Ljeto je vrijeme kada je previše vruće da bi se uradilo ono za šta je zimi previše hladno, zapisao je poslovično duhoviti Mark Tven. Naročito ako ljeto 2023. provodite u samom srcu Balkana, gdje je žega skoro nepodnošljiva. Ne pomjerati se, podesiti ventilator ili klimu i potonuti u obamrlost. U tom stanju jedino rad sjećanja ne izaziva prekomjerno znojenje.
Vreli jul 1973.
Možda mi je bilo deset godina. Dakle ljeto 1973. Krajem jula svi su sindikalnim autobusima, krcatim vozovima i pretovarenim fićama krenuli put Jadrana. Danju sam iza spuštenih roletni, u polutami koju presijeca užareni snop dnevne svjetlosti. Čitam sve što mi dopadne ruku. Ozbiljne i debele knjige, stare komplete Politikinih zabavnika, stripove, rječnike, antologije.
U kasno popodne izlazim na glavnu ulicu, na kojoj skoro da nema nikoga. Skrenuo bih ka ograđenom dvorištu osnovne škole. Sa prednje strane, na školskoj česmi, iz pokvarene bakarne slavine kuljala je voda. Stavio bih obje podlaktice pod mlaz i čekao da mi ruke utrnu od hladnoće. Onda bih prislonio usta na mjesto odakle je nadirala voda i pio u dugim gutljajima. Postavio bih vrat i potiljak pod vodu i poslije toga se otresao kao pas.
Teška ljetnja vrućina postajala bi podnošljiva.
Iza školske zgrade, na velikoj dvorišnoj livadi do fudbalskog igrališta, obično bi pasle podvornikove ovce. Čuvali su ih njegovi sinovi, braća Kurtić, moji vršnjaci. Znali smo satima sjedjeti na travi u sjenci školske zgrade, pričati o svemu i svačemu, praviti od trave pisak. Ovce bi se povremeno javljale na svom ovčijem jeziku. Blejale su one, blejali smo i mi - djeca koju je jedno ljeto zaboravilo u pustoj podmajevičkoj kasabi. Sada, pola vijeka kasnije, čini mi se da je to ljeto, problejano sa dvojicom bosonogih klinaca i desetak ovaca, bilo na sasvim poseban način lijepo. Pamtim tu sjetom ispoliranu ljepotu, a ne vrelinu. Mada je, sudeći po majčinom uzdisanju usred noći, hlađenju otvorenom knjigom i izlaženju na širom otvoren prozor, ljeto bilo neobično toplo.
„U ljetnje vrijeme, na umu imaš žene“
Tri godine prije tog ljeta britanski muzičar Rej Dorset je za svoj bend Mungo Jarry napisao najveći ljetnji hit svih vremena - In The Summertime. Taj hit je prije pola vijeka dopirao iz zvučnika mog radija: „U ljetnje doba, kad je vrijeme sjajno, protegni se što više, sve do samog neba. Kad je ljetnje vrijeme, na umu imaš žene, imaš žene…“ Zarazni ritam i pomalo nazalni vokal objašnjavali su mi da je to međunarodni fenomen muškog pola - ljeto djevojčicama otkrije puno kože, a dječaci na pragu veoma ranog puberteta i ne znajući zašto, počinju dodatno da vole ljeto baš zbog toga. Ili, kako će ni deset godina kasnije zapjevati Haustor: „Djevojke u ljetnjim haljinama volim…“
Da se vratimo Reju Dorsetu. On je svoj bend početkom sedamdesetih nazvao po jednom liku iz Knjige praktičnih mačaka, koju je potpisao jedan od najznačajnijih pjesnika anglosaksonskih jezika prošlog vijeka Tomas Sterns Eliot. Danas je takvo nešto skoro nezamislivo - ali tada su popularni muzičari ponešto i čitali.
Crno-bijela slika ljeta sa tadašnjih ekrana televizora „lampaša“ za mene je povezana sa filmom „Noć iguane“. Režiser Džon Hjuston me je uvukao u vrelinu jednog meksičkog ljeta u kojem bivši sveštenik i turistički vodič preko volje - Ričard Barton - pronalazi put do srca vlasnice motela u meksičkoj nedođiji - a vlasnicu glumi Ava Gardner. Moja dječačka fascinacija filmom proizvod je sugestivne usijanosti - one erotske, među likovima, i one klimatske - svi se znoje, pa i socijalistička publika. Od tada su za mene neke scene iz filma „Noć iguane“ umjetnički sinonimi za totalno ljeto. Valja napomenuti da je film nastao po pozorišnom komadu koji je potpisao trostruki dobitnik Pulicerove nagrade, Tenesi Vilijams.
Sunce sa jaknom od flanela
Pošto sam već doveo u vezu ljeto, muziku, film i književnost, ostaje mi da sjećanje usmjerim ka stihovima u kojima je sačuvana vrelina ljeta.
Ne tako davno, u eri prije klimatskih promjena, njemačka dolina Rajne, zavičaj pjesnika Hanriha Hajnea, bio je poznat po blagim, pa i kišovitim ljetima. Stoga je pjesnik, ne bez ironične bodlje, zapisao: „Kod nas je ljeto tek u zeleno prefarbana zima, pa i sunce mora da nosi jaknu od flanela, ako neće da nazebe“. Hajne bi se vjerovatno zaprepastio kada bi vidio šta ponekad pokazuju termometri u gradovima širom Porajnja.
Hajnrihu Hajneu se, sudeći prema njegovim stihovima, u jedno ljetnje veče priviđala vila koja se kupa na potoku. To ne treba da čudi - prije njega je Gete u pjesmi „Ribar“ opisao „vlažnu ženu“ koja ribara mami iz vodene dubine.
Šekspir je u jednom sonetu uporedio žensku ljepotu sa „vječnim ljetom“ koje može da obezbijedi besmrtnost samo u pjesmama posvećenim toj ljepoti.
Helderlin je zapisao da ljeto „veličanstvenošću obrubljuje godinu“. Veliki njemački satiričar Kurt Tuholski je u jednoj pjesmi o vrelom ljetu zapisao: „Poći će mi za rukom samo još uvodnik, danas nisam u stanju da stvorim nešto pametno“.
Gustav Falke je u 19. vijeku pisao o tome da „Kralj Ljeto“ obilazi svoju kraljevinu. Pritom valja imati u vidu da je njemačka riječ za ljeto - Sommer - muškog roda. Pa kraljevska titula bolje ide uz ovo godišnje doba nego kod nas.
Vreli dah Sirijusa
Zapitamo li se da li je naša ljetnja patnja nešto novo, odgovor bi trebalo tražiti u veoma starim zapisima. Alkej sa Lezbosa rođen je prije 2653 godine na ostrvu na kojem je rođena i najveća starogrčka pjesnikinja Sapfo. Sve vrijeme, evo i u četvrtom milenijumu od tada, šuška se da su oni bili ljubavnici. Pjesnik Alkej je dao ime takozvanom „alkejskom stihu“ koji se koristi sve do danas. Za ovaj tekst je važna činjenica da je sačuvana njegova pjesma „Žega“:
Premreži pluća vinom!
Vrelo nad nama već putuje sunce,
Sve grca i kleca pod silinom godišnje žege;
Umilno-slatko oglašava se iz lišća zrikavac
Čija krila pokretom stvaraju pjesmu svijetloga tona.
Sada, kad cvjeta bijeli trn, sve su žene van sebe,
A muškarci onemoćali.
Moždinu i mozak suši vreli dah Sirijusa.
Dakle, ta mrzovolja muškaraca i izbezumljenost žena tokom ljetnje žege bile su prije mnogo vremena poznate starogrčkim pjesnicima i na egejskom ostrvu Lezbos. Istu stvar su poslije više od 26. vjekova izrazili momci iz YU grupe:
Da si Merlin Monro (ili Brižit Bardo)
ne bi mi prijala sad
na 35 stepeni hoću hlad
Vjerujemo li nekim srpskim pjesnicima, ovdašnji muškarci ne spadaju u mlakonje koje umrtvi vrućina. Recimo, Jovan Dučić u svojoj pjesmi „Leto“ zapisuje kako je sreo fatalnu nju „jednog vrelog dneva“. Kakav je to bio dan? “Iz vode i kopna odisaše leto/ Mirisom i vatrom”. A kakva je bila ona? “Strasna kao leto”. Eto, to je baš vrela pjesma. Dobrica Erić ima manje romantične, ali više plastične slike u svojoj pesmi “Juli”:
Nebo kao od najlona/ poklopilo žarku pticu .
Dva kombajna ko dva slona/ pasu ječam i pšenicu.
Gotfrid Ben je jednu od svojih posljednjih pjesama nazvao „Šta je loše“: Najlošiju varijantu u ljudskom životu opisao je ovako: „Najgore: ne umreti u leto,/ kada je sve svetlo/ a zemlja za ašove laka“. Sudbina je pjesnika poštedjela najgoreg: umro je jula 1956.
Nisam siguran da ova Benova fina ironija nije bila tek lukavi pjesnički plašt za potresno saznanje da smo smrtni - čak i usred ljeta. Naročito kada semafor na apoteci pokazuje četrdeset i jedan stepen.
„Ribe skaču a pamuk je visok“
Vratimo se muzici. Znalci kažu da u Vivaldijevim Godišnjim dobima „Ljeto“ ima najtromije akorde. Klod Debisi je u kompoziciji „More“ pokušao da nađe zvukovni izraz za izranjanje ljetnje žege iz mora - od jutra do podneva. Meni je jednog ljeta osamdeset i treće najviše govorio naprsli glas Dženis Džoplin. Njeno „Ljetnje doba“ (Summertime) je bilo daleko od idile - bila je to divno otpevana razdrtost.
Deset godina kasnije umio sam slušati istu kompoziciju u starijoj verziji. Pjevala ju je Bili Holidej. Taj džez, glas koji se razvlači kao žvakaća guma, ukupna atmosfera, to je bila ta vrela sjeta. Život je na vrhuncu, sve vrišti od razuzdane svjetlosti, a ti si negdje u sjenci, pomalo tužan. „Ljetnje je doba, i život je lak/ ribe skaču, a pamuk je visok“, znala me je tješiti Bili Holidej dok sam ljeta 1993. radio u Njemačkoj poslove dostojne crnih pamučara.
U ovom milenijumu dešavalo mi se ponekad i to, što je iz dječačke perspektive godine 1973. bilo nemoguće. Daleki gradovi na sjeveru, Dortmund, Berlin, Koblenc, bili su katkad vreli na isti, nepodnošljivi način kao Podgorica ili Mostar. Ako bismo se, lakomisleni, zatekli u tim gradovima, išli bismo poprilično pustim ulicama hvatajući hlad, posipali bismo se vodom i čudili se tome da skoro niko nema klima uređaj. Kao da se sve više sjevernih gradova ljeti privremeno premjesti u „Noć iguane“, punu teške, meksičke vreline.
Sve su to poprilično neprijatne činjenice. Ali čak i dok ovo pišem, a noć ne donosi očekivano olakšanje, dječak u meni još uvijek voli ljeto, pošto ono zapravo nije godišnje doba. Ljeto je stanje uma.
Bonus video:
