Zadnjih dana portali su prepuni vijesti da su visoke cijene počele ubijati turizam. Objavljuju se priče o super skupim ležaljkama za plažu, urnebesno skupim ćevapima o čemu, navodno naveliko zabrinuti, izvješćuju strani mediji. Takvim se vijestima na društvenim mrežama naslađuju brojni građani koji su si ove godine teže no ikad dosad mogli priuštiti odlazak na more, a posebno u privatni smještaj.
Međutim, je li tome baš tako? Na primjer, prošlog je petka, javlja Hrvatski autoklub, kroz naplatnu postaju Lučko prošao najveći broj vozila u jednom danu ikad. Time je za čak nekoliko tisuća vozila oboren rekord iz 2019., što je bila sezona koja se u Hrvatskoj obilježava kao najbolja ikad.
Sada se još jednom potvrdilo koliko je za Hrvatsku iznimno koristan ulazak u eurozonu, a posebno u sustav Schengena. Hrvatska je sada dio jedinstvenog europskog prostora, što je za sobom donijelo brojne poboljšice. Među ostalim i onu da više nema dugih čekanja na granici sa Slovenijom. Što se tiče eura, nestala je konverzija pa je turistima puno jednostavnije plaćati usluge jer ne moraju cijene pretvarati iz kune u eure.
Međutim, to zaista ima i svoju lošiju strana jer time mogu bez problema usporediti cijene iz svoje matične države s onima s kojima su suočeni na plavom Jadranu. Pa su tako utvrdili da Jadran više i nije tako povoljan kakav je znao biti ranije te su nastali stanoviti problemi, odakle i izvješća u tamošnjim medijima.
Treba priznati da su cijene u Hrvatskoj, općenito, a posebno na Jadranu, zaista brutalno porasle. Naravno da se tu lovilo i još uvijek lovi u mutnom. To je neosporno. Cijela maloprodaja namirnica značajno je podigla cijene, oni umješniji napravili su to koji mjesec prije nove godine i tako izbjegli radare države koja je pazila samo na razdoblje od nekoliko dana prije do nekoliko dana nakon Nove godine.
U istom smjeru su otišli i u turizmu, kako hoteli, tako i kampovi i privatni iznajmljivači. Negdje su cijene u odnosu na prošlu godinu porasle i tridesetak posto, čime je more postalo još nedostižnije prosječnom hrvatskom građaninu kojem je plaća ostala manje-više ista.
Ali treba reći i to da je Hrvatska imala taj peh da je u eurozonu ulazila u vrijeme kada je inflacija bila najveća otkad postoji zajednička europska valuta.
Naši su građani posebno revoltirani porastom cijena u privatnom smještaju. Doista nije jasno zašto apartman u predsezoni košta 50 eura po danu, a onda u sezoni 120. Zbog tako lukrativnog biznisa sve više ljudi ulazi u turistički biznis i broj postelja značajno raste. Međutim, u jednom trenutku ponuda bi mogla prerasti potražnju pa bi se mnogi koji su dizali kredite da bi sagradili apartmane mogli naći u ozbiljnim poteškoćama.
Usto, porezna presija na privatni smještaj postat će veća. Zbog svega toga kada je u pitanju privatni smještaj treba biti dosta oprezan. Jer koliko god privatni iznajmljivači dobro zarađuju i često zaista znaju sličiti na gulikože, većina tog novca ostaje u hrvatskom financijskom sustavu. Oni ga troše u Hrvatskoj. Za razliku od velikih hotelskih lanaca u stranom vlasništvu, kakvih je sve više, koji dobit mogu legalno iznijeti iz zemlje. A u čijim hotelima rade strani radnici koji plaće šalju u zemlje odakle su došli, a hrana i piće su najčešće iz uvoza.
Dakle, cijene na Jadranu zaista su visoke. Toliko da dobar dio Hrvata zbog njih odustaje od odlaska na more. Otuda i razumljiv gnjev na privatne iznajmljivače kod kojih je većina građana tražila smještaj za svojih uobičajenih desetak dana na morskoj obali. Ali kao i hotelijeri i vlasnici kampova, tako i oni koji iznajmljuju apartmane, prirodno, žele zaraditi što više. Tako bi se ponašali, da imaju svoje apartmane, i oni koji zbog visokih cijena proklinju njihove sadašnje vlasnike.
Usto, zbog čega bi strani turisti dolazili u Hrvatsku kao da je neka zemlja trećeg svijeta.
Nije problem što su cijene na Jadranu tako visoke. Nego u tome što su Hrvatima plaće tako bezobrazno male. A zašto su one takve, postoji niz razloga, objektivnih i subjektivnih. Na ove prve, nažalost, nismo mogli utjecati, a na ove druge jesmo. Ali kao društvo nismo bili na visini zadatka. A zašto nismo, to je jedna duga priča.
Bonus video:
