenog populizma ne može započeti bez jučer preminulog bivšeg talijanskog premijera Silvija Berlusconija. Naime, gotovo pa nitko nije oblikovao politički krajolik u kojem živimo u tolikoj mjeri poput Berlusconija.
Povodom njegove smrti talijanski je politički teoretičar Paolo Gerbaudo katalogizirao sve političke inovacije tog ćaće populizma. U čemu je sve, dakle, Berlusconi bio prvi? Bio je prvi poslovni magnat koji se transformirao u uspješnog političara. Prvi koji je uništio sve norme institucionalnog poštovanja i pristojnosti. Prvi koji je integrirao krajnju desnicu u svoju vladu. Prvi koji je transformirao svoju kompaniju u stranku i tako stvorio biznis model stranke. Prvi koji je razne optužbe protiv sebe pretvorio u resurs propagande. Prvi koji je besramno miksao osobne poslovne interese i one političke u obliku svojevrsnog postmodernog patrimonijalizma.
Kako je Berlusconi uspio u svemu tome? Na raspolaganju je imao tri privatne televizije, a politički prostor u koji je uletio bio je prožet cinizmom i demoraliziranošću. Naime, početkom devedesetih se talijanski politički duopol demokršćana i socijaldemokrata potpuno urušio korupcijskim skandalima, a globalna ideološka atmosfera zasnivala se na individualističkoj etici. S obzirom na to da Berlusconi na scenu stupa baš tada na raspolaganju mu nisu bili politički odjeci krize neoliberalizma započete 2008. godine kao njegovim populističkim nasljednicima. On je svoju politiku morao kreirati u periodu “najtvrđeg” tržišnog fundamentalizma nakon sloma takozvanih realnih socijalizama. Morao je, riječima Gerbauda, stvoriti neoliberalizam s populističkim karakteristikama. On je zapravo bio historijska veza između neoliberalizma i populizma.
Unatoč tome što je barem na razini ideološkog preljeva neoliberalizam, ovdje sveden na individualizam i tržišno alociranu društvenu pravdu, bio popularan devedesetih godina prošlog stoljeća, Berlusconiju je trebala nekakva pozadinska klasna podjela s kojom će se ljudi identificirati. Učinio je taj presudni korak koji i danas funkcionira kao prevladavajuća klasna šifra. Dakle, eliminirao je materijalno-imovinsku osnovu iz klasne podjele: rad i kapital više nisu kategorije koje registriraju društvenu realnost. Ono na što se svodi središnji društveni sukob su obični ljudi koji sve stvaraju svojim rukama i “lijeve” elite koje im svojim propisima, zabranama i porezima brane da uživaju u životu i u onome što su stvorili.
Podjela djeluje malo klimavo i ne do kraja uvjerljivo. Ali Berlusconi je aktivirao ispušne ventile koji su je kulturno zacementirali. Naime, on se ponaša kao običan čovjek koji ne mari za norme elita, na njegovim se kanalima promovira grubi i seksistički humor, a obećava se jednostavni hedonizam koji uštogljeni birokrati ne mogu shvatiti ni dopustiti. Pored toga što je “omogućio” narodu ispušne ventile i ponašanje u skladu s vlastitom “autentičnom” i navodno cenzuriranom kulturom, Berlusconi je ponudio i poduzetničku slobodu svima naslonjenu na “ilegalizam”. Dopustio je izgradnju bez dozvola koja se naknadno amnestirala, sitnim poduzetnicima je priuštio poreznu evaziju i općenito otežao gonjenje knjigovodstvenog kriminala. Paralelno s klasičnim neoliberalnim politikama koje je provodio - snižavanje poreza i deregulacija radnih odnosa - Berlusconi je koruptivnim ustupcima širio inkluzivnu poduzetničku demokraciju. I usput uništio talijansku ekonomiju.
Ali u velikoj mjeri i suvremenu politiku. U ovim ste opisima i odrednicama prepoznali i Keruma i Trumpa i Bandića i Vučića i cijelu plejadu suvremenih političara. Berlusconi je kreirao populistički obrazac koji su mnogi “daunloadali” na početku svojih političkih karijera. Radi se o zlobnom inovatoru koji je pružio lažnu alternativu neoliberalizmu tako što ga je lišio institucionalnih procedura i menadžerskog bontona. Drugim riječima, ogolio je hipokriziju suvremene politike, a zauzvrat je ponudio cinični hedonizam i uspon lumpenburžoazije koja ne mari za manire i koja je navodno klasno propusna i otvorena svima. Berlusconi je kategorije rada i kapitala lišio društvene i političke uvjerljivosti i sve dok se taj proces ne obrne živjet ćemo u njegovom svijetu.
Bonus video:
