Nekoliko sati dnevno posvećujem šetnji na velikoj svjetlosti. Hod pod njenom širinom održava me u stanju zahvalnog strujanja poezije, zapisao je rumunski pjesnik Lućijan Blaga. Rumunska poezija je, uz poljsku, u prošlom vijeku bila jedna od najmoćnijih u Evropi. A pjesnik Blaga koji je umro početkom šezdesetih bio je jedan od bisera te nevjerovatne niske.
O tome razmišljam koračajući Ulicom Lućijana Blage u centru Temišvara. Ljetnje jutro kao da je sačinjeno od onog zahvalnog strujanja poezije, od široke svjetlosti. Naš cilj je Ovride Specialti Coffee, kafić sa najboljom kafom u gradu, ako je vjerovati ocjenama na Internetu. “Ovdje svaka šoljica kafe nije samo piće već svjedočanstvo naše strasti”, obećava marketinška poruka kafića na sajtu.
U izuzetnom gradu dan mora početi na izuzetnom mjestu. Očekivanja su nam bila velika, ali ono što smo doživjeli u ljupkoj bašti kafea – premašilo ih je. Kolač sa šargarepom i đumbirom umjesto doručka i nevjerovatan kapućino bez kofeina, bili su prvi blagoslov dana. U svakom slučaju, i osoblje za šankom i ljudi koji donose porudžbinu za sto, do te mjere su ljubazni, da se čovjek zapita – gdje se djede skoro poslovična mrzovolja rumunskih konobara?
Trg ujedinjenja
Izbijamo na najstariji temišvarski trg. Lijevo je sjedište Eparhije temišvarske Srpske pravoslavne crkve i njena prijestona, Saborna crkva koja je podignuta 1748.
Zanimljivo je da su zvonici podignuti na današnju visinu tek 1791. jer je slobodan pogled za vojnu posadu sa tvrđave imao prioritet. Ušli smo u crkvu i u njoj našli nešto hlada. Vrijeme unutar sakralnih građevina teče sporije, opire se vremenu izvan tih zidova. I to prija.
U hladu moćne i skladne fasade eparhijskog sjedišta nalazi se kafe Balkan. Gostima u bašti svira neki domaći bend. Odmah iza ćoška je i možda najpoznatiji srpski restoran u Temišvaru – Karađorđe. Ali u “malom Beču”, kako zovu Temišvar, držaćemo se principa kao i u velikom Beču – nećemo sjesti baš tamo gdje se nude ćevapi.
Vjekovno prisustvo jake srpske zajednice u Temišvaru je očito najvidljivije na trgu i u okolnim ulicama. Nisu samo eparhijsko sjedište i Saborna crkva na zapadnom dijelu trga markantni svjedoci te značajne prošlosti. Iza njih je zgrada Gimnazije Nikolas Lenau, koja je u 18. vijeku bila Raška vijećnica, upravna zgrada – Austrijanci su Srbe zvali Rasi. A imena nekoliko palata na trgu – Stojadinovich, Zsivkoich, Lazarovics svjedoče i o ekonomskoj snazi nekih članova te zajednice.
Trg se za vrijeme mađarske dominacije u gradu zvao Lošoncijev trg. Ištvan Lošonci je bio posljednji zapovjednik odbrane Temišvara uoči pada banatske prijestonice u ruke Turaka. Prije toga su Austrijanci vodili glavnu riječ i trg se naprosto zvao Domplac ili Hauptplac – Katedralni ili glavni trg. Trg ujedinjenja je postao tek kada je Temišvar poslije Prvog svjetskog rata pripao Rumuniji.
Sveto Trojstvo protiv kuge
U središtu trga nalazi se Stub Svetog Trojstva, ili, kako ga narod naziva Stub kuge. Podignut je 1740. Izradio ga je u Beču vajar Georg Rafael Doner. Vodenim putem stub je potom putovao od Beča do Temišvara.
U gradu je 1739. izbila kuga, Temišvar se s mukom izborio sa zarazom. Carev namjesnik u Temišvaru Johan Anton Dašen izrazio je svoju zahvalnost Bogu za kraj epidemije naručivanjem ovog spomenika. U podnožju Stuba Svetog Trojstva su prikazane pošasti koje su spopadale grad – kuga, rat, glad.
Reprezentativne građevine unaokolo svjedoče o nekadašnjoj moći i slavi habzburškog Temišvara. Ovaj trg me osvaja naprečac. I što duže sjedim u njemu, najprije na klupi, a potom u baštici jednog od kafića, sve mi se manje čini pretjeranim ljubavna izjava jednog vršačkog taksiste upućena ovom gradu.
Umivanje grada
Katolička crkva na istočnoj strani trga okupana je svjetlošću. Katedrala Svetog Đorđa jedna je od najvećih baroknih sakralnih građevina na jugoistoku Evrope. Gradili su je novi habzburški gospodari Temišvara od 1732. do 1763.
Poslije toga će proći nešto više od dvije decenije i Temišvar će postati prvi evropski grad sa električnom uličnom rasvjetom. Mora da je za varoš s takvom tradicijom bilo gorko iskustvo iz osamdesetih kada je Čaušeskuov režim uveo restrikcije električne energije – kada se prvi električno osvjetljeni grad Evrope naprosto ugasio.
Tek sada, 16 godina poslije ulaska u Evropsku uniju, s projektom evropske prijestonice kulture, većina fasada poprima stari sjaj. One zgrade koje se još uvijek renoviraju ili čekaju na red spakovane su iza platna na skelama. Tako je temišvarsko umiveno lice s vidnim ožiljcima ponovo istinski lijepo.
Na Begeju
Most mitropolita Andreja Šaguna, rodonačelnika Rumunske pravoslavne crkve u 19. vijeku, a srpskog fruškogorskog monaha i đaka, inače cincarskog porijekla, nalazi se po prirodi stvari iza Rumunske saborne crkve. Ćudljiva istorija 20. vijeka se našalila s nazivom ovog mosta. Započet je 1913. u vrijeme mađarske dominacije, zamišljen kao mala verzija jednog praškog mosta, sa četiri postamenta za statue čanadskih biskupa. Gradnju mosta je usporio Prvi svjetski rat, završen je, ali se odjednom našao u rumunskom Temišvaru, pa su postolja na mostu ostala bez statua.
Prošetali smo do tog mosta da bismo konačno vidjeli i rijeku, koja je od gradske vreve odvojena pojasom odnjegovanih parkova. Begej izvire u Karpatima. Bila je to divlja i plavna rijeka, ali je od vremena grofa Klaudijusa Florimunda Mersija, zapovjednika habzburškog Temišvarskog Banata, koji je Temišvarski vilajet preoteo Turcima, kanalisan cijelim tokom, od Temišvara do Zrenjanina. Tako su prvom polovinom 18. vijeka močvare pretvorene u oranice, sistematski su na njegove obale doseljavani Njemci.
Ovih dana Begejom zbog padavina protiče više vode no inače. Žalosne vrbe poređane obalom nježno dodiruju vodu. Šetališta su se pružila s obje strane rijeke. Uz njih su restorani i kafei. S mosta posmatramo ljude kako iz kafića na brodu gledaju film u ljetnjem bioskopu. Padne po koja kap kiše, pa stane. Kratkotrajno osvježenje daje prizoru u sumrak jedinstven, zlatasti odsjaj. Opet se razvedrilo da bi sunce zarumenilo sve predmete, zgrade i ljude na obalama prije nego što zađe.
Pizdulice
Sljedećeg dana smo ručali u samom centru grada. Restoran koji se pomalo apsurdno zove The Scotland Yard nalazi se u ulici Eugena Savojskog. Na meniju mi je za oko zapela “banatska daska” kao predjelo i tradicionalno rumunsko jelo “pizdulice”.
Kažu da je dio mesa od kojeg se sprema jelo ranije jako rijetko bio u ponudi zato što su ga rumunski mesari čuvali za sebe. Prije će biti da je razlog traženosti ovog jela u tome što se može napraviti isključivo od nekoliko stotina grama finog mišića na goveđim ili svinjskim preponama. A taj se mišićni dio nalazi i kod muških i kod ženskih primjeraka – uprkos nepristojnom imenu koje na rumunskom, ali i na svim jezicima južno od Temišvara, sugeriše ženski polni organ. Trag slovenskog naziva na jelovniku finog temišvarskog restorana engleskog imena zaista je zabavan. The Scotland Yard u Temišvaru nudi pizdulice.
Još jedna unikatna ponuda restorana je na mene ostavila trajan utisak. Pivo Nanea Janku je 2012. nazvano po pseudonimu velikog rumunskog književnika Jona Luke Karađalea, na stogodišnjicu njegove smrti. Nefiltrirano pšenično pivo mi je na nepcu razvilo kaskadu ukusa koju pamtim samo kod najboljih bavarskih piva. Kasnije sam se raspitao. Čulo ukusa ne laže. Za rumunsku pivnicu ovo rasno pivo se proizvodi u bavarskom Memingenu.
Odlučili smo da poslije ručka prošetamo do modernog kompleksa Iulius Town. Odmah iza sjevernog dijela Trga ujedinjenja nalazi se kružni tok. Poslije desetominutne šetnje širokom ulicom ka sjeveru ulazimo u novi, konzumeristički Temišvar, izgrađen po najvišim standardima.
Iulius Town
Ono što ga čini izuzetnim u odnosu na jednoobrazne hramove potrošnje u svijetu jeste zelenilo kroz koje se prilazi samom tržnom centru. Nigdje u Evropi nisam vidio tako skladno uređen novi park. Na klupama možete uživati u laganom džezu jer su pored staza ugrađeni – zvučnici.
Odmah se vidi da je Iulius Gardens jedna od najspektakularnijih zelenih površina u Temišvaru. Pet i po hektara zelenila iznad podzemne garaže, 1400 stabala – lipa, kedar, bukva, javor, hrast, kesten, jela, bora, grab, dud, magnolija – moglo bi se još dugo nabrajati. Uz to više od 100 vrsta ukrasnog grmlja. U sve to je uloženo 8,7 miliona eura. Park je uredio tim stručnjaka iz Italije, Njemačke i Rumunije.
Iza svega toga stoji Julijan Daskalu, pedesetčetvorogodišnji vlasnik kompanije Iulius Group. Ona ima tržišne i poslovne centre u više rumunskih gradova, ali projekat Iulius Town, koji obuhvata tržni, poslovni i kongresni centar okružen atraktivnim parkom sa jezercetom, ponos je vlasnika. Krajem prošle decenije kompanija je uložila skoro pola milijarde eura u ovo područje, a to je najveća privatna investicija u rumunskoj istoriji.
U samom tržnom centru na posljednjem spratu ima toliko restorana brze hrane da će nevještom potrošaču izbor teško pasti. Sreća te smo ovamo došli siti. Jedan od restorančića pokazuje temišvarsku sklonost srpskoj kuhinji. Gril Sarbesk je i svoj naziv zakitio opančićima.
Djevojka na studencu
Prije odlaska iz grada šetamo još jednom Trgom ujedinjenja. Tu svaka fasada priča svoju priču. Volio bih da baš svaku oslušnem. Ali za to bi mi bilo potrebno mnogo više vremena. Temišvar ima 14.500 istorijskih građevina. Neke od najljepših su na ovom trgu.
Prisjetim se svog kratkog boravka u sjedištu rumunskih Srba prije nekoliko godina. Nekada moćna zajednica svela se na časnu manjinu. Temišvar je nesumnjivo njen kulturni centar.
Aleksije Branko Radičević je u ovom gradu završio sedmi i osmi razred gimnazije i 1843. napisao svoju prvu pjesmu na srpskom – Djevojka na studencu. U njoj je između ostalog zapisao: “Ove reči – slatke strele – minuše mi grudi bele”. Mada Branko počiva na Stražilovu iznad Sremskih Karlovaca, ovdje su mu sahranjeni i otac Teodor i brat Stevan.
Nije on jedini pjesnik povezan sa gradom. I Miloš Crnjanski, bez kojeg je nezamisliva savremena srpska književnost, bio je temišvarski gimnazijalac.
Dušan Vasiljev se ovamo preselio iz Kikinde i okončao školovanje. Autor vanvremene antiratne himne “Čovek peva posle rata” šetao je istim ovim ulicama, ne sluteći da će ga Veliki rat užasnuti, nadahnuti i – mada je mislio da je preživio – naposljetku 1924. posljedicama po zdravlje i ubiti.
Rumunski liričar i filozof, Lućijan Blaga bio je pet godina stariji od Vasiljeva. U pjesmi “Čitaocima” poručio je:
Sve riječi su toliko gorke,
i zato – pustite me
da među vama hodam nijem,
da vam u susret izađem sklopljenih očiju.
Dok odlazim iz Temišvara kao da u koloni kraj mene nijemi hodaju Branko Radičević, Crnjanski, Vasiljev, Blaga. Njihove riječi, “gorke” ili “slatke strijele”, ostavile su nevidljive, a duboke tragove na licu grada. Namijenjene su samo onima koji umiju da čitaju karte grada kao zbirke stihova.
Temišvar je svakako prožet i srpskim kulturnim pamćenjem. Ali je grad na jedan umirujući način i rumunski, i njemački i mađarski i – sudeći po sve većem broju turista – svačiji. Možda to najviše volim u ovoj varoši – habzburški rukopis ulica i opuštena banatsko-balkanska atmosfera tek u spoju daju dragocjenu leguru.
Bonus video:
